Napisala Mersiha Drinjaković
SnimciAG
Početkom oktobra zaprepastile su nas fotografije krvavih boksova i prestrašenih psećih pogleda koje su u Prihvatilištu za napuštene i izgubljene životinje, poznatijem kao azil “Prača”, napravili volonteri, zgrožni onim što su vidjeli kad su, nenajavljeni, došli da nahrane pse. Dvadeset pasa je nestalo, a aktivisti za prava životinja tvrde da su, zapravo, brutalno ubijeni. Potresen i šokiran onim što je vidio, jedan od najvatrenijih zaštitnika i spasioca životinja, Fahrudin Caki Bravo, obratio se javnosti putem Facebooka, vapeći: “Javljam se iz mjesta Prača, gdje je smješten kantonalni logor za pse. Nas deset volontera je došlo ovdje na nahrani pse, donijeli smo hranu, zašli po boksovima. Pasa nema! Boksovi su krvavi, psi su nestali! Radnici sjede napolju, piju pive, boli ih k…. za cuke!”
Ovo se desilo 4. oktobra, na Međunarodni dan zaštite životinja.
Po čijem nalogu?
“Ne spavam… na san mi dolaze njihove slike. Tih bespomoćnih stvorenja izloženih najstrašnijim mukama”, govori nam Caki nekoliko dana poslije. S njim i ostalim volonterima našli smo se kasno navečer – jer oni, kad nisu na svojim dnevnim poslovima, vrijeme provode spašavajući životinje s ulica. “Te cuke su mučki ubili pripadnici Veterinarske stanice Sarajevo. Po čijem nalogu? Ko im je dao odobrenje? Četvrtog oktobra su radnici Veterinarske stanice Sarajevo, a među njima je bilo i vozilo Veterinarske stanice Ilijaš, došli i ubili pse, što smo mi samo igrom slučaja otkrili. Prijavili smo odmah sve policiji, obavijestili novinare, a od tog dana je direktor te veterinarske stanice, Almir Džanković, na godišnjem odmoru! Da bi pokušao skinuti sa sebe odgovornost za sve što se događa i krivičnu odgovornost svesti na radnike – direktne ubice – koji će krivično odgovarati!”, govori Caki, a ove optužbe iznio je i u svom postu na Facebooku.
Iako mu se teško prisjećati događaja iz Prače, pokušava nam rekonstriusati ono što se dešavalo prema njihovim saznanjima. Preuzbuđen, ne želeći pogriješiti, ponovo nam čita ono što je napisao na Facebooku: “Taj dan, oko 11 ujutro, dolaze u krug azila kao horde ubica, puni adrenalina! Nekoliko minuta prije, prilikom rutinske kontrole policije u mjestu Prača, vozač jednog od tih vozila, na upit policajca gdje su krenuli, odgovara: Idemo u azil da sredimo situaciju. I onda slijede scene zbog kojih sam sad ne mogu da spavam! Dolaze pred krug ‘azila’, radnici im otvaraju kapiju! Upadaju s vozilima i kreću u pohod: vade sajle iz auta, ulaze u boksove, nizove, zeleni niz, psi vrište, zavijaju, osjećaju opasnost. Nemaju izlaza, nemaju kud! Prvome stavljaju sajlu oko vrata, stežu, on vrišti, krklja, ispušta zadnje krike, umire…”, ne može Caki dalje da nastavi, ali ni mi da slušamo ovaj užas.
Sve su prijavili policiji, a istraga je u toku: nezvanično saznajemo da će se uključiti i SIPA kako bi istražila tokove novca koji su se slijevali u ovaj azil.
Azilom u Prači upravlja firma Murai Comerce, u vlasništvu Muriza Alića, bliskog rođaka koordinatora azila Hamde Alića (koji je pažnju javnosti privukao prijeteći ekipi portala Žurnal kad su stigli da snime priču iz azila nakon vapaja koji su uputili volonteri). Vlada Kantona Sarajevo ovaj azil iznajmljuje od 2012., a prema sklopljenom ugovoru, psi će još pet godina morati boraviti u njemu.
Volonteri, aktivisti koji već godinama brinu za napuštene životinje, šokirani su brutalnošću i zvjerstvima koja se čine nad psima, ali to ih je samo još više uvjerilo da ne smiju odustati. Zbog svega, najavili su proteste 11. novembra ispred Parlamentarne skupštine BiH, na Marindvoru. Kažu da će upriličiti performans sa glumcem koji će biti dovezen u kavezu, te će na njegovom “primjeru” pokazati kako se postupa sa napuštenim životinjama u logorima smrti, kako ih nazivaju. “Ličimo li vam mi na one koji pod pritiskom odustaju. Nikad nećemo odustati!”, zaključuje Caki.
Među volonterima koji neumorno obilaze i hrane pse u azilu Prača neizostavno treba, uz Cakija, spomenuti sljedeća imena: Neira Obralija – Pakica, Iman Agović, Edina Pašić, Amira Kofrc, Mima Omeragić, Belma Durić, Arijana Arifović, Amir Sušić, Šejla Kurpalo , Alda Metaj, Nedžida Indžic, Mirela Porobić iz Sarajeva, te Besima Sivro iz Travnika i Hana Hadžić iz Visokog.
Gdje je nestao novac?
Volonteri su ohrabreni medijskom podrškom koja je pokrenuta, svjesni da veliki broj medija ipak neće stati na njihovu stranu jer takvi iza sebe imaju političke moćnike kojima ne odgovara da se ovakve stvari iznose u javnost. Ali javnost, i to ona evropska, saznat će barem dio priče. Naime, od 2. do 5. novembra, u Beču se održava Konferencija o pravima životinja u Evropi (CARE), na kojoj će učestvovati i aktivistica za prava životinja Neira Obralija te govoriti o iskustvima pomaganja životinja na Balkanu, predstaviti probleme na koje nailaze u BiH, s posebnim osvrtom na Sarajevo i azil u Prači. “U Prači je trenutno oko 400 ili više pasa – a okrutnosti koje se vrše nad njima ne možete ni zamisliti. Morate vidjeti da biste povjerovali. Psi žive u vlastitom izmetu, nema vode, nema hrane, nikakvog reda: mali psi se smještaju s velikim, haraju bolesti, nema niti trunke mogućnosti za pristojan život. Volonteri, a i sama sam jedna od njih od 2012., čine što mogu, ali moramo podići svijest o ovoj temi, i zato se nadam da ćete nam pomoći da ispričamo priče ovih životinja”, tim će se riječima, između ostalih, Neira obratiti na konferenciji u Beču, tražeći da se pažnja Evrope usmjeri na patnje napuštenih životinja u Sarajevu, ali i ostatku BiH.
A sve bi bilo u redu samo da se poštovao zakon: još 2009. Parlamentarna skupština BiH usvojila je Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja, kojim je naloženo općinama i kantonima da na svojim područjima, u roku od godinu dana od stupanja na snagu ovog zakona, izgrade skloništa te tako zbrinu životinje s ulica, sa detaljnim uputama kakve uslove ta skloništa moraju ispunjavati, kao i sa uputama za higijenske servise, odnosno službe koje pse s ulice odvode u veterinarske stanice odakle se upućuju u skloništa. Zakon je jasno odredio kako da se postupa sa životinjama, kako da se finansiraju azili, te kako funkcioniše njihov, kao i rad higijenskih servisa. Nažalost, sve je ostalo mrtvo slovo na papiru. Aktivisti za prava životinja tvrde kako je najveći dio sredstava koji je usmjerevan za rad azila, i onog u Prači i ostalih, završavao u privatnim džepovima kako vlasnika azila, tako i cijelog kruga ljudi iz općinskih i kantonalnih vlasti koji je stvoren oko ovog “biznisa sa životinjama”.
Novac koji je trebao biti utrošen na adekvatan smještaj životinja, njihovu hranu i veterinarsku njegu, uredno je fakturisan za te svrhe, ali životinjama je u azilima, ponajprije onome u Prači, iz mjeseca u mjesec bivalo sve gore. Samo zahvaljujući volonterima koji su dva puta sedmično, natovareni hranom i vodom, dolazili u Praču, ujedno čisteći boksove od izmeta, psi su dobijali barem djelić onoga što trebaju. A psi ne mogu reći ništa – i to je za one koji su se o njih okoristili na najgori mogući način bio dovoljan motiv da nastave.
