Priredila Mersiha Drinjaković
Predškolski odjel “More nade”, pri Centru za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju „Vladimir Nazor“ u Sarajevu, radi s djecom kod koje se uočavaju teškoće u razvoju. Upravo je u ovoj ustanovi upriličen projekat pod nazivom „Zašto su prve tri godine najvažnije“, koji pruža podršku mamama i bebama odnosno djeci uzrasta do tri godine u vidu besplatnih radionica. Kroz projekte rane intervencije, defektologinje Arnela Pašalić i Amra Saletović, pedagogica i fizioterapeutkinja Anisa Mustajbašić, logopedica Vedrana Filipović te direktorica Centra „Vladimir Nazor“ Maida Idrizović žele osvijestiti zajednicu i roditelje da su pokret, interakcija i komunikacija s djecom u prvih 1000 dana života djeteta najvažniji.
Podrška i smjernice
“Često majke koje imaju sreću da prođu naše besplatne radionice kažu: ‘Dobili smo finansijsku pomoć od države u prvoj godini života djeteta, ali nama su potrebni i stručna podrška i smjernice kako da potaknemo razvoj djeteta”, govori dr. sc. Arnela Pašalić, dipl. defektolog oligofrenolog, mr. logopedije, praktičar rane intervencije, praktičar Marte Meo metode, reedukator psihomotorike, pedagog senzorne integracije (SI) i okupacioni terapeut. Funkcije nabrajamo da biste znali koliko naše sugovornice polažu na znanje i vještine koje konstantno šire i razvijaju.
Stvaranje poticajne okoline
Dr. Pašalić kaže kako roditelji u prvoj godini života provode najviše vremena s djetetom, najvažnije su osobe u njegovom životu, te je neophodno pružiti im podršku da stvore poticajnu okolinu za razvoj djeteta. “Mit je da u prvih šest-sedam mjeseci, pa i godinu dana, bebama treba zadovoljavati osnovne potrebe za hranom, snom i higijenom, kao, one ne pričaju, ne pitaju i ne mogu nam dati odgovor. Naprotiv, u ovom ranom periodu se počinje i razvijati komunikacija i stvarati odnos sa djetetom.”
Istraživanja pokazuju da se 50% mozga razvije u prve tri godine života. Tada je brzina stvaranja novih sinapsi ili veza u mozgu najveća. Dijete treba dobiti različita iskustva iz okoline kako bi ih obrađivalo i prilagođavalo svom razvoju. “Dijete treba biti ‘viđeno’ od roditelja i treba se odgovoriti njegovim zahtjevima. Ukoliko dijete vrijeme u ovom periodu provodi ispred ekrana, senzorna iskustva iz okoline izostaju i ono se ne priprema za kasniji život, za zadatke koje pred njega postavlja naprimjer škola, kao što su pisanje, čitanje, motorička spretnost i slično”, pojašnjava dr. Pašalić.
Fluktuirajuća pažnja
Evo primjera: ako dijete u ranom periodu nije manipuliralo predmetima, nije istraživalo, motorika šake i prstiju je oslabljena. „Pažnja mu je”, kaže dr. Pašalić, „fluktuirajuća zbog izloženosti previše sadržaja iz okoline, koji se izmjenjuju pred njegovim očima, a niti jednom aktivnosti se ne bavi dovoljno dugo kako bi je oblikovao u smislenu igru. Sve ove aktivnosti su neophodne za rast i razvoj, a kasnije za školu i druge životne situacije.“
Radionice su vodile defektologinje, logopedice i fizioterapeutkinje, prisustvovale su im mame i bebe odnosno djeca do tri godine, a održavanje je podržalo Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke. Bebe su bile podijeljene po starosnoj dobi i roditelji su imali mogućnost da kroz aktivnosti dobiju različita znanja i iskustva susrećući se s različitim stručnjacima.
Motorički razvoj
„Kroz miljokaze razvoja roditelji su se upoznavali sa stvarima poput očekivane aktivnosti za određenu dob, ali i crvene zastavice na koje treba obratiti pažnju kako bi intervenirati na vrijeme. Naprimjer, već u prvoj godini pratimo da li dijete ima socijalni osmijeh, odgovara li na naše obraćanje, guguće li, odaziva li se na svoje ime, imitira li aktivnosti koje radi roditelj, kako odgovara na zabrane, da li je prisutna združena pažnja, pokazna gesta, kako teče motorički razvoj, odnosno kada dijete treba da se okreće, puže li, hoda i slično. Djeca s roditeljima borave i u senzornoj sobi gdje se prate reakcije djece na različite senzorne podražaje“, govori dr. Arnela Pašalić.
Zainteresovanost za radionice je velika, popunjavale su se mjesec unaprijed, a voditeljicama je bilo važno da na aktivnostima ne bude prevelik broj mama i beba kako bi svako imao prostor za sebe, ali i mogućnost da mu se posveti i daju odgovori na postavljena pitanja. Voditeljice radionice prolazile su s roditeljima i skrining koji bi ukazao na eventualna odstupanja u razvoju, u skladu s kojima će dati preporuke za dalji rad ili uputiti na dalje savjetovanje kako bi dijete razvilo svoj puni potencijal.
Igra, najvažniji posao djeteta
Amra Saletović, dipl. defektolog oligofrenolog, mr. edukacije i rehabilitacije, SI pedagog i okupacioni terapeut, kaže kako su na radionicama roditelje poučavali najvažnijem poslu djeteta, a to je igra: “Igra između roditelja i djeteta započinje od samog rođenja i na taj način počinje stvaranje socio-emocionalne veze između njih. Igra roditelja sa djetetom je temelj za učenje o sebi, međuljudskim odnosima i svijetu koji ga okružuje.“
Kroz igru djeca uče, otkrivaju, istražuju te usvajaju brojne kognitivne funkcije, poboljšavaju pamćenje, potiču razvoj komunikacije, fine i grube motorike, kao i razvoj socio-emocionalnih vještina. „Ističemo važnost boravka bebe na podu dok se igra, tada ima mogućnost za pokretima posezanja jer smo je prethodno okružili stimulativnim igračkama. Beba poseže za predmetima i počinje baratati njima. Istražuje, rastavlja, sastavlja, baca, proizvodi zvuk itd. Potičemo da beba bude što aktivnija i samostalnija u toj svojoj igri, bez neposredne pomoći odrasle osobe i na taj način stvara svoja prva iskustva. Važno je da ne pretrpavamo prostor igračkama kako bi beba dobila optimalnu količinu doživljava i ne previše odjednom“, kaže Saletović.
Različite faze
Kako dijete raste i razvija se tako prolazi i kroz različite faze igre. “Prva igra je funkcionalna i ona se javlja već u trećem mjesecu života. U toj igri beba istražuje predmete i njihovu funkciju. Započet će sa podizanjem ručica iznad glave da dohvati predmet koji se kreće. Zatim kako raste ta igra postaje složenija, predmete istražuje stavljanjem u usta, bacanjem i sl., a kasnije ih umeće na predviđena mjesta.“
Oko 12. mjeseca života javlja se konstruktivna igra kada dijete barata predmetima tako da od njih napravi nešto (npr. slaganje kockica u toranj). Simbolička igra, objašnjava Saletović, javlja se oko 18. mjeseca. Tada djeca predmete ili osobe upotrebljavaju kao simbol. To su igre s unaprijed postavljenim pravilima i one najčešće imaju element takmičenja. „Kroz ovu vrstu igre možemo pratiti da li dijete slijedi pravila, kako se ponaša tokom igre, kako reaguje kada gubi i sl. Ako se uoči da dijete nema razvijenu igru prema ovim nivoima, a koja bi se očekivala za njegovu dob, poželjno je razgovarati sa stručnjakom kako bi dobili adekvatne savjete na koji način stimulisati dijete da bi se potaknulo na što bolji i kvalitetniji razvoj“, kaže Amra Saletović.
Maleni superheroji
Anisa Mustajbašić, dipl. fizioterapeut i SI pedagog, kaže kako je period od rođenja do 36. mjeseca bebina života najvažniji. U tom periodu žele dati podršku motornom razvoju bebe: „Kada govorimo o normalnom razvoju motorike, bitno je znati u kom periodu se dešava koja aktivnost: od podizanja glavice i okretanja do sjedenja, puzanja, hoda.“
Cilj radionica sa fizioterapeutskog gledišta je da se djeca svaki dan kroz igru pretvaraju u superheroje, koji trče, skaču, lete. „Cilj nam je unaprijediti razvoj motorike, zbližiti se s djetetom kroz igru, prepoznati kašnjenje ili teškoću u motoričkom razvoju“, kaže Mustajbašić.
Istovremeno, roditelji prolaze kroz obuku kako raditi s djetetom kod kojeg se dešava kašnjenje u motorici. „Drago nam je prvenstveno da su se roditelji odazvali u velikom broju“, govori Mustajbašić. „Volim se voditi rečenicom bolje spriječiti nego liječiti. Zadovoljni smo realizacijom, mame imaju konkretna pitanja… Život i odrastanje nisu problem koji treba riješiti, već stvarnost koju treba doživjeti.“
Govorni organi
Za uredan govorno-jezični razvoj djeteta moraju biti zadovoljeni neki osnovni biološki, psihološki i sociološki preduvjeti. Evo šta o tome kaže Vedrana Filipović, BA logopedije i surdoaudiologije: „Prvo, dobro zdravlje, uredno razvijeni govorni organi. Primjerice, skraćen frenulum može stvarati probleme s dojenjem i govorom. Upravo kod dojenja se primijeti jer beba s ovim problemom može imati poteškoće sa sisanjem. Javlja se kod otprilike četiri do jedanaest posto djece, a istraživanja su pokazala da je sklonost tome nasljedna i da se češće javlja kod dječaka nego kod djevojčica. Zahvat kojim se rješava je kratak i jednostavan.
Uredan sluh
Na radionicama su roditelji imali priliku upoznati se s načinom provjere sluha te signalima koji bi mogli upućivati na postojanje oštećenja sluha. Neki od tih signala su: prodoran ili pak tih plač djeteta, plač koji se sastoji od kratkih vriskova ili tihog jednoličnog stenjanja ili kada dijete uzastopno plače bez vidljiva somatskog razloga. Potom, dojenče ne pokazuje refleks trzanja na iznenadan zvuk. Ili se pak trzne kada ugleda neku osobu koja mu se približila, ne umiruje se na zvuk majčinog glasa, ne prati norme govorno-jezičnog razvoja (izostanak gukanja, brbljanja, kasnije pojave prve riječi…). I na kraju, uredan intelektualni razvoj, potpuna, odnosno funkcionalna i pedagoški stimulativna porodica te sredina bogata mnoštvom različitih govorno-jezičnih poticaja odnosno stimulativno okruženje.“
Zapravo, kako ističe Filipović, osnovna načela za razvoj govora i jezika jesu upravo to stimulativno okruženje, igra te gruba i fina motorika, o kojoj su njene kolegice prethodno govorile. “Roditeljima također dajemo smjernice za pravovremeno uvođenje krute hrane kako bi dijete razvijalo motoriku govornog aparata, sugerišemo da ograniče izloženost djeteta ekranima, da ga osamostaljuju (hranjenje, oblačenje, higijena), imenuju sve što okružuje dijete, sve što dijete radi, podstiču igru, jer kao što smo rekli – od igre sve polazi.“
Podrška roditelju i djetetu
Edina Turan bila je jedna od učesnica radionice sa jednogodišnjom kćerkom te ne krije koliko ju je to iskustvo obogatilo. „Pet ciklusa druženja, učenja novih vještina, savladavanja do tada nedokučivih prepreka za mene i moju kćerku Lejlu. Predavanje i radionice defektologa, logopeda i fizioterapeuta bili su od velike važnosti za poticaj razvoja motoričkih, kognitivnih, socio-emocionalnih i govorno-jezičkih osobina mog djeteta. Stručno osoblje je primjenom savremenih i zanimljivih metoda, prilagođenih dječici, učinilo boravak ugodnim, a učenje laganim, gdje smo u konačnici svi uživali.“
Na kraju, trebala nam je i riječ Maide Idrizović, direktorice Centra „Vladimir Nazor“, ustanove koja pokušava biti sistemska podrška djetetu i roditelju kada se otkriju odstupanja u najranijoj dobi. „Naši stručnjaci se kontinuirano educiraju u ovom području i kroz dugogodišnje iskustvo spremni su prepoznati faze suočavanja roditelja sa nošenjem prihvatanja teškoće kod djeteta, ali i usmjeravanjem da dijete razvije puni potencijal“.
Usmjerena intervencija
Centar „Vladimir Nazor“ nastoji pružiti punu podršku roditelju i djetetu kroz porodično usmjerenu intervenciju, ali njegova direktorica navodi kako u većem broju slučajeva roditelji traže podršku između treće i četvrte godine djeteta, što je relativno kasno. „Sistemsko rješenje u kojem će dijete i roditelj dobiti punu podršku kada se uoči odstupanje, kada je ono minimalno, najbolji je model rada, jer omogućava razvoj punog potencijala djeteta i porodice, uvažavajući sve djetetove potrebe i specifičnosti, kao i karakteristike porodice.“
Ne manje važno je da je ove aktivnosti prepoznalo i podržalo Ministarstvo obrazovanja i nauke Federacije BiH. „Rane godine su temelj za cjeloživotno učenje i razvoj, a kroz ovakve inicijative osiguravamo da naša djeca dobiju najbolji mogući početak. Radionice koje su dio projekta omogućavaju roditeljima da steknu znanja i vještine potrebne za poticanje razvoja svoje djece, od komunikacije i motoričkih sposobnosti do socio-emocionalnog razvoja“, kaže ministrica Jasna Duraković. Kroz projekat „Zašto su prve tri godine najvažnije“ više od 70 porodica dobilo je ogromnu podršku, a mnoge od njih nastavile su koristiti usluge „Mora nade“.
Pronađite korisne informacije i u ovom tekstu
