Napisao: Emir Imamović
Englezi koji, za razliku od fudbala, nisu izmislili teatar, ali mu jesu dali “mjeru za mjeru”, glumu nazivaju igrom. Gluma je, dakle, play. Glumiti ili igrati se, tako ispada, No, ne znači to igrati se nekoga drugog, nego igrati tog drugog u onoj mjeri da “igrač”, dok je na sceni ili pred kamerom, više nema ni svoje ime i prezime, JMBG, niti, što je najvažnije – osobine. Glumac je osoba u čijem se tijelu i umu nastanjuju drugi i, recimo tako, izbacuju domaćina sve dok se svjetla ne ugase.
S druge strane, niti jedna umjetnost nije umjetnost ako se o njoj može govoriti kroz pravila. Jer, dijelom, pravilo jeste da su likove iz Bosne i Hercegovine najautentičnije igrali srpski glumci. Mira Banjac kao Sena i Slobodan Aligrudić kao Maho, to je antologija. No jednako tako, dobro i istinito, likove iz Bosne i Hercegovine su igrali glumci i glumice rođeni ovdje, ali formirani u Hrvatskoj, u zagrebačkim kazalištima zapravo. Mustafa Nadarević, Izet Hajdarhodžić, Semka Sokolović Bertok… Možemo sada govoriti kako je to bilo tako jer ovdašnji glumci nisu imali prostora u zajedničkoj državi ili zato što je teško igrati “sebe”, pa zato što je jugoslavenskom filmu općenito nedostajalo karaktera iz BiH… Dobar glumac je dobar glumac i kada govori bosanski, srpski ili hrvatski, a najlakše se uvjeriti na primjerima Emira Hadžihafizbegovića, Adema Čejvana ili Zaima Muzaferije. Dakle, kao “mi”, najbolji su bili ljudi koji nisu bili odavde po rođenju ili po znanju: uz, hvala Bogu, sjajne izuzetke. Problem je, nažalost, taj što izuzetak nikako ne postaje pravilo, ali to je već druga, ovoga puta baš nevažna priča. Jednako kao i one slike s druge strane ogledala u kojima se glumice iz bivše države prvo prave glupe, pa nazor ne znaju izgovoriti č i ć, govore ba kada ne treba i općenito se krevelje, i liče na Bosanke i Hercegovke koliko i Makedonci na Norvežane.
Štura novinska vijest, objavljena negdje unutra, i to još na lijevoj strani, pa u donjem lijevom uglu – kao da je cilj bio da je se ne vidi i pročita – umjesto na naslovnici i na nekoj od “važnih” strana, glasila je: Preksinoć u zagrebačkoj bolnici “Rebro” PREMINULA SEMKA SOKOLIĆ BERTOK. Ni velike slike, ni navođenja najboljih uloga, niti starih izjava… Kao da je u Zagrebu umrla neka nepoznata žena rođena 22. decembra 1935. godine u Sarajevu. I ta bi žena nekome bila važna, a njena smrt bolna, jer svako je na ovom svijetu nekome najbliži, no Semka je, ili bi morala biti, važna mnogima. Zemlji koja, na kraju krajeva, hronično pati od manjka velikih glumica.
“Za moj ukus, to je čudesan film, film za ljudsku dušu. To su posljedice rata u Bosni, ali ne na kućama, mostovima…, nego su to posljedice na ljudskim dušama. Cijeli film se događa u jednom danu i jednoj noći, tempom koji meni fantastično odgovara. Nevjerojatno je kako je redatelj uspio napraviti film u kojem nije ni jednog trenutka narušio bosanski mentalitet, taj način razgovora, tu izvjesnu sporost u komunikaciji, a na kraju se svi u čudu pitaju koliko film traje, jer im je tako brzo prošao. Prvi put se i meni dogodilo da sjednem i da slušam bez ikakvog napora. Ne da je izgovorena svaka riječ kako treba, nego i svaki glas, a nitko se nije trudio da ga izgovori. Svi su govorili najnormalnije, a ton je briljantan“, rekla je Semka Sokolović o jednom od svojih posljednjih filmova, Žaličinom Kod amidže Idriza, u kojem igra amidžincu i, govoreći o kadaifu koji se mogo još malo razabrat, oživljava ne samo atmosferu nego i miris kuća nana i tetaka koje su vazda mutile preslatke sokove i na muževe tersale kada nema nikoga, podilazeći im pred svijetom, ma koliko bili u krivu.
Semka Sokolović Bertok živjela je 73 godine i nekoliko mjeseci. A nije se, vala, slamala čuvajući zdravlje: teško ju je bilo vidjeti bez cigare. Semka je vitalnost čuvala umom. I bila je u glavi vitalnija nego pola onih što su tek prešli tridesetu. Ona se nije sramila onoga što ne zna, niti je glorificirala ono što zna. A znala je, osim glume, mnogo toga. Recimo, igrati bridž ili šah, i to tako da je bila prvakinja Hrvatske i odigrala remi s velikim Garijem Kasparovom. Crnim figurama! Jednostavno, niti je voljela mozak “puštati na pašu”, niti se opterećivati znanjima bez kojih je lijepo mogla živjeti. “Pomalo počinjem vjerovati da sam negdje iz XVIII. stoljeća. Videom ne znam ni danas rukovati. Dugo nisam znala uključiti čak ni televizor, nego sam čekala da mi dođu muž ili sin pa da to učine. A, interesantno, bila sam odličan matematičar u školi, vrhunski, pa bi se moglo pretpostaviti da mi te egzaktne stvari nisu tako strane. Međutim, matematika obiluje logikom, a logika je moja najjača strana”, kazala je nakon što je angažirana u reklamnoj kampanji za brzi internet hrvatskog telekoma.
Nekada općepoznate stvari (ili one koje bi takve morale biti) treba ponoviti. Semka Sokolović Bertok bila je jedna od najboljih ili najvećih, kako god, glumica u tri države: Jugoslaviji u kojoj je provela najveći dio života, Hrvatskoj u kojoj je glumački sazrijevala i Bosni i Hercegovini kojoj je pripadala po rođenju, ali i po smislu za humor, zdravom cinizmu i onom, skoro umrlom, imanju mjere. “Najvažnije je mjesto i značaj uloge u filmu, ali je važna i sposobnost kreacije. Ako se konstatira da film može da prođe i bez te uloge, onda ona gubi na važnosti. Bez obzira na zastupljenost ili minutažu, ako se ulogom želi reći nešto ili pokazati, onda je to važna uloga, kao, naprimjer, uloga tetke iz Bosanske Krupe koju sam igrala u filmu U raljama života. Ta uloga nije velika, ali je, po mišljenjima mnogih, vrlo značajna. Ona pokazuje određeni mentalitet i duh kao i ono što se govori u filmu. Smatrala sam da je značajna i da treba da joj se dam i napravim nešto od nje. Glumac može igrati glavnu ulogu i biti prisutan u svakom kadru, ali da sve to nema značenje”, rekla je Semka prije nešto više od godinu dana.
Semka Sokolović Bertok sahranjena je 10. marta 2008. na zagrebačkom groblju Mirogoj. I ako u ovoj priči ima nešto što nije tužno, onda je to činjenica da filmovi ne umiru, kao ni likovi u njima.
Gracija 77, 21.3.2008.
