Zbogom, Kemo!
Napisala Živana Jovančić
Snimio Jasmin Brutus
Kemal Monteno je posljednji put govorio za naš magazin 2012. godine, u septembru, a kad smo nakon razgovora zajedno krenuli kroz grad kako bismo ga fotografirali, ta je šetnja od stotinjak metara, koja se može preći za desetak minuta, potrajala mnogo duže. Svaki čas prilazili su mu prolaznici, prijatelji, svako je želio da mu se javi, da ga upita za zdravlje, tim prije što je svako znao da je legendarnom sarajevskom kantautoru ugrađen bajpas početkom januara te 2012. godine. Znali smo već tada da ima dijabetes, da mu je obolio bubreg, da ide na dijalizu….
“Na dijalizu gledam kao na svojevrsni odlazak u teretanu. Neko vježba dvaput nedjeljno, neko ide na dijalizu… Sve je to život”, govorio je i često isticao da jedva čeka da dobije odgovarajući bubreg. Poslije skoro tri godine neizvjesnosti, transplantacija je urađena 16. novembra 2014. u zagrebačkom kliničkom centru “Rebro” i Kemo je dobio priliku za novi život. Uslijedio je oporavak, a onda mu je pozlilo. U ponedeljak, 19. januara, dobio je visoku temperaturu, više nije bio pri svijesti i ljekari su ga priključili na respirator, trudeći se nadljudskim naporima održati ga barem u stabilnom stanju. No, upala pluća i infekcija bili su fatalni: preminuo je 21. januara.
Miljenik publike od Triglava do Đevđelije
Sada se zauvijek opraštamo od pjevača, kantautora, od dragog čovjeka, od našeg Kemice koji je za života postao legenda Sarajeva. A nadali smo se da će izaći iz bolnice, da će se i ovog puta oporaviti. I ponovo zapjevati. Pričao nam je o svojim planovima i onda kad smo razgovarali u kafeu Brazil – kako je snimio pjesmu u kojoj je Zlatan Fazlić Fazla opisao cijeli njegov život, kako je s Hankom Paldum snimio numeru Sofra, kako je zaokupljen idejom da snimi album Kemo pjeva Arsena. Po svemu je Arsen Dedić bio za njega ličnost i umjetnik broj 1, govorio je tada, ali je isto tako bio naklonjen i pisao pjesme mnogim kolegama: Zdravku Čoliću, Gabi Novak, Mahiru Palošu, Terezi Kesoviji, Nedi Ukraden, Oliveru Dragojeviću… Tokom 90-ih pjevao je u duetu s mnogim kolegama i prijateljima, a među njima su bili glumac Rade Šerbedžija, Danijela Martinović, Boris Novković, Fuad Backović Deen, Željko Samardžić, Goran Karan….
Svojih 66 godina života osmislio je pjesmom. Bio je kantautor izrazito naklonjen talijanskoj kanconi, svojim šansonama i baladama odredio je vlastiti muzički stil, a mnoge od njih su po originalnosti i suptilnosti ušle u antologiju zabavne muzike. Njegov glas u javnosti se prvi put čuo polovinom 60-ih, u emisiji Mikrofon je vaš, onda je uslijedio nastup na festivalu “Mladi pjevaju proljeću”, a već 1967. doživio je munjevit zaokret u karijeri: mladi pjevač trijumfuje na festivalu “Vaš šlager sezone” s Lidijom, prvom autorskom pjesmom. Od tada kreće njegov uspon ka vrhu muzičke ljestvice. Njegove pjesme postaju hitovi, a on miljenik publike od Triglava do Đevđelije.
Ni na svojim počecima a ni kasnije nije ga interesirala popularnost, nije ga zanimala slava, bio je i ostao jednostavan, skroman, dobar čovjek i pjevač koji nikad nije bio ljubomoran na kolege i zavidan. Rekao nam je: “Ja se ne poredim s Arsenom, sa Čolom, s Balaševićem ili s Dinom Merlinom. Oni su unikati. Ja se takmičim sa samim sobom, hoću samog sebe da pobijedim u svemu. Mislim da sam u muzici bio gospodar svog života. Bio sam realan. Znam svoje granice, a Bog mi je dao energiju.”
Život pun ljubavi
A on je svojski radio ovih postratnih godina, možda čak i previše. O tome nam je jednom zabrinuto pričala i njegova kći, Adriana Monteno (42): “Moj otac je ili u autu ili na sceni. Pređe 1.500 kilometara, održi koncert i vraća se kući. Od rata do danas radio je kao nikad prije.” Zaista, gostovao je svuda, u Americi, Australiji, u Finskoj, a koncertima u regiji ne zna se ni broj.
Kao što je život osmislio pjesmom, tako je ljubav osmislila njegov život. Sa suprugom Brankom, sa kojom ima kći Adrianu i tri godine mlađeg sina Đanija, živio je skladno i sretno u braku. Kćer im je podarila i dvije unuke, Lajlu i Loru. “Branka je moja prva, prava, velika i jedina ljubav. Zavolio sam je još 1967, prije vojske. Ugledao sam je na korzu, rekao joj moja si – i kraj. Početak i kraj. Bila je to ljubav na prvi pogled. Ona šesnaest i po, ja osamnaest i po. Kad sam otišao u vojsku, nisam imao para da joj kupim nešto za rođendan, pa sam joj napisao pjesmu Jedne noći u decembru. Čim sam došao iz armije, odmah sam se oženio, snimio tu pjesmu i izdao ploču.”
Zadnjih godina porodica je bdjela nad njegovim zdravljem, a posebno supruga Branka. Živjeli su u Zagrebu, kao i njihov sin Đani. Žalili smo kad je otišao. Činilo se kao da smo ga već tada izgubili. A otišao je kad je ostao bez rođaka i prijatelja u rodnom gradu, bez onih sa kojima je proveo život: Davorina Popovića i Mirze Delibašića, te najboljeg prijatelja Dževada Delalića… Sada će im se pridružiti na onom svijetu.
