Napisala Mersiha Drinjaković
Snimila Majda Balić
U Caritasovom domu za starije osobe “Ivan Pavao II” u Banjaluci, u jednoj od niza svijetložutih zgradica, posljednje četiri godine živi naša najproslavljenija kantautorica. Jadranka Stojaković, koja već nekoliko godina boluje od ALS-a (amiotrofična lateralna skleroza), teške neuromuskularne bolesti koja napada živčane stanice odgovorne za kontrolu voljnih mišića, dočekala nas je s blagim osmijehom. Isto lice, isti nadzemaljski zvonki glas u kojem naprosto čujete onu melodičnost pjesme Što te nema. I osjetite navalu nostalgičnosti u svakoj pori. Ležala je u krevetu, ali ju je Zvonko, uposlenik doma, spretnim potezima brzo prebacio u invalidska kolica. Sporo, ali razgovijetno nam iskazuje dobrodošlicu i kaže da odmah počnemo s pitanjima, jer ne zna kad će je glas izdati. I pitamo, odmah: kako je?
Poteškoće s govorom
“Kako kad, zavisi kako spavam i šta jedem. U posljednje vrijeme je došlo do naglog slabljenja snage ruku, a imam i poteškoća s govorom. ALS, kako već zovu ovu bolest, uvijek treba spominjati uz ime fizičara Stephena Hawkinga, jer onda svi znaju o čemu se radi. Znači, sav se oduzimaš i svaki dan primijetiš da nešto ide nagore”, priča nam žena koja je 23 godine svog života provela u Japanu, napravivši tamo veliku karijeru. U BiH se vratila nakon velikog potresa 2011, već sa uznapredovalim simptomima ALS-a.
Yadoranka
Japan i dalje živi u njenim uspomenama. Japanci svoju Yadoranku i danas često obilaze i zovu. Dolazila joj je nedavno i Yoshiko Sakata, s kojom je sve te godine zajedno svirala i pjevala. Jadrankini japanski prijatelji namjeravaju napraviti i dokumentarac o njenoj karijeri u Zemlji izlazećeg sunca. Raduje je to, iako nije sigurna da li će imati snage da aktivnije učestvuje u takvom projektu. Dio priče bi se radio u Japanu, a dio bi snimali ovdje, o tome kako teče Jadrankino prilagođavanje novom životu, šta stvara, šta radi, ko je obilazi…
A među onima koji je često obilaze su i njezini prijatelji, pjevačica Maya Sar i njezin suprug Mahir Sarihodžić, na čemu im je jako zahvalna.
Također, dođe joj i pjevačica Maja Tatić, njena kolegica iz Muzičke produkcije RTRS-a, gdje je Jadranka još uvijek zaposlena. Maleni znakovi pažnje stižu joj iz svih dijelova svijeta, a najviše je, veli, obraduju pokloni kolegice Ismete Dervoz, koja joj donese ili pošalje visočku sudžuku, ali neku posebnu, koju Jadranka može jesti a da joj se stomak ne pobuni. Također, bila je dirnuta nedavnim humanitarnim koncertima u Beogradu i Novom Sadu koje je organizirala Muzička omladina Novog Sada, te Music Factory, s ciljem da se prikupi novac za kupovinu skupih lijekova koje Jadranka treba.
Japanski želudac, bosanska kuhinja
Nakon 23 godine provedene u Japanu, prilagođavanje na bosanski način života najteže podnosi Jadrankin želudac, koji je postao pravi “Japanac”. “Nažalost, i želudac je jedan od faktora po kojem ova bolest može poći na gore, tako da mi je hrana jedan od najvećih problema. Mi ovdje sve volimo zapržiti, volimo da pliva u ulju, da je prekuhano, a to moj želudac ne voli.” Kaže da se dovija na razne načine, zamoli osoblje kuhinje da joj ne stavljaju ulje u hranu ili da je ne kuhaju predugo, ali priznaje da ponekad ipak ne može odoljeti ćevapima. “Nekad mi se baš jedu. Ali, pojedem tri i to je to.”
Kaže da se brzo umara. Bolest je neumoljiva i često je iznenadi novom zamkom, otkazivanjem poslušnosti nekog dijela tijela, ali ne posustaje. Nada je uvijek prisutna. Možda će se, nakon nesretnog pada 2009. godine na pozornici u Japanu, poznata kantautorica ipak početi oporavljati od teške bolesti motornog neurona. Optimistične prognoze nagovještavaju nova istraživanja o ovoj bolesti. “Lijek je jedan te isti za sve oboljele u cijelom svijetu. Ali, sad su naučnici izmislili novi lijek, pa čekamo kad će dati dozvolu da se pusti u upotrebu. Da Bog da da postanem pokusni kunić u nekom eksperimentalnom liječenju. Tome se nadam. U Americi se ne prodaje iako su ga stvorili Amerikanac i Talijan, a Talijani još ne daju informacije o njegovoj primjenjivosti.”
Progresija simptoma
Jadranka je nedavno dobila hrvatski pasoš, što je stavlja u status građanina Evropske unije i budi nadu da bi se mogla naći na pokusnom liječenju u Njemačkoj. “U Berlinu imam sestričnu koja mi pomaže u tome, a u Italiji prijateljicu koja je i Arsenu Dediću pomagala pri operaciji, pa ćemo vidjeti hoće li nešto uspjeti.”
ALS je nepredvidiv, zna ponekad usporiti progresiju simptoma, ali su oni najčešće nezaustavljivi. Prije skoro godinu dana, Jadranki su noge definitivno otkazale poslušnost. Dotad je i mogla napraviti nekoliko koraka uz pomoć hodalice, ali sad je stalno vezana za kolica. S tim se, veli, pomirila sa zadivljujućom lakoćom: “Nevjerovatno je kako čovjek to psihički prihvati da sam sebi može reći: Pa dobro, ne mogu više hodati.” Daleko teže joj pada to što teško guta i teško govori. I ruke polako otkazuju.
Svaki dan osjeti da nešto što je mogla jučer danas ne može. “Jutros hoću da se umijem, a ruke padaju u lavabo. Ali borim se! Namjestim ih nekako i završim što sam naumila. To je borba sa samom sobom i interesantno je dokle čovjek može durati i snalaziti se. I koliko dugo možeš da odlažeš trenutak u kojem popustiš i kažeš: Ma dođavola sve, nek me neko drugi pere. To će ionako doći nekad, ali, hvala Bogu, još mislim da postoji nada u taj novi lijek, makar da zaustavi dalju progresiju bolesti.”
Kako bez gitare
Najteži trenutak desio joj se prije nekoliko mjeseci: više nije mogla svirati gitaru. “Jednostavno, ne mogu je držati, uhvati me grč i ne mogu dalje. Dosjetila sam se zato da kupim ukulele, možda bih ga ipak mogla sviruckati. Poručila sam ga iz inostranstva i sad čekam da mi ga dostave.” A njezine dragocjene gitare su doživjele različite sudbine: jedna je kod nje, u sobi; drugu je poklonila, kako kaže, jednom zaljubljeniku u njene pjesme, a jedna je u Zagrebu, nju je darovala djevojci koja je učestvovala u takmičenju The Voice: Najljepši glas Hrvatske. “Nisam ni znala da će se takmičiti. Napisala mi je dosta dirljivo i fino pismo i vidjela sam kako je pratila moj rad. Kad sam poslije pročitala da je prodala svoju gitaru, pomislila sam da bi joj moja dobro došla.”
Život u domu
Njezina dnevna rutina prilagođena je životu doma: doručak, ručak, večera, ali ima i svoj “program” – treba sjediti sat vremena zbog kičme, a svaki dan ima i sat vježbi s fizioterapeutom. U međuvremenu, pregledava i čita elektronsku poštu. Pošto joj je postalo teško raditi na laptopu zbog kuckanja po tastaturi, sad koristi tablet, putem kojeg, kako kaže, komunicira sa svijetom i razmjenjuje ideje. Na televiziji rado pogleda poneki dokumentarac, a ponekad i neku bolju tursku seriju. Ima dosta knjiga u sobi, ali čitanje sve teže ide jer ne može držati knjigu u ruci. Zato zamoli nekog iz doma da joj čita, a najčešće je to njena asistentica Danijela.
Nakon sat i četrdeset minuta provedenih u razgovoru s Jadrankom, što je za nju previše, oprostili smo se od žene čiji su glas i muzički opus trajno utisnuti u muzičku prošlost prostora bivše Jugoslavije. Veliki je borac Jadranka i zato se svim srcem nadamo da će joj stići vijest o pokusnom liječenju, i da će ponovno zasvirati na svojoj gitari. I otpjevati nam Što te nema.
