Napisala: Jasna Jelisić
Snimci: AG
U filmu Ana Karenjina (1935.) voz ulazi u moskovsku željezničku stanicu. Oblak pare zaklanja izlaz iz vagona prve klase. U dimu se pojavljuje žena. Njena figura i lice djeluju aristokratski. Ipak su njene oči te koje očaravaju. Velike, tajnovite, tužne oči Grete Grabo opčinjavaju i gledaoca i – Vronskog.
Imala je nezaboravno lice, hipnotizirajuće oči, prodoran pogled, promukao, pomalo melanholičan glas. Bila je vrhunska holivudska zvijezda koja je za života postala legenda. Svojom je ljepotom oduzimala dah i muškarcima i ženama. Napustila je Hollywood na vrhuncu svoje karijere.
Savršena patnja
Zvali su je “skandinavska sfinga”. Bila je žena koja je obilježila jedno vrijeme i paralelno živjela dva života: jedan pred kamerama, koji je vidio cijeli svijet, i jedan privatni, koji je malo ko vidio.
Posjedovala je klasičnu ljepotu, prirodnu karizmu i talent da na ekranu sve pretvori u emociju. Njene uloge u filmovima Anna Christie, Grand Hotel, Kraljica Christina, Ana Karenjina, Dama s kamelijama i Ninočka učinile su je besmrtnom. Savršeno je igrala razočarane žene koje se beznadežno zaljubljuju. Tragedije u slučajevima takvih ljubavi su neminovne i ona je na ekranu često patila i umirala ili na neki drugi način napuštala ljubavnika. A niko na ekranu nije patio kao Garbo!
Njena karijera trajala je svega 19 godina. U svojoj 36. godini, 1941., snimila je posljednji od svojih 27 filmova, komediju Žena sa dva lica, nakon čijeg neuspjeha se odlučila povući i tako u kolektivnom pamćenju ostala vječno mlada i čudesno lijepa.
La Divine
Bila je ljubavna fantazija muškaraca 30-ih godina prošlog vijeka. Zvali su je filmskom “prvom damom”. New York Times ju je proglasio “najčudesnijom mješavinom personaliteta koju je ekran ikada vidio”… Francuzi su je zvali La Divine. “Ono što u drugim ženama muškarac vidi kad je pijan, u Greti Garbo vidi trijezan”, govorili su filmski kritičari.
Savršeno je igrala razočarane žene koje se beznadežno zaljubljuju
Unatoč tome što su je novinari i fotografi proganjali od dolaska u Hoollywood pa do kraja života, Garbo je ostala enigma. Gotovo bolesno je branila svoju privatnost i što se više krila, to su je mediji više proganjali.
Njeno insistiranje na privatnosti prekršilo je sva holivudska pravila. Osim na početku karijere, Garbo nije davala intervjue, autograme, nije prisustvovala niti jednoj premijeri svoga filma, niti odgovorila na pisma obožavalaca. “Želim biti sama”, rekla je. “Zapravo, želim da me se ostavi na miru.”
U jednoj rijetkoj izjavi novinarima, rekla je: “Osjećam da sam u stanju izraziti se jedino kroz moje uloge, ne kroz riječi, zato ne govorim za medije.” To ih je frustriralo. Bili su prinuđeni objaviti na hiljade fotografija na kojima se Greta Garbo krije, zaklanja lice rukom ili šeširom dok je u restoranu, u šetnji, ili dok razgleda izloge.
Gretine ljubavi
I njen ljubavni život odvijao se daleko od očiju javnosti. To što se nikada nije udavala bilo je predmet mnogih tračeva i špekulacija, dok je ona sama govorila da “ima nekih koji se žele udati i drugih koji to ne žele”.
“Nikad nisam imala poriv da se pojavim pred oltarom. Mene je teško voditi”, govorila je Garbo. “Osim toga, nema nikog ko bi me htio, ja ne znam kuhati.”
Dugo je, makar se tako špekuliralo, bila u vezi sa svojim filmskim partnerom, glumcem Johnom Gilbertom. Tvrdi se čak da se u posljednjem trenutku predomislila i ostavila ga pred oltarom 1927. Potom je imala vezu i s dirigentom Leopoldom Stokowskim, nutricionističkim teoretičarem Gayelordom Hauserom, zatim s baronom Erichom Goldschmidt-Rothschildom, velikim znalcem umjetnosti, te s Georgeom Schleeom, koji je pripadao svijetu visoke mode.
“Ne trebaš se udati da bi imao dobrog prijatelja kao partnera u životu”, govorila je Garbo i tako živjela.
Snimajući filmove, zaradila je u to vrijeme rekordnih tri miliona dolara. Njena štedljivost i mudre investicije, naročito u nekretnine na Manhattanu, uvećali su njeno bogatstvo.
Siromašno djetinjstvo
Život joj je počeo u bukvalnom siromaštvu. Iako zbog tajanstvenosti sve njene biografije balansiraju na liniji između činjenica i fikcije, zna se da je rođena 18. septembra 1905., u Stockholmu, u Švedskoj, kao Greta Lovisa Gustafson, u siromašnoj porodici. Njen otac Karlo bio je nekvalificirani radnik i često bez posla. Porodica je živjela u neuglednom dijelu Stockholma.
Kada joj je bilo 13 godina, Greta je napustila školu da bi se brinula o oboljelom ocu. Svake ga je sedmice vodila u kliniku za siromašne, gdje je satima morao čekati na pregled. Otac je umro kada joj je bilo 14. Odmah je morala početi raditi i zaklela se da će svoj život izgraditi tako da nikada više ne bude finansijski ovisna.
Prvo se zapošljava u brijačnici, a kasnije, zahvaljujući sestri Alvi, dobija posao u odjelu za šešire velike robne kuće. Ubrzo je biraju da pozira za katalog robne kuće i igra u promotivnom filmu. U julu 1922. sreće producenta i redatelja komedija Erika Petschlera, koji joj nudi ulogu u filmu Luffar-Petter. Film nije privukao veliku pažnju, ali Greta biva primljena na Kraljevsku pozorišnu akademiju.
Već naredne godine švedski redatelj Mauritz Stiller bira je za film The Saga of Gosta Berling i ona postaje njegovo otkriće. Mijenja ime u Greta Garbo i skupa sa Stillerom dobija poziv da dođe u Hollywood.
“Nikad nisam imala poriv da se pojavim pred oltarom. Mene je teško voditi”, govorila je Garbo. “Osim toga, nema nikog ko bi me htio, ja ne znam kuhati”
Niti jedno od njih nije bilo ushićeno ponudom. Ipak, u julu 1925. Stiller i Garbo stižu u New York, gdje provode ljeto, i onda Ameriku prelaze vozom da bi došli u Hollywood.
Fascinantna i kompleksna djevojka u Hollywood stiže kao 19-godišnjakinja. Ostalo je legenda.
Anna Christie (1930.) bio je njen prvi zvučni film, onaj u kom se osebujni, pomalo promukli, ravni glas čuo po prvi put. Najzavodljivija je, ipak, bila u filmu Mata Hari (1932). Nizala je veliku ulogu za drugom i MGM joj je nakon dvije godine dao totalnu kontrolu nad njenim filmovima. Tako je Laurencea Oliviera otpustila iz filma Kraljica Christina (1934.) da bi ulogu dobio njen ljubavnik John Gilbert.
Uloga Grete Garbo u Dami s kamelijama (1937.) smatra se jednim od najfinijih filmskih uradaka ikad snimljenih. Obožavaoci su se kleli da su vidjeli kako tokom scene smrti njena duša napušta tijelo.
Jelen zarobljen u ženskom tijelu
U devet ujutro je u holivudskom studiju počinjao radni dan. Reditelj bi tada rekao da obavijeste gospođu Garbo da je ekipa spremna, i ona bi, odnekud, onim svojim dubokim glasom izgovorila: “Ovdje sam.” Pojavila bi se savršeno obučena i počešljana za scenu koja je bila na redu. Niko ne bi znao reći na koja je vrata ušla. U šest sati popodne, čak i ako bi se scena mogla snimiti u narednih pet minuta, ona bi pokazala na sat i tiho otišla, upućujući redatelju blag osmijeh.
Njene prostorije na snimanju su bile zatvorene za sve posjetitelje, a često i za redatelja. “Tokom snimanja scene dozvoljavam da jedino kamerman i majstor svjetla budu na setu. Redatelj tada ide na kafu. Kad ima ljudi koji me gledaju dok radim, ja sam samo žena koja se krevelji. To uništava iluziju. Ako sam sama sa sobom, moje lice će uraditi stvari koje pred drugima ne bih mogla napraviti”, objašnjavala je Garbo.
Bila je veoma striktna i rijetko zadovoljna svojim radom. Nikada nije išla u gužvu, na prijeme i na premijere. Tek nekoliko dana nakon prvog prikazivanja njenog novog filma, ona bi u prijepodnevnim satima ušla u već zamračeno kino, sjela negdje na rub sale, na neko jeftino sjedište, i izašla nakon završetka projekcije, sakrivena iza sunčanih naočala.
Tokom snimanja, kad god joj se nešto ne bi svidjelo jednostavno bi rekla: “Mislim da ću se vratiti u Švedsku!”, nakon čega su vodeći ljudi filmskog studija popuštali svim njenim kapricima.
Ipak, holivudski život je nije fascinirao.
“Svi mi radimo iste stvari. Idemo u školu, učimo, odrastemo… Neki se rode u zamkovima, neki u šupama.
I kakva je tu razlika na duge staze?…”, pitala je Garbo.
Clare Boothe Luce, svojedobno jedna od vodećih američkih dramskih spisateljica, opisala je Garbo kao “jelena zarobljenog u ženskom tijelu, koji, ozlojađen, živi u holivudskom zoološkom vrtu”.
Depresivna diva
“Uvijek sam bila sklona melanholiji. Čak i kada sam išla u školu, voljela sam biti sama”, pričala je Garbo svojim prijateljima.
Bila je sklona hroničnim depresijama i mnogo je godina potrošila pokušavajući si pomoći istočnjačkom filozofijom i metodama, te zdravom ishranom. Ipak, nikad se nije odrekla cigareta i koktela. “Stalno pušim, jednu za drugom”, govorila je.
Mnogi od njenih prijatelja tvrde da je bila pravo “vikinško dijete”, koje je malo toga dijelilo čak i sa porodicom.
Kada ju je nećak Donald Reisfield dvije nedjelje prije smrti pitao da li je ikad bila sretna, nakon duge pauze izgovorila je jednostavno, odjekujuće – da.
Uporno je odbijala razbiti iluziju i skinuti filmsku masku. Iako je sebe osobno smatrala jednostavnom osobom, većina ljudi je vidjela samo njenu kompleksnost, čeličnu volju i vještinu za izvrdavanje. “Priča mog života je priča o bočnim ulazima, skrivenim vratima, tajnim liftovima i ostalim načinima da se stigne na mjesto i s njega ode kako me ljudi ne bi uznemiravali”, objašnjavala je prijateljima.
Kraj u New Yorku
Njen osjećaj za vrijeme, kada da uđe i kada da se povuče, bio je nešto u čemu je bila nepogrješiva. Tačno je znala kada se treba povući i učinila je to na vrhuncu svoje slave preselivši se u New York, gdje je kupila sedmosobni stan na 52. ulici i tu živjela do kraja života.
Iako je voljela živjeti daleko od očiju javnosti, bila je
jetsetterica i intenzivno se družila s najpoznatijim svjetskim figurama toga vremena, poput Aristotela Onassisa i njemu sličnih.
Kada nije putovala, vrijeme je provodila uzgajajući cvijeće i povrće i posljednje godine života provela je u apsolutnoj izoliranosti.
Puno je putovala, ali nigdje više nije bila kod kuće. “Kod kuće” je bila jedino pred kamerama.
Povlačeći se od slave u privatnost, ostala je zauvijek magična figura, istinska boginja, daleka ikona. Četiri puta je nominirana za Oskara i konačno ga je dobila, nakon što se povukla, 1954., i to za “nezaboravne uloge”.
Umrla je 15. aprila 1990. u bolnici u New Yorku, u 84. godini. Enigmatična i neuhvatljiva zvijezda, otišla je onako kako je i živjela – u dostojanstvenoj tišini. Bolnički zvaničnici su ispoštovali želju njene porodice i nisu otkrili od čega je umrla. Devet godina kasnije, 16. juna 1999., urna sa njenim pepelom položena je u grobnicu u blizini Stockholma.
Osim njenih nezaboravnih uloga, nakon svega je ostalo pitanje: Zašto se Garbo toliko skrivala?
“Vi ste tako lijepi”, rekao joj je jednom obožavalac, “zašto se skrivate? Očevici kažu da se Garbo tada nestašno nasmijala i, prije nego je nestala, rekla: “Zato što želim održati mit živim.”
Tajna veza
Pisma između Grete Garbo i pjesnikinje, članice visokog društva i u to doba poznate lezbijke Mercedes De Acoste, otpečaćena su tek aprila 2000., na desetogodišnjicu Gretine smrti i po De Acostinom nalogu.
Svojedobno se sumnjalo da su ove dvije moćne žene bile u ljubavnoj vezi. Otpečaćena pisma to nisu dokazala, ali jesu duboko i istinsko prijateljstvo.
Meta paparaca
I nakon što se povukla, paparaci su je neprestano progonili. Ipak, to je nije obeshrabrilo da putuje i šeta njujorškim ulicama i Central Parkom, što je redovno činila.
Šetala je svaki dan i obožavala razgledanje izloga, iako je rijetko kupovala. Nekoliko ljudi se usudilo prići joj u tim situacijama i oni koji su to uradili, bili su ili ignorirani ili im je zaprijećeno.
