Priredio: Ozren Kebo
Snimio: Nikola Blagojević

FERIDA DURAKOVIĆ

Svakom sapunu gledam cijenu

Pjesnikinja i izvršna direktorica PEN Centra Ferida Duraković, koja je 18. aprila napunila, kako kaže, “27 godina, u eurima” (dobro, ovo je bilo 2011. pa podliježe promjenama) živi sa kćerkom Farah (15) i suprugom Mirzom (60), arhitektom. Oni su jedna mala sretna porodica koja se ne da recesiji. Ferida napominje da imaju još jednu kćer, mačku Tajni, što na engleskom znači “malecka”. No, ona to odavno nije. “Na nju se danas troši kao na oveće dijete.” 

Da li Vas je radijacija uznemirila? Imate petnaestogodišnju kćerku, brinete li za nju?
– To je stvar koja mene kao ozbiljnu intelektualku zanima. Kad god se uozbiljim, shvatim koliko je sve strašno. Ali moj karakter nije takav, pa se trudim ne biti ozbiljna. Pokušavam se utješiti uspomenama na Černobil. Sjećam se da su centri za uzbunjivanje rekli da se pet dana ne otvaraju prozori i djeca ne puštaju vani. Sestra mi je bila na putu pa smo mama i ja njenu djecu držali u kućnom pritvoru, od čega smo se svi užasno unervozili. Nakon ovoliko godina, rezultat te tragedije ne mogu da sagledam. Nadam se da će naša djeca i djeca naše djece biti dovoljno pametna da ukinu nuklearke. Svijet će sigurno biti bolji bez njih.
Je li ta nada sve što poduzimate protiv radijacije?
– Imam jednu vrlo važnu radost u svom životu. To moj Mirza sve radi za nas: on je već 40 godina vegetarijanac,  uči nas makrobiotičkoj ishrani, mene manje, kćer više. Što se tiče radijacije, to nisu nikakve stroge mjere. Činjenica je da voće i povrće peremo više, i s tim se zezamo. Kad se stvari postave na nivo kućne šale, ništa se ne shvata kao bolest, kao moguća nesreća, već kao dnevni, kuhinjski ritual.

A kako se branite od recesije?
– Ja nemam odbrane od toga. Odbrana bi bila da smo svi zdravi i sretni, da se volimo i da imamo para. Tri elementa nisu stradala u recesiji, četvrti jeste. Nemam odbrane od činjenice da nemam novaca. Smanjujemo sve što smo ionako imali u malim količinama. Više ne idemo u pozorište, vrlo rijetko u kino, shvatam sad u fening koliko košta sapun, što me lani nije zanimalo. To jesu strašne stvari zato što smo mi na pragu starosti i padam u depresiju kada na to pomislim.
Imate li šoping strategiju?
– Naravno. Znam u kojim su prodavnicama najjeftiniji sapuni, u kojima hrana, gdje se povoljno kupuje ajvar… Odavno imam tu strategiju jer nikada u kući nismo imali para na bacanje. Zamislite koliko može pjesnikinja da zaradi, koliko može da zaradi arhitekta u građevinskoj firmi koja već 20 godina propada! Slika je crna, ali mi se s tim umijemo šaliti. To je naša stvarnost. Umjesto da idemo na vikend, ili večeru, vrijeme trošimo računajući gdje šta možemo kupiti jeftinije.
Isplati li se ta računica?
– Kod nas je najsmješnije što odemo daleko u neki trgovački centar, nemamo auto, onda nakupujemo svega, pa uzmemo taksi i tako anuliramo sve ono što smo uštedjeli kupujući u tom marketu. Time se razlika poništava, ali makar imamo iluziju da smo nešto uradili.
Šta je s godišnjim odmorom?
– Drastično se skraćuje, iz godine u godinu sve kraće. Lani mama nije išla na more, nego su tata i kćerka otišli na četiri dana. Ove godine perspektiva je da ćemo omirisati more i vratiti se u Sarajevo. Našoj djevojčici ne ulazi u glavu kako mi to imamo sve kraće odmore i sve duže priče o novcu.
Je li rezignacija logičan rezultat takvog stanja?
– Prijatelji me sad doživljavaju s iznenađenjem. Kad pričam o politici ili ekonomiji, ja sam ljuta. Posljedica moje rezignacije je bijes na one koji odlučuju o našim životima. Svađam se s televizorom, psujem po kući kad nemam nešto da nabavim a vidim na ekranu nekog ko je kupio bijesan auto za svoj kabinet. Mislim da je ljutina moj pokušaj da izbacim iz sebe tu depresiju. Moj bijes je pokušaj mog mentalnog zdravlja; pokušavam da spasim to malo jezgro ljubavi koje mi porodica pruža.

Moji prioriteti za 2011: Najvažnija je ljubav

“Svako ko je ikada u životu osjetio glad i strah rata, i to ne strah za sebe nego za najbliže i najdraže, ne bira prioritete, jer prioriteti su naši najdraži, od jedan do beskonačno. Oni su, ustvari, naš život. Ljubav izvire iz njih i uvire u nama. Dalje: dobro je s vremena na vrijeme, posebno u recesiji, u rezignaciji, pod prijetnjom radijacije, u besparici, ipak poželjeti zdravlje i mir. Eto još dva prioriteta, neupitna. Da zlo ne čuje. A ostalo… Narod kaže: “nakurikaćemo nekako”. I željela bih dobrim ljudima u ovoj zemlji dram radosti koji se dušom ne plaća. A ni Japan mi nije na posljednjem mjestu.