Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Hamza Kulenović
Među 17 nacionalnih manjina koje žive u Bosni i Hercegovini, Romi su najveća, ali i najmarginaliziranija –u društvenom, ekonomskom i političkom smislu. Suočavaju se s nizom poteškoća pri realizaciji temeljnih ljudskih prava, garantovanih Ustavom BiH. Stoga, kada pripadnik ove zajednice uspije napraviti karijeru – to je poduhvat vrijedan divljenja. A Selma Selman je uspjela, uprkos preprekama: nacionalnim, manjinskim, rodnim, stereotipnim.
FutuRoma
Nakon studija slikarstva na banjalučkoj Akademiji umjetnosti, pohađala je Roma Graduation Program u Budimpešti gdje je učila engleski jezik, sociologiju i antropologiju. Završila je magistarski studij iz oblasti transmedija, vizuelne umjetnosti i performansa pri programu Transmedia na Univerzitetu Syracuse u New Yorku, te organizirala brojne samostalne izložbe širom Balkana, u SAD-u, Italiji i Mađarskoj. Njezini su radovi krasili internacionalne izložbe među kojima je i FutuRoma, kao i Romski paviljon pri 58. Venecijanskom bijenalu 2019. godine. Dobila je i brojne međunarodne nagrade u oblasti umjetnosti.
Umjetnica iz Bihaća, kojoj je Marina Abramović životni i umjetnički uzor, te koja je nekoliko godina živjela i djelovala u New Yorku, posljednju godinu dana provodi u rodnom gradu, pripremajući u svom studiju prvu samostalnu izložbu u Bosni i Hercegovini. U julu, u Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu, Selminu izložbu pratit će događaji usmjereni na njen umjetnički i aktivistički angažman, kao i promociju integracije marginaliziranih skupina u bh. društvo. Selmin umjetnički izraz je šarolik: bavi se crtanjem, slikanjem, videoinstalacijama i performansom, a sve kako bi poslala intimnu, individualno političku, a na kraju, univerzalnu poruku publici širom svijeta.
“Ja sebe vidim kao osobu sa mnogo mana, kao i svi ostali ljudi, ali znam da su moja umjetnost, moj rad, iskrenost i ambicija vrijednosti koje karakterišu moju ličnost”
U romskom naselju Ružica, u kojem je odrasla, Selmu smatraju heroinom: uspjela je, a nije zaboravila odakle je. Prije četiri godine, u saradnji sa ženskom volonterskom organizacijom bosanskohercegovačke dijaspore iz Washingtona BHeart pokrenula je projekat “Marš u školu”, koji je podržao obrazovanje oko četrdesetero djece iz Ružice, s naročitim fokusom na djevojčice. Kada bi iz Amerike dolazila u Bihać, sve djevojčice u mahali znale bi se hvaliti dobrim ocjenama i znanjem engleskog, a kada ih odrasli pitaju šta žele da budu kada porastu, one kažu: Selma! Projekt “Get The Heck To School/Marš u školu” se, kroz Selmin aktivizam, nastavlja i ima za cilj povećati broj romske djece u školi, te sa 15 posto, koliko ih sad pohađa nastavu, taj broj podići na 95.
Vaša prva velika izložba u domovini, u Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu, također će biti i promocija integracije marginaliziranih skupina u bh. društvo. Šta nam možete reći o izložbi?
– Kustosica izložbe je Amila Ramović, a producentica Hana Ćurak. Pored izložbe planiramo edukacione panele o ravnopravnosti Roma u BiH, kao i druge umjetničke događaje sa gostima. Pored ove, pripremam izložbu u Fridericianum muzeju u Kasselu s kustosima Boškom Boškovićem i Olgom Holzschuh, zatim izložbe u Mađarskoj, Austriji, Italiji, Americi.
Koliko vas sadašnje okolnosti ograničavaju, a koliko bude kreativnost?
– Fizički sam ograničena jer ne mogu na putovanja koja sam planirala, a kreativno – nemam granica. Trenutno se situacija sa pandemijom smiruje pa ću, evo, nakon pet mjeseci uspjeti da idem u Berlin.
Šta vam je bilo najveće otkriće o sebi i svijetu u pandemiji?
– Da mogu da se udebljam za sedam dana sedam kila i da smršam sljedećih sedam dana isto toliko kila. Da mogu da ne vidim neke ljude i godinama, i da volim sebe više nego što mogu da zamislim. O svijetu nisam baš nešto naučila osim da se svi možemo prilagoditi situaciji kada je potrebno.
Šta se dešava s vašim projektom “Marš u školu”?
– Fondacija „Marš u školu“ je u aktivnom radu, redovno radim na administraciji kao i na mentorstvu djece. Trenutno devet djevojčica i tri dječaka dobivaju stipendiju i nadam se da ćemo u skorijoj budućnosti imati više stipendista. Ovo je projekat u koji ulažem puno truda i ljubavi, a on ima stvarno pozitivne efekte na djecu. Podrška u ranim godinama je najbitnija.
Posjećujete li djecu iz Ružice?
– Družimo se i učimo zajedno. Svake sedmice imamo radionice s nastavnicama Dragicom i Mirsadom.
Vi ste na svom životnom putu imali brojne prepreke, koja je bila najveća?
– Biti uspješna mlada žena je najveća prepreka za patrijarhalno društvo. Sve sam svoje prepreke pretvorila u prilike – a za to je trebalo mnogo rizika, rada i odricanja.
Zašto je Selma Selman drugačija, kako sebe vidite?
– Ja sebe vidim kao osobu sa mnogo mana, kao i svi ostali ljudi, ali znam da su moja umjetnost, moj rad, iskrenost i ambicija vrijednosti koje karakterišu moju ličnost.
Koliko je važno uvijek i iznova govoriti da ima onih koji nemaju jednake šanse, o onima koje ovdje i svugdje zovemo manjinama?
– Nemaju svi šansu, jer živimo u svijetu koji nas razdvaja u svakom kontekstu. Problem manjina je sličan u egistencijalnom kontekstu svuda u svijetu. Ima jako puno manjina koje i nakon toliko godina još nisu dobile vizibilitet, a ni šansu da kažu svoje stavove i da se izbore za sebe. Mislim da je vrlo važno govoriti o tom problemu a isto tako šta svako od nas, uključujući pojedince, ali i države, može uraditi da neki manjinski narod bude prihvaćen i poštovan.
Koliko je vaša vidljivost u javnom prostoru doprinijela boljitku romske populacije? Za šta se zalažete u tom kontekstu?
– Mislim da sama moja pojava i uspjeh već govore o tome da romska populacija ima sve kvalitete da bude jednaka sa većinskim stanovništvom. Mislim da sam na početku svoje karijere, već sa sedamnaest godina, kad je bila moja prva samostalna izložba u Bihaću, uradila veliki korak za sebe, za romsku populaciji, a i za umjetnost. Zalažem se za ravnopravnost, poštovanje i život bez diskriminacije, gdje svako ima pravo na obrazovanje i jednaku šansu u životu.
Šta vas zna iznervirati?
– Prije nekoliko mjeseci bila sam kritikovana kroz pitanje: “Šta si ti to uradila za grad Bihać?” Prvo, ja nemam obavezu da išta uradim za Bihać, a drugo, sama činjenica da mi u biografiji piše kako sam iz Bihaća, pored mnogih izložbi u nekim od najvećih svjetskih umjetničkih institucija i festivala, dovoljna je. Ja stvarno nisam osoba koja će samu sebe hvaliti, ali sam svjesna činjenice da sam promijenila mnogo toga, ne samo u Bihaću, Bosni i Hercegovini, već i u svijetu – u sferi ljudskih prava kao i umjetnosti.
Je li utopistički govoriti o nastavi na romskom jeziku, o uvođenju romske historije u udžbenike u BiH?
– Ne bi trebalo da bude utopistički, već nam treba strategija na kojoj se treba raditi: Romi su najveća manjina u Evropi, i naš jezik i kultura trebaju biti njegovani i korišteni za edukaciju. Nadam se da će nove generacije imati priliku da uče romski jezik u školama u Bosni i Hercegovini kao što nastava romskog jezika postoji na fakultetima u Srbiji i Hrvatskoj.
Kakve sve probleme imaju vaši sugrađani, posebno Romi?
– U Bihaću vidim veliki potencijal za kulturnu transformaciju. Nažalost, treba još mnogo rada kako bi kultura dobila mjesto koje zaslužuje. Kada dođete u Bihać, vidjet ćete grad koji izgleda božanstveno u formi, ali njegov sadržaj je jako depresivan i tužan. Ne dijelim savjete, ali pišem, evo ovako: Čim dođem u Bosnu, pišem i sanjam na bosanskom. / Kad sam u Americi, onda sanjam na engleskom. / Noćas sam sanjala da jedem smrznutu čokoladu / Jučer je bio zemljotres. / Vlada virus / Amerika je postala zemlja očaja. / Bosna je sve siromašnija. / U Jemenu su petogodišnje djevojčice i dalje prisiljene debljanju / Da bi se mogle udavati sa 11 godina. / Bijelci nastavljaju sa obogaćivanjem sa velikim žaljenjem da im je teško. / Sirotinja više i ne zna da je gladna. / Srednja klasa, patuljci, gledaju vijesti. / Umjetnici su i dalje bijednici. / Izbjeglice i dalje kletu Hrvate. / Hrvati sada pate. / Niko više ne može u Njemačku, i Njemačka propada. / Influenceri pokušavaju dobiti što više lajkova. / Slabo ko i trenira. / Zemlja se okreće 600 km u sekundi. / Kijamet će. / Pada kiša. / Ljubite se.
Divni su stihovi, hvala na njima. Da nastavimo u tom kontekstu: gdje se osjećate kao “svoj na svome”, čemu pripadate?
– Osjećam se “pripadajućom” svom narodu, zajednici iz koje dolazim, gradu u kojem živim i svijetu. Mislim da nama svima nedostaje malo više strukturnog komuniciranja i edukacije. Niko ne zna sve, a ako zajedno radimo možemo pomoći i educirati jedne druge.
Kakva su vaša iskustva s manjinama u drugim zemljama, proputovali ste dosta svijeta, živjeli drugdje…?
– Svim manjinama su ukrali kulturu, a nekad i zemlju. I dalje vlada borba za dokazivanje da biti manjina ne znači da nisi ljudsko biće. Svi se susrećemo sa sličnim problemima, s tim da neki od nas uspijevaju u ovom “bijelom” svijetu.
Kako ljudima u svakodnevnim kontaktima govorite o vlastitom identitetu, kako se predstavite?
– Kažem da sam najponosnija žena na svijetu.
Ko vam je najveća podrška, ko vas kritikuje, a ko hvali?
– Ja sam sebi najveća podrška, kao i moja porodica i jako velik broj ljudi koji vjeruje u moju umjetnost. A kritikuju me oni koji nisu uspjeli uraditi ovo što sam ja.
