Napisala: Živana Jovančić
Snimci: Irfan Redžović i privatni album
U životu je imao tri karijere: pedagošku, dizajnersku, ovjenčanu Šestoaprilskom nagradom Grada Sarajeva, te direktorsku, dvostruko zapamćenu u javnoj hronici Sarajeva. Ne događa se često kod nas da reputacija direktora živi u sjećanju drugih i kad sve prođe, da ga pamte i pominju po lijepom, pa samim tim kurioznu pojavu predstavlja Fuad Hadžihalilović (75), bivši direktor Gradske galerije Collegium Artisticum.
Kako je zapamćen zbog maratonskog direktorskog staža, dugog tri decenije, tako je i njegovo ime postalo sinonim za ugled i glasovitu afirmaciju Galerije Collegium Artisticum u bivšoj državi, naročito 80-ih, kada je Sarajevo slovilo za najveći likovni centar Jugoslavije. Nesporno, zaslugom ovog galerijskog direktora, koji i lično visoko kotira u kulturnoj hronologiji grada i umjetničkom svijetu uopšte. “Osjećam se zaista privilegovanim što sam naslijedio Fuada Hadžihalilovića na mjestu direktora Collegiuma Artisticuma”, kaže Strajo Krsmanović. “I danas, kad dođem u bilo koji grad bivše Jugoslavije, svi me dočekuju oduševljeni, svi žele izlagati kod nas i ugled galerije vezuju za Fuku. Kad sam ga naslijedio na direktorskom mjestu, tražio sam da Fuko bude savjetnik, što je i bio neko vrijeme. U galeriji i sad ima malu kancelariju, i kad god moram raditi sa starijom generacijom, on uskoči. Za mene je to kapital; njegov rokovnik i adresar likovnog svijeta vrijede više nego nečija kancelarija.”
Profesija koju sam volio
Dečko s asfalta, odrastao u uglednoj sarajevskoj porodici, Fuad Hadžihalilović diplomirao je grafički dizajn na Akademiji primenjenih umetnosti 1963. u Beogradu. Na petoj godini studija dobio je stipendiju od ministarstva kulture, a zajedno s Mladenom Kolobarićem i Hasanom Sućeskom bio je među prvima koji su završili grafički dizajn. Potom se našao za katedrom Srednje škole primijenjenih umjetnosti u Sarajevu. Jedan od začetnika modernog dizajna, dizajnerski trijumf doživio je pobijedivši na jugoslavenskom konkursu s plakatom za STENS ‘73., Svjetsko prvenstvo u stonom tenisu održano u Sarajevu. “Meni najdraži i najbliži u grafičkoj disciplini bio je plakat. Sentimentalno sam vezan za prvi koji sam uradio, bilo je to za izložbu tri udruženja u Collegiumu Artisticumu uz Dan grada, i taj plakat i danas je u galeriji.” Fuad Hadžihalilović dizajnirao je mnoge pozorišne i filmske plakate; ponekad je radio s kolegama, te je tako sa slikarom Safetom Zecom koautor plakata za film Emira Kusturice Dom za vešanje, a sarađivao je i s drugim režiserima, poput Bate Čengića. Bilo mu je 39 godina kada je 1975. postao prvi čovjek Gradske galerije Collegium Artisticum. Želio je, prije svega, napraviti kontakte s kolegama iz drugih jugoslavenskih centara. U ono doba sve ambasade bile su u Beogradu i Fuad je preko atašea za kulturu skrenuo pažnju da Sarajevo ima reprezentativan prostor, te su počele dolaziti značajne i korisne izložbe. Za njegovog vremena bilo je blizu 600 izložbi. Neke su ostale da se vječno pamte, poput Umjetničkih rukotvorina NR Kine, koju je vidjelo 90.000 posjetilaca. Bilo je tematskih postavki, odlične izložbe dizajna SAD-a, Velike Britanije, skandinavskih i drugih zemalja. Zatim, vrlo posjećena zbirka Tretjakovske galerije iz Moskve, a zahvaljujući kolektivnim izložbama, Sarajlije su vidjele djela i najvećih svjetskih slikara, poput Picassa, Dalija, Rembrandta.
Bile su to zlatne godine Collegiuma Artisticuma, doba velikih susreta kultura, širenja veza s umjetnicima s raznih strana svijeta, ali i stvaranja novih poznanstava za tadašnjeg direktora koji je, kaže, bio u prilici da ih stvara u inostranstvu. Kao gost američke vlade obilazio je najuglednije umjetničke galerije, od New Yorka, preko Washingtona do San Francisca. Brojna poznanstva stekao je i u Velikoj Britaniji, gdje je posjetio sve galerije, od Londona pa dalje. “Oni vas prihvate kao kolegu i partnera, bude vam dostupno nešto što ne možete vidjeti kao turista, pokažu vam i najvrjednije umjetničke zbirke koje čuvaju u depou”, opisuje Hadžihalilović studijska putovanja, među njima i Madrid, gdje je bio gost muzeja Prado.
Direktor Collegiuma Artisticuma otvorio je vrata stranim umjetnicima koji su nerijetko sami tražili da izlažu u ovoj galeriji, jednako kao i našim likovnim autorima. “Poštovao sam ih i izlazio u susret njihovim željama. Poticao sam i mlade, trudio se da predstavimo nove darovite umjetnike. Dok sam bio profesor zavolio sam rad s mladim ljudima, volio sam ih podstaknuti da nađu svoj put.” To je ono što je osjetila u pravom trenu grupa Zvono, i njen bivši lider Saša Bukvić to nikad ne zaboravlja. “Fuada Hadžihalilovića upoznao sam kao student, ostali smo prijatelji, ni danas se ne libim da se posavjetujem s njim. On je ključna figura za podršku grupi Zvono, nesebično nam je pružao logističku pomoć.”
Čovjek s mjerom
“Nisam ja jedini zaslužan što je Collegium Artisticum dobro radio”, skromno dodaje Fuad. “Postojao je krug dobronamjernih ljudi koji su bili spremni da pomognu: Dževad Hozo, Adi Mulabegović, Tihomir Štraus, Boro Aleksić, Mersad Berber, Mehmed Zaimović i drugi”, pominje Hadžihalilović samo neke, iako to ne voli jer, kako kaže, nema smisla nekoga izostaviti. Sa svakim od njih je drugovao, kao što su se i poznanstva s umjetnicima i teoretičarima iz bivše države pretvarala u druženje na duge staze. “Bio mi je blizak Edo Murtić, draga, skromna i jednostavna osoba. Takav je i Dušan Džamonja, te mnoge kolege iz Ljubljane, Beograda, Dubrovnika. Kod ljudi me impresioniraju jednostavnost i komunikativnost, imao sam sreću da takve upoznam, da im dođem u atelje, da druženje nastavimo i u kafani. Nikad se ta prijateljstva nisu svodila na telefonske razgovore.”
Oni koji nisu lično poznavali Hadžihalilovića, morali su u gradu zapaziti vitkog, elegantno odjevenog čovjeka, a svi koji su ga znali, zvali su ga radije po nadimku Fuko, i o njemu misle ono što i Strajo Krsmanović. “Čini mi se da nikad niko nije došao u sukob s Fukom, on je znao uspostaviti odnos, bio je odmjeren prema svima, i to je ono što ga karakteriše kao čovjeka.”
Za Sašu Bukvića, Fuad Hadžihalilović bio je drugačiji od svih ljudi koji su se bavili sličnim poslom. “Fuko nije profil sarajevskog šaljivdžije, on je čovjek atmosfere, on je na kulturan način okupljao kvalitetne ljude.” Nije bez razloga u ono vrijeme bio popularan i Klub Collegium Artisticum, gdje su se okupljali likovnjaci, filmaši, arhitekte, muzičari… Fuada neki i sad oslovljavaju s “direktore”, poput Jasmina Osmankovića, tehničkog radnika galerije, čiji je rahmetli otac Zijah Osmanković, uz Svjetlanu Milovanović i Hadža Čongu, bio nekad desna ruka Hadžihalilovića. “Iako sam bio premlad, vjerovao je u mene od početka. Nikada se prema radniku nije postavljao kao direktor; zatreba li, i sam je nosao sanduke i slike, sve da bi se izložba ostvarila”, sjeća se Jasmin, nazivajući “svog” direktora legendom grada.
Više od zlatnog pira
Za Fuada Hadžihalilovića odlazak u penziju nije bio traumatičan. Živi i dalje s umjetnicima. “Iznenadim se ponekad i pitam: zar je moguće da sam 30 godina bio direktor! Pa to je nečiji život.” Ni sada ne propušta izložbe, prati sve što se zbiva u kulturi i umjetnosti, pomalo se bavi i grafičkim dizajnom, a okupira ga, kako kaže, i “vražji kompjuter”. Pravi užitak pričinjava mu šetnja: ujutro u Vilsonovom šetalištu, a naveče do Baščaršije sa suprugom Gordanom. U ljubavi su još od srednjoškolskih dana, a kad su se vjenčali, oboje su bili studenti, Gordana na Pravnom fakultetu, a Fuad na Akademiji. U braku su proslavili zlatni pir. “Neki se pitaju u čemu je tajna našeg dugog zajedničkog života. To su naša ljubav, tolerancija, strpljenje i razumijevanje”, kaže Gordana. Odgojili su dvoje djece, kćerku Nađu i sina Bojana, oboje su se afirmisali u životu, ostali vjerni struci i pronašli se u poslu, čime se Fuad ponosi. Posebnu radost u njegov život donijeli su unuci, devetogodišnji Damir Issa i šestogodišnja Nuša Emina, djeca Fuadovog sina Bojana, renomiranog dizajnera i umjetnika. “Unuci ne mogu odoliti da nam svakog dana ne dođu, a nedjeljom smo svi za ručkom”, dodaje Fuko. Nabavka je jedna od kućnih obaveza koje voli, najdraže mu je kupovati na pijaci Markale, što ga podsjeća na mlađe životno doba, kada im je kuća bila puna prijatelja. “Drago nam je bilo dočekati goste, volio sam ulogu domaćina. Na meni je bilo snabdijevanje, a supruga je kuhala. Imali smo širok krug prijatelja. Bila su to vesela druženja, rado ih se sjetim i danas, ali, nažalost, mnogi su zauvijek otišli.”
