Sjeverna Koreja: Dobro uvježbana iluzija

Klapa 1: Treniranje strogoće

Nedugo nakon prelaska rijeke voz ulazi u željezničku stanicu Sinuidži. S perona ga vojnički pozdravljaju pripadnici Sjevernokorejske armije. U pozadini je zgrada sa slikama vječnog predsjednika Kim Il Sunga te njegovog sina i drugog vođe Sjeverne Koreje Kim Jong Ila. Odmah po zaustavljanju, u voz ulaze graničari. U naš kupe ulazi mršavi sredovječni vojnik u maslinastoj uniformi i kapi sa crvenom petokrakom. Drskim povišenim tonom i teškim akcentom traži na pregled torbe, mobitele i dokumente. Mobitele vraća, a pasose odnosi iz voza. Nakon dvosatnog čekanja, graničar ponovo ulazi u kupe i vraća nam isprave. Voz se pokrenuo i nastavljamo ka Pjongjangu. Po izlasku iz stanice, ukazuje se široki kolovoz koji prolazi nedaleko od pruge, te niske kuće i pokoja stambena zgrada u pozadini. Uprkos širini, kolovoz nema traka a njime se kreću biciklisti i pješaci. Za nekoliko minuta vožnje pored ceste namijenjene za velike saobraćajne gužve, vidimo tek pokoji kamion i dva ili tri automobila.

Po izlasku iz Sinuidžija, pruga nas vodi u nepregledna rižina polja, koja se protežu s obje strane voza. Pejzaž talasaju brdašca koja se blago izdižu iz nepreglednosti niskih rižinih stabljika. Padine su im preorane i zasijane skoro do samih vrhova. Voz se kreće škripavo i sporo, a prizor rižinih polja i preoranih brda uporno se ponavlja. Iako prolazimo kroz ruralni zeleni pejzaž, nedostaju obična travnata polja, divlje biljke i drveće. Čini se kao da je svaki pedalj zemlje zasijan, sve do same pruge. Ponegdje čak i zemlja između dva para šina!

Nakon nekoliko kilometara, nijemo posmatranje prekidamo dijeljenjem osjećaja i prvih spoznaja o tajnovitoj zemlji. Sankcije koje su izolovale zemlju i vladajuća Juche ideologija samoodrživosti u potpunosti su preoblikovale ne samo ljude i društvo, nego i krajolik. Samoodrživost znači uzdati se u sopstvene snage za prehranjivanje 25 miliona ljudi koji žive na maloj sjevernokorejskoj zemlji, a to znači zasijati sve što se zasijati može. Što više sadnica, više je hrane, i veći prkos onima koji žele izgladniti narod do pobune protiv vlasti.

Kako voz odmiče prema Pjongjangu, zatičemo i grupe ljudi koji marljivo rade po preoranim padinama i vodenim poljima riže. Mršavi su, preplanulog tena, i skromno odjeveni. Zemlju obrađuju ručnim alatkama i uz pomoć volova, a materijal prevoze zaprežnim kolima. Među radnicima su i pastiri koji štapovima usmjeravaju jata patki. Čini se kao da su pred nama oživjeli crteži iz udžbenika o srednjovjekovnom feudalizmu. Tek pokoji zahrđali traktor i mjestimični stubovi za struju podsjećaju da ovo ipak nije vremeplov koji vodi nazad u predindustrijsko doba.

Nakon pet sati putovanja kroz surovu stvarnost ruralne Sjeverne Koreje naziru se prvi neboderi i ulice Pjongjanga. Iz voza opažamo da su fasade neugledno ofarbane lošom prozirnom farbom. Kao i u Sinuidžiju, na širokim asfaltiranim ulicama zatičemo ljude koji se kreću pješke ili biciklima, i tek pokoji motor ili automobil. Na raskrsnicama vidimo bizarne scene saobraćajaca koji usmjeravaju saobraćaj, iako su na cesti uglavnom biciklisti. U daljini se vidi i autoput, ali ne i vozila. Tek stižemo, a već se nazire da ovo nije običan grad.

Voz se zaustavlja kraj perona glavne željezničke stanice u Pjongjangu. Stigli smo na odredište. Kao i na svakoj stanici kroz koju smo prošli, dočekuju nas slike velikih vođa. Po izlasku iz voza, prilazi nam mladi Koreanac u ranim dvadesetim, odjeven u pedantno ispeglanu bijelu košulju i crne hlače. Nosi dioptrijske naočale a na lijevoj strani prsa stoji već poznata značka velikih vođa. Dječački se osmjehuje i ljubazno predstavlja na izvrsnom engleskom jeziku. Zove se Kvak. U narednim danima, Kvak će biti nerazdvojna sjena nas četvero “Evropljana”, određivati šta smijemo govoriti, i gdje se možemo kretati. Njegova zvanična uloga je lokalnog vodiča, ali svi znamo da je to samo uljepšan naziv za vladinog nadzornika.

U pratnji Kvaka izlazimo iz stanice i ukrcavamo se u autobus koji nas čeka na obližnjem parkingu. Nakon kratke vožnje stižemo do  Yanggakdo International Hotela gdje ćemo odsjesti sljedeće dvije noći. Hotel je velik i raskošan, sa 47 spratova, akvarijumom s ajkulama u prizemlju i rotirajućim restoranom na vrhu. Nalazi se na malom ostrvu na rijeci Taedong koja razdvaja Pjongjang na dva dijela. Iako sam položaj hotela odvaja goste od ostatka grada, Kvak nam određuje da se bez pratnje možemo kretati samo do ograde koja je nekih stotinjak metara od hotelske zgrade.

Nakon što smo se raspremili i spustila noć, odlučujemo da prošetamo u dozvoljenom krugu oko hotela. Iako se osjećamo bezbjedno, već ta prva šetnja će nas podsjetiti da je opasnost udaljena za svega jedan pogrešan korak i banalni nesporazum. Dok se priblizavamo ogradi koja omeđava našu slobodu, iz mraka izlazi mlada Koreanka i na nevještom engleskom ljutito govori da smo već otišli predaleko od hotela. Okrećemo se nazad bez pogovora, i vidimo da Kvak već juri prema nama. Kao da je znao našu kretnju bolje od nas samih. Ljubazni Koreanac dječačkog osmijeha sad je uzrujani čovjek, i obraća nam se nervoznim glasom: “Zašto ste to uradili, zar vam nisam rekao da ne idete tamo?”

S Kvakovim riječima javlja mi se prva nit jezivog osjećaja da smo možda već uradili nešto pogrešno, u zemlji gdje ne postoji pravo na grešku. Zajedničkim snagama uvjeravamo Kvaka da ni u jednom trenutku nismo bili blizu izlaska iz zone koju nam je odredio. Postepeno uspijevamo u tome i dobijamo osjećaj da opasnost prolazi. Kvak nas pušta da se vratimo u hotel, i određuje pokret ujutro u 7.

Stižem u sobu izmoren putem i prizorima. Uključujem TV i gledam dva sjevernokorejska kanala. U svakoj od emisija se pojavljuju snimci i spominju imena velikih vođa. Kasno naveče je emisija na engleskom jeziku o arheološkim iskopinama u blizini Pjongjanga, koja nekako uspijeva da poveže arheologiju sa herojstvom Kim il Sunga. Sjevernokoreanci se bude i liježu sa pričom o familiji Kim. Ove noći sam i ja sa njima.

Klapa 2: Autocesta bez vozila i škola bez učenika

Narednog jutra krećemo autobusom ka Kaesongu, industrijskom gradu u blizini demilitarizovane zone sa Južnom Korejom. Kvak nam najavljuje da će put od 150 kilometara trajati tri sata vožnje autoputem. Ubrzo po polasku postaje nam jasno zašto toliko dug put za tako kratku razdaljinu. Svega nekoliko minuta nakon polaska, autobus se uključuje na široki autoput. Odmah primjećujemo bezbroj rupa i pukotina u asfaltu. Dok naše vozilo sa dotrajalim amortizerima odmiče prema jugu, rupe u cesti osjećamo sve više. Iako se krećemo sporo, tek pedesetak kilometara na sat, vožnja proizvodi vertikalno bacanje, bol u leđima i stezanje u vratu. Nije baš najjasnije od čega je cesta oronula, s obzirom da je sablasno prazna. Tek svakih nekoliko minuta susrećemo se sa drugim autobusom, kamionom, ili luksuznim autom koji vjerovatno služi visokim režimskim funkcionerima.

Dok posmatramo najnovije prizore potpuno zasijanih livada, Kvak želi da priča o Bosni i Hercegovini. Kaže da se prvi put susreće sa bosanskim pasošem, i da mu je drago sve što ga podsjeća na bivšu Jugoslaviju. Iako mu je tek dvadeset i neka, gledao je partizanske filmove, a o Titu govori s divljenjem. U školi je učio da je raspad Jugoslavije bila velika tragedija prouzrokovana zlim namjerama Amerike. Isto kao i podjela Koreje. Kaže da u Sjevernoj i Juznoj Koreji živi jedan narod koji ima istu kulturu, istoriju i krv. Za podjelu krivi Ameriku, jer je izmanipulisala građane juga, podijelila jednu dušu na pola, a sada sprječava njeno ujedinjenje. Nakon petnaestak minuta razgovora, skripta je jasna.

Iako nam je na početku putovanja rečeno da izbjegavamo političke teme, Kvak kao da nema ni jednu drugu. Na njegovu radoznalost o Jugoslaviji, uzvraćamo pitanjima o životu u Sjevernoj Koreji. Kaže da cijela nacija stoji iza velikog, mudrog i dragog vođe Kim Jong Una. Zatim nas upozorava na pravila fotografisanja. Slike i kipovi velikih vođa mogu biti fotografisani samo u cjelini. Ako su u pozadini selfija, naša lica ne smiju ispoljavati grimase koje se mogu protumačiti kao ruganje. Ako su slike vođa u novinama ili časopisima, zabranjeno je gužvanje i savijanje. Familija Kim ovdje je božanstvo , a njeno sknavljenje težak zločin.

Nakon tri sata neudobne vožnje, stižemo do područja demilitarizovane zone i granice sa Južnom Korejom. Kvak nas vodi u obilazak prostorije gdje je prije 65 godina potpisano primirje izmedju sjevera i juga koje i danas traje. Dok razgledamo, budno nas prate male grupe sjevernokorejskih vojnika, naoružane kalašnjikovima. Primjećujemo da su znatno visočiji od Koreanaca koje smo vidjeli do sada. S obzirom da je uhranjenost u Južnoj Koreji već dovela do fizičkih razlika između stanovnika juga i sjevera, čini se da je režim probrao najkrupnije ljude i poslao ih na granicu. Cilj je da se njihova fizička veličina vidi s juga, i tako posluži prividu o snažnoj nepokolebljivoj naciji.

Naredno odredište je mjesto gdje jug i sjever Koreje dolaze u neposredan dodir, za razliku od ostatka 250 kilometara duge korejske demilitarizovane zone obilježene bodljikavom žicom, ogradama i minskim poljima. Sastoji se od nekoliko dugih niskih baraka čija je jedna strana u sjevernoj državi a druga u južnoj. Na sjevernoj strani vidimo grupe vojnika koji stoje mirno u mjestu i posmatraju okolinu. Na južnoj strani nema vojske, ali primijetimo nekoliko ljudi u civilu koji se slobodno kreću oko obližnje zgrade, i čini se rade na njenom održavanju. Prizor koji vidimo govori istinu o Korejskom poluotoku: Juznokoreanci ne brinu da će iko probati da prebjegne na sjever.

Po završetku obilaska zone razgraničenja, vozimo se na ručak u obliznji Kaesong. Na putu vidimo više slika i kipova velikih vođa nego automobila. Ulazimo u grad i zatičemo do sada najsablasnije scene širokih praznih ulica. Ovaj put primijetimo tek pokojeg pješaka ili biciklistu. Svaki od njih nosi značke sa likovima Kim Il Sunga i Kim Jong Ila. Država ih dijeli svim stanovnicima starijim od 14 godina. Kvak nam usmjerava pažnju na dvije široke trospratne zgrade sa azijskim krovovima, bogatim dekoracijama i dugim raskošnim balkonima. Objašnjava da je to mali kampus tehničkog fakulteta. Na naše pitanje zašto djeluje potpuno prazan iako je srijeda u podne, kratko i nezainteresovano odgovara da je nastava u toku. Kao da želi da mu ne vjerujemo. Ako je tako, uspio je. Sve oko nas nam počinje da djeluje kao jedna dobro izrežirana predstava. Prošli smo kroz dijelove glavnog grada, južno industrijsko središte, a zemlja od 25 miliona ljudi i dalje djeluje kao da je prazna.

Nakon bogatog ručka od 11 slijedova, vraćamo se u Pjongjang i idemo u posjetu srednjoj školi čiji je hor pripremio koncert za našu grupu. Tamo nas dočekuje moderna zgrada i veliko igralište ispunjeno učenicima koji igraju košarku. Ako se tako može nazvati sport u kojem igrači šutaju na koševe sa tri obruča. Na moju zbunjenost, Kvak objašnjava da trostruki koševi služe za uvježbavanje. Nije mi baš jasno zašto su za vježbu potrebna tri obruča koji stoje jedan do drugog, ali odlučim da ne pitam dalje. Ulazimo u školu, prolazimo kroz hodnike okićene slikama velikih vođa, i dolazimo do male ali dobro opremljene koncertne sale. Ovo je vjerovatno najbolja škola u Pjongjangu, i nije slučajno izabrana za našu posjetu. Na bini je grupa od petnaestak srednjoškolki koje plešu, dok njihove tri kolegice sviraju gitaru, harmoniku odnosno bubnjeve. Stapanje glasova i tonova proizvodi koreanske balade.

Koncert završava nakon sat vremena i vrijeme je za povratak u hotel. Dok krećemo ka autobusu, iz torbe uzimam kutiju s malim baklavama koje sam ponio s namjerom da ih podijelim korejskoj djeci. Posjeta školi i blizina studenata mi se čini kao prilika da pokušam plan sprovesti u djelo. Dok hodam prostorom ispred škole u potrazi za pravim trenutkom, Kvak mi prilazi i govori: “Ne vjerujem da će im se svidjeti”. Poruka je jasna. Odustajem, ulazim u autobus, iščekujem završetak još jednog bizarnog dana. Bajramskog dana u kojem sam hodao Pjongjangom sa kutijom baklava.

Klapa 3: Duša Koreje i Koreanci bez duše

Naredno jutro oko 8 sati krećemo u obilazak glavnog grada. Prelazimo most koji spaja naš ostrvski hotel sa zapadnim dijelom Pjongjanga, i ulazimo u široke ulice propraćene visokim neboderima, prostranim trgovima i moćnim fontanama koje šalju vodene mlazove visoko u zrak. Sada zatičemo i više saobraćaja, koji se sastoji od taksija, autobusa i pokojeg luksuznog automobila. Nailazimo i na prvi semafor, ispred kojeg se čak stvorila i manja kolona vozila. Ovaj dio grada izgleda potpuno čist, nov, čak i glamurozan. Kvak kaže da u njemu žive profesori, ljekari i naučnici, ljudi koji imaju najviši status u sjevernokorejskom drustvu. Krajnja suprotnost od zemlje iz koje dolazimo, a u kojoj se luksuz najčešće povezuje sa folk zvijezdama, sumnjivim biznismenima, i sivom eminencijom.

Dok se vozimo, srećemo i znatno više ljudi na ulici. Kreću se uglavnom sami ili u grupama po dvoje. Većinom su uredno, poslovno odjeveni a pokreti im djeluju ubrzano i službeno. Kao da su usred obavljanja bitnih poslova. Nakon petnaestak minuta vožnje, opažam kako nismo zatekli nijedan bar ili kafić. Prodavnice su rijetke, i pretežno u obliku kioska na trotoarima. Čini se da se Sjeverokoreanci druže jedino u porodičnim domovima i režimski kontrolisanim školama i radnim mjestima. Prizor koji vidimo savršeno oslikava udžbeničke opise totalitarizma. Ljudi su atomizirani, a država neposredno prodire u sve sfere života. Nezadovoljni ne samo da ne smiju javno ispoljiti svoje stavove, nego gotovo da nemaju gdje i kome da se žale u privatnosti.

Obilazimo visoki 170-metarski toranj posvećen Juche idelogiji, i veliki trg na kojem se održavaju vojne parade. Na trgu stoji velika zastava Sjeverne Koreje, čini mi se prva koju smo vidjeli dosad. Sjećam se da smo naišli na desetine portreta velikih vođa, ali državne zastave nije bilo ni u jednom od mjesta kroz koja smo prošli, čak ni na graničnom prelazu. U poređenju sa familijom Kim, njena simbolika je blijeda. U ovom simboličkom poretku, vođe su utjelotvorenje države a zastava tehnički rekvizit međunarodne komunikacije.

Dok hodamo prostorom oko znamenitosti, svako od nas “Evropljana” nastoji iskoristiti trenutke Kvakove nepažnje kako bi uspostavili komunikaciju s prolaznicima. Diskretno im se približavamo i gledamo izravno u zjenice. Svi doživljavamo i prepričavamo identična iskustva. Najsitniji djelići sekundi kretanja njihovih očiju otkrivaju da nas primjećuju, a zatim naglo sklanjaju pogled. Iako je gotovo sigurno da neki od njih susreću Evropljane po prvi put, umjesto radoznalosti dobijamo dobro uštimanu nezainteresovanost.

Poslijepodne počinje obilaskom Pjongjangskog metroa, koji nosi titulu najdubljeg na svijetu. Nalazi se na dubini od 100 metara, i istodobno služi kao atomsko sklonište. Pokretne stepenice nas od površine spuštaju do stanice gotovo tri minute. Sama stanica je obložena mermerom i ukrašena slikama. Odzvanjaju pjesme koje slave velike vođe. Ovdje već osjetimo puls grada, i zatičemo se među grupom ljudi koja iščekuje dolazak voza. Svi nose značke velikih vođa, djeluju užurbano i suptilno izbjegavaju naše poglede.

Po izlasku iz metroa, zapućujemo se ka muzeju koji čuva hiljade poklona velikom vođi Kim Jong Ilu. Zatičemo trospratni objekat kojeg se ne bi postidjeli ni najveći svjetski centri glamura. Zidovi su u mermeru, rukohvati i ramovi pozlaćeni, a sa plafona se spuštaju bogati kristalni lusteri. Među hiljadama poklona nalazi se sve: od srebrnog mača iz Palestine i zlatne tabakere iz Jugoslavije do printera i vec arhaičnih Apple desktop kompjutera. U blizini zgrade su detaljno uređene zelene površine na kojima radnici kose travu – makazama. Pitam se koliko se moglo kupiti kosilica da pokloni velikom vođi nisu trebali svoj luksuzni hotel.

Sunce lagano jenjava i krećemo se prema restoranu u kojem nas čeka večera. Dolazimo do niske, gotovo neprimjetne zgrade na čijem spratu se nalazi mali restoran. Ulaz i stepenice su mračne, čini se zbog štednje struje. Restoran je ipak dobro osvijetljen, na stolovima servirana hrana u izobilju, a na maloj bini je tročlani bend koji zabavlja goste koreanskim pjesmama. Iako smo mislili da dolazimo na mjesto okupljanja stanovnika Pjongjanga, svi gosti su turisti. Sve nam je jasnije da svjedočimo velikoj predstavi za strance.

Naredno odredište je stadion 1. Maj, koji je sa 114.000 sjedećih mjesta najveći na svijetu. Na njemu se te večeri održava slet najavljen kao spektakularna kruna našeg putovanja. Dok čekamo na ukrcavanje u autobus, oko nas se kreću desetine prolaznika. Ponovo pokušavamo da komuniciramo pogledima, i dobijamo već poznatu reakciju. Usađenim impulsom gledaju čvrsto ispred sebe, a svaki zalutali pogled u stranu munjevito ispravljaju. Izuzetak je malo dijete od godinu ili dvije koje radoznalo kreće prema nama, i čiji impuls je izgleda još u povoju. Nakon svega par koraka, roditelj ga zaustavlja i uzima u naručje. Sada više nemamo dileme da se nalazimo unutar jedne dobro izrežirane predstave. Za nas je skrojen veliki paravan koji skriva tajnu običnog života u Sjevernoj Koreji. Tajnu praznih ulica i zabranjenih pogleda.

Na stadion stižemo nedugo nakon što se spustio mrak. Zauzimamo mjesto na dugoj velikoj tribini ispred koje će učesnici izvoditi plesove i trikove u zraku. Preko puta naše je još jedna duga tribina, ali je potpuno prazna i bez stolica. Tek petnaestak minuta pred početak predstave na nju izlaze redovi ljudi obučenih u identične bijele košulje. Mladi su, vjerovatno učenici srednjih škola. Kreću se disciplinovano, i precizno znaju svoje mjesto. Za svega petnaest minuta, tribina je puna. Na njoj je sada tridesetak hiljada ljudi, uredno postrojeni tik jedno do drugog. Sa distance izgleda kao da se mnoštvo ljudi stopilo u jedan roj.

Predstava pocinje glasnim hukom ljudske mase sa suprotne strane stadiona, a zatim se tribina pretvara u veliku sliku petnaestak djevojčica i dječaka koji veselo trče kroz cvijetna polja. Tek što smo se počeli diviti izvrsnoj koreografiji, pokušavajući da odgonetnemo kako desetine hiljada ljudi uspijevaju kao jedan koordinirati savršeno jedinstven prizor preko cijele tribine, čujemo novi huk. Sa njim se slika djece pretvara u veliki natpis koreanskim slovima na crvenoj pozadini. Narednih sat i nešto, roj Koreanaca sa suprotne strane će svakih pola minute ili kraće proizvoditi drugačije prizore, od raznih geometrijskih oblika, životinja i detaljno nacrtanih pejzaža, do slika vojnika u borbi i, naravno, portreta velikih vođa. Nekim životinjama će se čak pomjerati očni kapci! Nas četvero posmatramo u nevjerici i potpuno nijemo. Zapanjeni do odustajanja od pitanja kako su ovi prizori uopšte mogući.

Slike sa suprotne tribine služe kao pozadina i mijenjaju se u skladu sa performansom koji se dešava na terenu stadiona ispod nas. Tačke se smjenjuju jedna za drugom, i za svaku na teren istrči hiljade novih učesnika. U jednoj plesu sa zastavama, u drugoj izvode trikove u vazduhu, u trećoj vojnici ponosno marširaju. Kao da svaki dio koreanskog života ima svoju tačku. Nebom nad stadionom nadlijeće grupa dronova koji sjaje bijelom, crvenom i plavom bojom, i savršenom razdaljinom i pozicijom sastavljaju mozaik sjevernokorejske zastave. Pred završetak, noćno nebo obasjava vatromet i veliki plamen koji izbija iz malog tornja na krovu pozadinske tribine.

Predstava kojoj smo prisustvovali nadmašuje svaku koju smo vidjeli do sada. Pored nje, olimpijske ceremonije djeluju skromno. Kvak nam iznosi zastrašujuću činjenicu da se ponavlja šest dana u sedmici, u periodu od juna do oktobra. Za stotinu hiljada njenih učesnika, dio je rutinske svakodnevice. Rutine koja stalnim ponavljanjem uvježbava čovjeka da se utopi u grupu, a pojedinca da je bitan samo onoliko koliko je dio kolektiva. Kao pčela u roju ili ćelija u organizmu. Kao sićušni piksel u slici velike rezolucije. U nastojanju da prikaže dušu nacije, umrtvljuje dušu pojedinca i pretvara ga u slugu istreniranih impulsa. Istodobno oduševljava i zastrašuje.

Narednog jutra naše putovanje Sjevernom Korejom ulazi u završnicu. Na željezničkoj stanici u Pjongjangu ljubazno se opraštamo od Kvaka i sjedamo u voz koji će nas vratiti u Dandong. Dok ponovo pregledamo potpuno zasijan krajolik i ljude koji ga obrađuju volovima, spajam utiske u jasan zaključak. Razlog za volovske zaprege i travnjake pokošene makazama nije siromaštvo. Svega nekoliko bronzanih kipova i mermernih zgrada manje osiguralo bi dovoljno traktora i izobilje kosilica. Ali tada bi hiljadama Korejanaca mašine otele ulogu u velikom tijelu nacije. Tijelu koje ovisi o neprestanoj vježbi rastapanja pojedinca. Makaze i volovi su sredstvo uvježbavanja jer, bez obzira na siromaštvo, puls nacije moraju pokretati svi.

Nakon pet sati putovanja stižemo nazad u Sinuidži. Graničari nam skupljaju putne isprave i površno pretresaju torbe. Iako je bilo najavljivano, ne traže mobitele i ne pregledaju fotografije. Nakon skoro dva sata čekanja, vraćaju nam dokumente a voz se škripavo pokreće prema Dandongu. Uz zvukove kineske muzike iz susjednog kupea, prelazimo preko rijeke Yalu i napuštamo Sjevernu Koreju. Meni se iz neke duboke pore podsvijesti javila ona Lošina, “Neka ljubi se sjever i jug”. Koreju nosim sa sobom. Traži od mene da po prvi put napišem putopis. (Reportaža je nastala u junu 2019.)