U prvom dijelu života odrastamo. Doslovno i simbolično napuštamo dom svoga djetinjstva kako bismo izgradili identitet, vještine i razne odnose i kako bismo pronašli svoje mjesto u svijetu. Osobe sa težnjama i vrijednostima sličnim našima postaju za nas junaci. Kao mali smo imali junake kojima smo se divili, a s vremenom su ih zamijenile osobe u koje se zaljubljujemo. U njima tražimo djelove sebe koji nam nedostaju, od njih tražimo da zadovolje naše potrebe. Taj mehanizam se u psihologiji naziva projekcijom. Tradicionalni primjer odnosa zasnovanog na projekciji jeste veza između čvrstog, snažnog i uspješnog muškarca i krhke senzibilne žene, pri čemu svako od njih, barem na početku, vjeruje da je u tom drugom našao “svoju izgubljenu polovinu”.
Međutim, ljudi u takvom odnosu nisu cjeloviti, već svako od njih živi tek dio sebe, tražeći ispunjenje u onom drugom i istovremeno nesvjesno čeznući za ispunjenjem, cjelovitošću u sebi samima. Naime, svako od nas posjeduje sve ljudsko do zadnjeg detalja. Ako pratimo navedeni primjer, ljudi koji su zaista snažni mogu sebi da dopuste da osjete i strah i slabost; oni znaju da utješe dijete u sebi. Isto tako, ljudi koji su sposobni da se suoče sa svojom slabošću mogu da vide, otkriju i žive svoju snagu, ne očekujući da druga osoba to čini umjesto njih. Te mogućnosti nam često postaju dostupne tek sa zrelošću.
Negdje između 35. i 50. godine života u ljudskoj psihi se događa velika promjena. Na površinu polako počinju izlaziti davno zaboravljeni snovi i čežnje.
Počinjemo “svoditi račune”, preispitujući svoj način života i dotadašnje izbore. Mnogi pritom proživljavaju duboku depresiju, osjećajući da su mnogo toga propustili. Naime, rješavajući životne probleme, dugo su živjeli u nadi kako će jednom doći vrijeme da, naprimjer, nauče svirati klavir, napišu knjigu, zasade svoj vrt, proputuju svijet … I sad su odjednom suočeni sa činjenicom da život prolazi, a brojni snovi i dalje ostaju neostvareni. Dok neki po svaku cijenu pokušavaju da zaustave proces promjene i zadrže ono na što su navikli, drugi krizu pokušavaju da riješe bijegom u nove aktivnosti ili emotivne veze i potiskuju osjećaje i sumnje koji izviruju na površinu.
Sve na svijetu podložno je promjeni i razvoju. Kao što sunce tokom dana prolazi kroz razne faze i svaka od njih je važna, ali sve podliježu drugačijim zakonima, i faze kroz koje mi tokom života prolazimo su jednako važne, ali se međusobno razlikuju prema svojim zakonitostima i zadaćama. Dok su se zadaci u prvoj polovini života odnosili na prilagođavanje vanjskom svijetu, druga polovina traži dublji pogled unutra. Naša duša nas poziva da se okrenemo sebi i pogledamo što je ispod osjećaja i uvjerenja prema kojima živimo.
Mnogo je načina da to učinimo. Jedan od njih je da obratimo pažnju na snove, koji nam, poput mitova i bajki, svojim simboličnim jezikom govore o nečemu čemu se obično ne posvećujemo dovoljno. Možemo voditi zamišljeni dijalog s osobama i slikama iz sna, da nacrtamo neki prizor, zamislimo završetak priče započete u snu, itd. Isto tako možemo komunicirati i s ljudima i situacijama koji nas u svakodnevnom životu muče. Otkrivajući dimenzije našeg života o kojima do tada nismo razmišljali kao i nas samih, pomoću zamišljenih dijaloga i uspijevamo da se bolje nosimo s promjenama.
Sama riječ kriza dolazi od grčke riječi “krinein”, što znači odvojiti, odlučiti, suditi. Kriza predstavlja raskrsnicu, prekretnicu. Kada smo na prekretnici, čini nam se da je zauvijek nestao svijet koji smo poznavali, a novo još ne naziremo. Svaki korak, svaka kretnja su neizvjesni i potencijalno opasni. I to je teško. Ali kinesko slovo za krizu weich čine dva znaka: jedan znači opasnost, a drugi izazov, šansu. Kriza srednjih godina duboko zahvaća naše temelje i postavlja pitanje vrijednosti i smisla ljudskog života.
