Napisala Živana Jovančić
Snimci Majda Balić i privatni album
Frtalj kruha naslov je izložbe koju su sad već pomalo davne 2014. u sarajevskoj galeriji “Boris Smoje” priredili naši poznati fotografi Dejan Vekić i Andrej Đerković. Njihov zajednički nastup ovog puta nije slučajnost, kao ni naslov izložbe koji aludira na želju da obilježe godišnjicu mature i da u tom frtalju stoljeća obojica zarađuju kruh od onoga za što su se školovali. Druženje ovih vršnjaka i prijatelja konstanta je u vremenu, kako poslije završetka Škole primijenjenih umjetnosti, tako i kasnije, kad su samostalno gradili karijeru.
U životu Andreja Đerkovića puno je toga stalo u proteklih tridesetak godina, a mi ovaj intervju donosimo iz Gracijine ladice sjećanja. Nekad anonimni fotograf postao je znani portretista svjetski slavnih ličnosti. Pred njegovu kameru stali su: Jean-Luc Godard, Marina Abramović, Bono, Agnès b. Enki Bilal, Catherine Deneuve, Braco Dimitrijević. Od prve izložbe u Gazi, jedine kojoj nije prisustvovao, sa svojim fotografijama proputovao je od rodnog Sarajeva preko Ženeve, Belfasta, Barcelone i Londona do Strasbourga, Ottawe, Lausanne, Kassela, Tbilisija i Ankare. Brojne fotografije objavio je u svjetskim medijima, njegovi umjetnički radovi krase zidove muzeja i galerija, a koliko ga struka uvažava govori i to da je primljen u članstvo više fotografskih asocijacija, te one najvažnije, Međunarodne federacije fotografske umjetnosti (FAIP).
Slagalice koje čine život
I mada je proputovao mnoge zemlje i gradove, ipak sebe još uvijek ne smatra građaninom svijeta. “Ne mogu tako reći. Moja profesija me izvela van, ona me oblikovala. Poznajem mnoge poznate ljude, ali to gdje sam nije važno ako se tu dobro osjećam. Fotografiju gledam kao dio sebe, a ne kao profesiju, i kad god nešto radim, želim da to bude upoznavanje novih ljudi, naroda i kultura. To su sve slagalice, kako ih ja nazivam, koje čine život”, objašnjava Andrej Đerković, odgajan u sarajevskoj porodici građanske i intelektualne provenijencije. Kao dječak maštao je da će biti mornar, i desilo mu se da je upravo mornaricu služio u vojsci, ali strastvena odanost današnjoj profesiji ne može se ni sa čim uporediti.
Portreti prijatelja
“To je čista ljubav. Unutarnji poriv. Portrete koje snimam su portreti mojih prijatelja, kolega, ljudi koje poštujem, glumaca uz čije filmove sam odrastao, umjetnika koji su mi nekad bili idoli. Kao klinac sam volio filmove u kojima igra Catherine Deneuve i bilo mi je zadovoljstvo kad sam prije desetak godina uradio njen portret. U mojim tinejdžerskim godinama bio mi je idol brazilski fotograf Sebastiao Salgado, a upoznali smo se prije 15 godina u Barceloni. Uradio sam i njegov portret, prihvatio me je kao kolegu, osjetio je moj nagon za umjetnošću”, govori Andrej, koji ne posustaje u radu i otkriva svoj novi plan: želi snimiti portret književnika Aleksandra Hemona, a fotografija treba da dočara i Hemonov odlazak i ostanak u Americi.
Stil rada
A kakav to Andrej ima stil rada? On se prije fotografisanja druži sa tim svjetski znanim ljudima, razgovara sa svakim svojim, uslovno rečeno, modelom, kako bi ga što bolje upoznao, a pritom se svi ti poznati ljudi, dodaje on, ponašaju kao sav normalan svijet. Za sarajevskog fotografa je uobičajeno da svakom od njih pokloni portret koji je uradio, jer u principu ne voli prodavati svoje slike. Isto tako ne voli ni kad ga u profesiji nazivaju slobodnjakom, jer mu sve to, kako kaže, liči na pijacu koja ruši umjetnost fotografije.
“Moj životni moto je povjerenje. Sve što radim zasniva se na povjerenju. Stvorio sam sebi okvir u kome znam da neću imati problema u komunikaciji i organizaciji posla. Družim se s ljudima čije sam portrete uradio; kad putujem negdje gdje imam prijatelje, ostanem kod njih umjesto da budem u hotelu.”
Talijanka i Bosanac
Na putovanjima mu je često saputnik supruga dr. Nadia Capuzzo-Đerković. Talijanka i Bosanac sreli su se na ženevskom aerodromu prije 18 godina, a navršili su deceniju bračnog života. Nadia predaje sociologiju na Univerzitetu u Ženevi, a naš grad poznaje dobro ne samo zbog svog supruga: nekoliko godina bavila se ovdje istraživanjem za doktorsku disertaciju naziva Urbicid i sjećanje: Razaranje i rekonstrukcija Sarajeva. Dok hvali suprugu i njeno revnosno zalaganje u nauci, Andrej nerado priča o njihovom životu, tek poneku riječ će izustiti i otkriti da su se dopali jedno drugom na prvi pogled. Imaju slična interesovanja, vole umjetnost, koncerte, obilaze izložbe, muzeje. “Sve je u životu stvar kompromisa, poštovanja i, normalno, ljubavi. Radimo uz zajedničko razmišljanje, oboje znamo slušati mišljenje onog drugog. A putujemo zajedno kad god možemo: ja s Nadiom na njene kongrese, a ona sa mnom na moje izložbe.” Ako bude prilike, možda će ove godine zajedno putovati u Lisabon i Poljsku, gdje Andrej priprema izložbe, no kako god da bude, on je sretan sa svim onim što ima, i privatno i profesionalno. “Moji snovi su se obistinili. Istina, čovjek sanja dok je živ, a moj san je da i ubuduće uživam u povjerenju i radu s ljudima koji su otvoreni i spremni za dijalog i komunikaciju.”
