Piše: Edina Bećirević
Od ruske invazije i aneksije Krima 2014., mnogi zapadni analitičari upozoravaju na paralele između Ukrajine i Bosne i Hercegovine (BiH), no ta upozorenja uglavnom su ignorirali oni koji imaju najveći utjecaj na euroatlantsku politiku prema Rusiji. U Europi su reakcije na ruske “aktivne mjere” bile blage, iako predstavljaju prljavi politički rat u kojem se dezinformacije, sabotaža i špijunaža koriste kao oružje, s ciljem destabilizacije drugih zemalja. Za razliku od SAD-a, koji je na ruske mjere odgovorio režimom sankcija i gdje su uložena ulaganja u zaštitu izbornog procesa nakon što su otkriveni dokazi o
ruskoj umiješanosti u izbore 2016., većina europskih zemalja na koje je utjecalo rusko miješanje nikada nije službeno priznala miješanje Moskve u njihove izbore ili referendume. Evropske sile su imale relativno malo za reći i o vrlo otvorenoj podršci Rusije pojedincima i organizacijama evropske (i globalne) krajnje desnice. Kako Rusija posljednjih sedmica gomila vojne snage na ukrajinskim granicama, odnosi NATO-a i Rusije su se
predvidljivo pogoršali, ali to je također na površinu iznijelo podjele među NATO saveznicima, do te mjere da se neki pitaju je li to bio Putinov jedini cilj. Analize o ciljevima Moskve su podijeljene. Neki vjeruju da ruske snage blefiraju kada je u pitanju invazija na Ukrajinu i tvrde da je njihovo povećanje dio Putinove strategije da promijeni poziciju Rusije naspram Zapada i dobije jamstva od NATO-a da se neće širiti dalje na istok. Drugi
smatraju da je Putin spreman ići do kraja, predviđajući da će invazija na Ukrajinu početi u sljedećih nekoliko sedmica. Nitko zapravo ne zna što će Putin izabrati; možda čak ni sam Putin. Ipak, kakav god potez Rusija povukla, jasno je da evropski pristup “popuštanja” ne može biti budućnost evropsko-ruskih odnosa.
Događaji u Ukrajini ponovno su zasjenili sigurnosnu krizu u BiH, a zapadni saveznici ponovno nerado vide sličnosti između te dvije krize. Ali ovi slučajevi nude značajan materijal za komparativnu analizu, a Atlantska inicijativa je o tome pisala 2014., raspravljajući o ‘bosanizaciji Ukrajine’ (ili ‘ukrajinizaciji Bosne’, ovisno o
tome kako na to gledate). Osam godina kasnije Rusija je i dalje ključni destabilizirajući faktor u obje zemlje. Senad Pećanin, koji je krajem januara posjetio Ukrajinu, u ovoj publikaciji piše da će budućnost Evrope odrediti sudbina Ukrajine i Bosne i Hercegovine, te zaključuje da ” Za sada ni Amerika, ni Evropa, za razliku od Velike Britanije, nisu na visini historijskog zadatka.” Ipak, Rusija je ovoga puta otišla predaleko, i htjeli to ili ne, zapadni saveznici će morati konsolidirati svoj odgovor. U svijetu je ovih dana vrtoglavi broj kriza koje zahtijevaju pažnju euroatlantskih saveznika, posebno SAD-a. No, važno je napomenuti da u BiH i široj regiji zapadne vlade imaju institucionalne, ekonomske i političke
alate kojima mogu pokazati svoju superiornost nad Rusijom. Naravno, krize u regiji ne mogu se pripisati samo nemaru liberalnog Zapada i malverzacijama Rusije i odgovornost domaćih političkih struktura za sistemsku korupciju je neupitna. Međutim, u slučaju Bosne i Hercegovine, struktura Daytonskog mirovnog sporazuma potaknula je etnonacionalne elite da dalje razvijaju mehanizme etničke dominacije koji eliminiraju svaku mogućnost političkog fair playa za građanske, multietničke stranke. Dakle, nemoguće je prijeći
s etničkog na građansko bez aktivnog angažmana liberalnog Zapada i aktivnog ublažavanja ruskog utjecaja.
Ali svaka ozbiljna strategija mora se baviti i malignim djelovanjem Srbije i Hrvatske u Bosni i Hercegovini. Oproštajna i emotivna posjeta Angele Merkel Beogradu, najbolje odražava dosadašnju politiku Njemačke prema Srbiji. Toby Vogel u svom tekstu izražava nadu da će nova njemačka vlada odustati od potpore autokratskim stabilokracijama. Predlaže da Njemačka zauzme proaktivniji kurs u Bosni i Hercegovini i da, u cjelini, euroatlantski saveznici promijene pristup rješavanju bosanske krize. Vogel unosi dozu optimizma, jer ovdje vidi priliku da BiH usvoji “novi društveni ugovor” koji koristi građanima, a ne etnonacionalnim elitama. Čini se da zapadni pregovarači i izaslanici često podcjenjuju dubinu i suštinu nacionalističkih ideologija koje zagovaraju oni koji aktivno rade na podjeli Bosne i Hercegovine. Posljednjih mjeseci njihov fokus bio je na korupciji i “nacionalističkoj retorici”, ali način na koji koriste izraz “nacionalistička retorika” implicira da ne uviđaju nacionalističkih planova i ideologije koja je mnogo više od retorike. Vahidin Preljević u svom tekstu reflektuje o ozbiljnosti problema etnonacionalizma i sugerira da koruptivne motive ne treba “posmatrati odvojeno od nacionalističke agende”. On radikalne etnonacionalizme na Balkanu, a posebno u BiH – gdje se manifestuju u secesionističkom planu Milorada Dodika i zahtjevima Dragana Čovića za “legitimnim
predstavljanjem” Hrvata što bi rezultiralo u isključivo hrvatskom, “trećem” entitetu – smešta u kontekst “ideološkog globalnog rata” u kojem se Zapad povlači pred “agresivnim nasrtajem Rusije na temelje liberalnog i demokratskog poretka”.
Jasmin Mujanović također analizira uzroke krize koja je kulminirala Dodikovim secesionističkim nastojanjima i Čovićevim pozivom na uspostavu de facto trećeg entiteta. Mujanović objašnjava kako je otrovna kombinacija srpskih, hrvatskih, ruskih i kineskih akcija dala težinu “antibosanskoj osovini”. Nudi preporuke koje bi mogle poslužiti kao osnova platforme za političke snage u BiH koje sebe nazivaju “patriotskim”, kao
što su potreba za uspostavljanjem snažnog lanca komandovanja, sigurnosne spremnosti i moderne vanjske politike, te prepoznaju da savezima treba dati prioritet jer oni mogu kanalizirati retoriku probosanskih aktera “u učinkovitu političku akciju, kako na lokalnom tako i na međunarodnom planu”. Istina, sve će biti uzalud ako se pod pritiskom Europe i SAD-a ispune zahtjevi HDZ-a i Čovića za “legitimnim predstavljanjem”. To bi, smatra Ivo Komšić, značilo praktičnu političku marginalizaciju Hrvata na području srednje Bosne, što bi mnoge moglo potaknuti na iseljavanje. Komšić napominje da se retorikom HDZ-a u Hrvatskoj i BiH želi stvoriti distanca između Bošnjaka i Hrvata, posebno u srednjoj Bosni, jer je “mržnja politička strategija iseljavanja”. Ističe da su srednjobosanski Hrvati bili ključni za opstanak države BiH tokom rata, a to su i danas, dok se oko njih i dalje vode političke bitke. Komšić je skeptičan prema namjerama bošnjačkog lidera Bakira Izetbegovića, koji je pokazao spremnost da udovolji nekim Čovićevim
zahtjevima, upozoravajući da se ne smije zaboraviti niti umanjiti strateški značaj Hrvata u srednjoj Bosni. Borut Šuklje se u svom tekstu pobliže osvrće na Milorada Dodika – čovjeka koji je bosanskohercegovačku političku krizu odveo u sigurnosnu krizu. Pod nazivom “Od Washington Marriotta do otpisanog političkog košarkaša” ovaj bivši ambasador Republike Slovenije diplomatskim uvidom dekonstruira Dodikovu ličnost i analizira motive njegove transformacije. On slijedi put kojim je prošao Dodik, od svog nekadašnjeg statusa
miljenika SAD-a, kojeg je Zapad uzdignuo, do relativne izolacije u kojoj se našao kao blizak saradnika Rusije.
Tekstovi u ovom broju Newslettera Atlantske inicijative obrađuju različite aspekte političke i sigurnosne krize u BiH, ali im je zajednička osviještenost svakog autora o malignom utjecaju Rusije. Nakon Hladnog rata, kada je Rusija izašla iz orbite država tretiranih kao opasnost za liberalne vrijednosti i više se nije smatrala potencijalnim izazovom za strateške interese Zapada, međunarodni liberalni poredak ju je označio kao
“bezopasnu” državu; i jasno, vladama može biti teško prilagoditi se promjenjivoj stvarnosti. Standardne operativne procedure i ustaljeni modeli odgovora nedostatak su velikih sigurnosnih sistema, a posebno su izraženi u kriznim situacijama. U ovom slučaju, čini se da je Zapad bio predan promatranju događaja isključivo kroz prizmu ekonomske
moći i stoga je vidio Kinu kao jedinu ozbiljnu prijetnju zapadnoj dominaciji. Zapad je skrenuo fokus s Rusije nakon Hladnog rata; ali Rusija nikada nije skrenula svoj fokus sa Zapada, i nikada nije od ideje da našteti zapadnom liberalnom savezu i potkopa njihove vrijednosti.
Originalni tekst na linku:
