Napisala Lejla Lojo-Karamehmedović
Snimio Nikola Blagojević / Spektroom
Ukoliko do sada niste čuli za Iyada Rimawija, čak i nasumično internetsko pretraživanje otkrit će vam da se radi o jednom od najuspješnijih arapskih kompozitora, tekstopisaca i producenata. Četrdesetdevetogodišnji Sirijac muzičku je karijeru počeo graditi sredinom ‘90-ih kada je osnovao bend Kulna Sawa. Najveću popularnost, ipak, donijele su mu arapske serije i filmovi za koje je komponovao muziku te osvojio brojna priznanja. Zahvaljujući osebujnom talentu, pripala mu je čast da svoju zemlju jedinstvenom kompozicijom predstavi na EXPO-u u Dubaiju 2020. godine.
No, ono što čak ne poznaju ni internetski pretraživači jeste da Iyad zapravo ima i bosansko porijeklo. Otac mu je Sirijac, ali mama je rođena Sarajka. Upoznali su se u Sarajevu. Bila je to istinska ljubav koja traje i danas. Iako rođen u Damasku, gdje i danas živi, Iyad je u djetinjstvu često boravio u našem glavnom gradu. Čak je bosanski jezik naučio prije arapskog i nikada ga nije zaboravio.
Rat u našoj zemlji, a potom i rat u Siriji udaljili su ga od BiH, gdje živi njegova druga polovina porodice. No, nedavno se konačno pružila prilika za povratak u Sarajevo, grad koji pamti po najljepšim uspomenama.
Godina najbolje muzike
“Zadnji put sam u Sarajevu bio 1985. godine. Prošlo je 37 godina od mog posljednjeg dolaska. Kada je počeo rat u BiH, nismo više mogli doći, a onda je počeo rat i u Siriji. Ratovi su, nažalost, naša sudbina i razlog što me dugo nije bilo. Ali mnogo volim Sarajevo i Bosnu, volim ovdašnju kulturu i osjećam je svojom”, priča nam na početku Iyad, dok se prisjeća brojnih uspomena koje su obilježile život svih Sarajlija tih davnih ‘80-ih godina.
“Prvo što pamtim su miris i čistina zraka. Nije bilo zagađenja kao danas, ali sam taj miris iz djetinjstva prepoznao kada sam otišao na Trebević. A moje drugo najdraže sjećanje veže se za muziku: ne mogu zaboraviti tu 1985. godinu koja je bila jedna od najboljih muzičkih godina za BiH. Tada je objavljen prvi album Plavog orkestra i Crvene jabuke. Bio sam mali, ali sam to slušao. Tada je izašao i jedan od najboljih albuma Bijelog dugmeta – Lipe cvatu, pa je Zdravko Čolić otpjevao Ti si mi u krvi, mislim da je to jedna od najboljih njegovih pjesama. Bila je to jedna izuzetna godina, ne znam je li to bilo slučajno ili sudbonosno, ali drago mi je što sam tada bio tu. Bajaga i instruktori su imali album S druge strane jastuka. Tada je zaista bilo vrijeme najbolje muzike.”
Kaže da se danas često vrati toj muzici, ali podjednako sluša i sve ono što je nastalo nakon ‘80-ih.
“Ono što smo slušali tih godina, danas su klasici. Ali slušam i sve nakon tog perioda. Tokom boravka ovdje, bio sam na koncertu Dženana Lončarevića i sigurno sam znao 70 posto pjesma koje je izvodio, posebno one od Dine Merlina. Veoma volim njegovu muziku.”
Na pravom putu
Bio je još dječak kada je počeo pisati prve pjesme. Svom talentu pripisuje izloženost različitim kulturama, arapskoj, bosanskoj, ali i zapadnoj, jer je uživao u muzici Beatlesa, Boba Dylana, Abbe i Queena.
“Nisam imao ni 10 godina kada sam pisao neke tekstove. Nisu to bili nikakvi veliki stihovi, ali otac, koji je inače pisac i pjesnik, ohrabrivao me dajući mi pet lira za svaku napisanu pjesmu. Očigledno sam bio motivisan. Šalim se, ali podsticao je moj talent. U devetom razredu sam počeo svirati gitaru. Mama je, s druge strane, insistirala da završim nešto konkretno. Kako sam imao odličan prosjek, upisao sam Mašinski fakultet, ali već na prvoj godini osnovao sam bend Kulna Sawa. Prvi album, nazvan Nojeva arka, objavili smo 1998. godine. Pisao sam i komponovao većinu pjesama za bend i sjećam se našeg prvog koncerta. Publika je uglas pjevala riječi pjesme koju sam napisao. Bilo je divno slušati kako neko drugi pjeva ono što ste stvorili. U tom trenutku sam shvatio da ću muzici posvetiti život”, prisjeća se Iyad, dodajući da je, ipak, morao završiti i formalno obrazovanje.
“Roditelji su me uvijek učili da sve što se započne mora se i završiti. Iako sam bio odličan student, nikada nisam ni pomislio da se posvetim mašinstvu. Kod mene je muzika bila primarna, a fakultet nešto što sam završio usput”, s osmijehom će Iyad.
Da je izabrao pravi put, svjedočile su pjesme, albumi, nagrade i priznanja. Sa bendom Kulna Sawa održao je turneju čak i u Americi, koja politički nikada nije bila naklonjena Siriji. No, Iyadova muzika dokazala je da spaja sve ljude, pa je njegov bend u SAD-u nagrađen i posebnim priznanjem.
“U okviru turneje obišli smo 20 američkih gradova. Jedan koncert smo održali u sjedištu UN-a u New Yorku. Zapravo smo bili prva arapska grupa koja je svirala u teatru u sjedištu UN-a i svi ambasadori svijeta prisustvovali su koncertu. Tada smo dobili nagradu za mir, koja je bila poruka pomirenja između ljudi. Naši koncerti i nastupi su Americi pokazali jednu drugu stranu Sirije. Publika bi dolazila nakon koncerta da nas pozdravi, upozna, kupi CD, i postavljala bi nam najčudnija pitanja, kao, naprimjer, gdje smo kupili gitare. Imali su velike predrasude prema arapskim zemljama, pa tako i prema nama.
Najstariji notni zapis
Iyadov bend je u 10 godina objavio četiri albuma. Radili su sve do 2009. godine, kada je počeo rat u Siriji i kada su se članovi benda razišli u potrazi za novim životom i poslom. Iyad je ostao u Damasku, gdje je otvorio muzički studio i okrenuo se komponovanju numera za najpoznatije arapske serije i filmove. Upravo će mu ovo muzičko stvaralaštvo priskrbiti epitet jednog od najvećih sirijskih kompozitora, pa stoga ni ne čudi što mu je pripala čast svoju zemlju predstaviti na EXPO-u u Dubaiju prije dvije godine. Tada je stvorio jedinstveno muzičko djelo i u Sirijskoj rapsodiji u jedinstvenu harmoniju spojio tri hora, tri kulture i tri jezika. Koncertu je prisustvovalo blizu 8.000 ljudi iz cijelog svijeta.
“Kada su me pozvali da predstavim svoju zemlju, želio sam napraviti nešto posebno. Inače, na koncertima uvijek sviram muziku iz filmova i serija, ali sada sam želio nešto novo i drugačije. Počeo sam razmišljati o historiji Sirije, koja je itekako bogata. Pitao sam se, zašto ljudi vole pjevati zajedno? Tada je energija puno veća i jača nego kada pjeva pojedinac. I sjetio sam se da bih na scenu mogao postaviti tri različita hora iz sirijske kulture, koja je zapravo svjetska kultura. Ako govorimo o kršćanstvu, najstariji kršćanski hor nastao je u Siriji. Zove se “Siriaks” i pjeva na jeziku Isusa Hrista. Taj jezik još živi u Siriji. Tu je i muslimanski hor koji pjeva sufi, što je, opet, dio sirijske kulture i cijelog islamskog svijeta. I treće, izuzetno važno, najstarija nota u svijetu pronađena je u gradu Ugaritu, na moru u Siriji. Riječ je o pjesmi Nikalova himna i njenom notnom zapisu pronađenom na ploči staroj 3.500 godina. To je pjesma koja govori o ženi koja želi da dobije dijete i moli se bogu Mjeseca da joj ispuni želju.”
Iyad je sve ove priče spojio u jednu i tako stvorio kompoziciju koja je objedinila sve ono što je nastalo u Siriji, ali je ostavljeno u nasljedstvo cijelom svijetu.
Sirijska rapsodija sastoji se od tri poglavlja, a svako poglavlje ima četiri dijela. “Prvi dio je civilizacija i njeno rođenje, drugi dio je apokalipsa, odnosno uništenje civilizacije, treći dio je molitva, a četvrti dio rađanje nove civilizacije. Kako se rapsodija približava kraju, svi horovi su zajedno na sceni. Svi pjevaju svoj dio, ali su u harmoniji. Mislim da sam muzički uspio i bio sam zadovoljan obavljenim. Takvo nešto ne može se postići u pravom svijetu. To se može ostvariti samo u umjetnosti, i to je bila moja misija”, kaže Iyad, koji u svom muzičkom stvaralaštvu ne zastaje i ne pravi pauze.
Svaki susret sa nečim novim i drugačijim inspiracija je za novu kompoziciju i muzičke projekte, pa čak i susret sa sarajevskim tamburašima.
“Mislim da u muzici i umjetnosti općenito nema vrhunca. Umjetnost je jednostavno tvoj život i svaki dan se stvara kreativna misao koju želiš da razvijaš. Dolaskom u Sarajevo, rodilo mi se stotinu novih ideja i projekata. Čuo sam tamburaše, koji su me oduševili, a nikada ranije nisam ni vidio tamburu. Umjetnost nema granica. Volio bih svoju muziku predstaviti Bosni i Hercegovini, jer je ovo i moja zemlja. Ali, želim to kvalitetno uraditi. Moji koncerti nisu mali, uvijek je na sceni između 30 i 40 ljudi. Nije lako, ali siguran sam da se može realizovati. Nadam se da ću u budućnosti naići na projekt koji će spojiti moju i balkansku muziku. Radimo na tome”, poručuje na kraju Iyad Rimawi.
