Napisala Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević
Diplomirana pravnica Ana Kotur-Erkić iz Brčkog aktivistica je i novinarka. Dobitnica je UNICEF-ovog specijalnog priznanja za novinarski doprinos promociji i zaštiti prava djeteta u BiH tokom 2014. i nagrade UN agencija u BiH “Razlike inspirišu” u okviru projekta Dijalog za budućnost. Sa suprugom Vladom Erkićem živi u Brčkom i ovu priču o njoj smo radili prije nekoliko godina, ali joj se kao osobi, kao prijateljici i sugovornici stalno vraćamo.
Ana ima cerebralnu paralizu, i zanimalo nas je kako izgleda njen svakodnevni život. “Moj dan je prilično jednostavan ako nisam u dodatnim obavezama vezano za prava osoba s invaliditetom. Nakon što odradim jedan prosječan radni dan, čeka me kurs jezika ili pisanje o pravima osoba s invaliditetom, istraživački rad ili omiljena serija. Komplikacija je to što radim u Banjaluci a živim u Brčkom, tako da putujem svaki vikend, a također i to što za svaku aktivnost moram organizovati prevoz jer ne mogu dugo da hodam. Nije jednostavno, pogotovo što mnoge stvari ne mogu postići sama, treba mi pomoć drugih i za dio kretanja i za put, ali se – zasad – snalazim.”
Pitanje ravnopravnosti
Ana kaže kako je najveći problem osoba s invaliditetom u BiH to što se pitanje njihove ravnopravnosti ne rješava suštinski, već isključivo formalno. “Još uvijek je zanemarivo mali broj osoba s invaliditetom koje pohađaju uopšte sistem obrazovanja, a posebno visoko obrazovanje, ili pripadaju nastavnom osoblju na bilo koji način. Potom, zaposlenost je poražavajuće niska, toliko da čak i zvanične institucije u izvještajima navode da je zaposlenost upola manja nego je zakonom propisano.” Kada je riječ o diskriminaciji, Ana smatra kako je ovo oblast u kojoj je najprisutnija. “Pogotovo kad uzmemo u obzir da invaliditet ima mnoštvo oblika, samo je pitanje gdje svakog od nas najviše pogađa. U globalu, to je najčešće obrazovanje, počevši od najnižih nivoa, zapošljavanje, gdje nismo prepoznati kao radni potencijal u državi koja gubi radnu snagu ali ne priznaje svima pravo na rad, i u socijalnoj zaštiti, koja uskače tek kad u jednačini življenja ovdje kao rezultat dobijemo rub egzistencije.”
Forma a ne suština
Forma, a ne suština ogleda se u odnosu zajednice prema osobama s invaliditetom, pa nam tako Ana ogoljava stvarnost: “Kao zajednici važno nam je da izgleda da smo ispoštovali osobe s invaliditetom, da smo dobri prema njima, i da osobe s invaliditetom ne moraju baš nikako da se trude. A upravo je suprotno: budite prema nama kao što ste prema svima ostalima, očekujte više i tražite više od nas, ali nijednog trenutka ne zaboravljajte da imamo pravo na sve kao i svi drugi ljudi, čak i kada to zahtijeva dodatne ljude, dodatni novac i puno rada na sistemu. Mislim da se recept za borbu svodi na – živi i primjerom pokaži da možeš. Nije jednostavno, pogotovo što to u realnim životnim okolnostima znači da smo obično među prvima, ako ne i prvi, u razbijanju zidova, ali se čovjek s tim nauči nositi i prihvati da mu je zadatak da onima poslije njega bude lakše.”
A puno je lakše i onima kojima je Ana pomogla svojim lobiranjem za izmjenu zakonske regulative. Osobe sa invaliditetom koje su završile pravni fakultet u Republici Srpskoj više ne plaćaju naknadu za polaganje pravosudnog ispita. Odluka o izmjeni i dopuni Zakona o pravosudnom ispitu Republike Srpske je donesena na Aninu inicijativu. “To je moj profesionalni uspjeh, ali ovo je samo vrh brijega. Nadam se da će uslijediti i izmjene procedure u pogledu prilagođavanja. Međutim, najponosnija sam jer je taj jedan primjer pokrenuo točak promjene, pa je sličan primjer uslijedio u oblasti stručnih ispita u prosvjeti, a i u oblasti besplatne pravne pomoći.”
Dubinsko poznavanje
Ana često u javnom prostoru napominje kako lobiranje dolazi samo u paketu s dubinskim poznavanjem prava osoba s invaliditetom. “Lobiranje je jedna časna stvar kad imate višestruko više argumenata od institucija. Sistem tada ima dva puta: ili da vas ignoriše, jer pojedinci sebi upodobljavaju strukturu, ili da vas posluša, svjestan da znate, ipak, više. Ono što me boli jeste što najveći broj osoba s invaliditetom, čak i u udruženjima, ne poznaje dovoljno svoja prava pa lobiranja idu u pogrešnom pravcu.”
Otpor prema definisanju života na osnovu prepreka i nepristajanje na diktate prosječnih, što je prati od najranije dobi, neke su od tema o kojima je govorila u našem podcastu. Dotičući se i najdublje intime, kako bi otvorila i kutije u koje neopravdano pokušavamo smjestiti ljude sa poteškoćama. S Anom Kotur – Erkić razgovarala je Kristina Ljevak Bajramović. Poslušajte Anine riječi:
