Napisala Mersiha Drinjaković
Snimila Imrana Kapetanović
Prvi je tekst Zoe Ibrahimović napisala kad je imala dvanaest godina i pokušala ga postaviti u svojoj osnovnoj školi. Prema njezinoj zamisli, trebao je to biti mjuzikl sa Deda Mrazom… Djevojčica Zoe postala je mlada žena i njezin autorski tekst nazvan Istina ili izazov ovog je juna postavljen na sceni SARTR-a.
“Pišem jer kroz pisanje pokušavam sebi objasniti svijet oko sebe. Za mene pisanje nije davanje odgovora, nego nalaženje pravih pitanja”, kaže Zoe, koja potpisuje i dramaturgiju ove predstave, rađene u koprodukciji Udruženja “Kontakt” i SARTR-a. Uz nju, debitantski autorski tim čine kostimografkinja Ella Bratić, scenografkinja Marina Paštar i dizajnerica Anja Stregar, a prve glavne uloge u profesionalnom projektu ostvarili su glumice i glumci Sara Seksan, Merjem Šiljak, Kerim Čutuna i Faruk Hajdarević. Reditelj je Alen Šimić, asistentica reditelja Ajla Bešić, autor muzike Mirza Rahmanović Indigo, a koproducentice su Narcisa Cvitanović i Maja Salkić.
Zoe, 23-godišnja kćerka naše proslavljene rediteljice Jasmile Žbanić i producenta Damira Ibrahimovića, studirala je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu od 2020. do 2022, a trenutno je studentica Njemačke akademije za film i televiziju (DFFB) u Berlinu na odsjeku za scenarij. U njezinom svijetu Istine ili izazova nalazimo predstavnike generacije maturanata 2018-2022., najbliže prijatelje, koji se nakon maturalne zabave okupljaju u vikendici, a jedna bezazlena igrica pokrenut će lavinu fragmenata sjećanja na različita, uglavnom traumatična iskustva.
Šta vidiš kao veliki problem mladih danas?
– Mislim da je faza kapitalizma u kojoj smo se zatekli veoma dehumanizirajuća. Život koji nam se predstavlja kao ideal nije prirodan ni produktivan za ljudska bića. Iako ne volim diskurs u kojem su za sve krivi tehnologija i mediji, mislim da su kroz način na koji ih koristimo postali najveći alat kapitalizma i konzumerizma. Kroz društvene mreže mladima se danas plasira ideja “idealnog života” kao nešto što je nadohvat ruke i što svako može imati ako konzumira prave produkte, oblači pravu odjeću, živi u specifično uređenom stanu. Ništa od toga nije novo, televizija je to radila prije Instagrama, magazini prije televizije. Međutim, mi smo danas toliko povezani sa svojim uređajima da se granica između reklamne fantazije i stvarnosti izgubila. Sve je proizvod, pa i naši životi. Seksualnost i ljubav su takođe postali komoditet. Druge smo počeli tretirati kao produkte, a sebe tretiramo kao brend. Problem u tome je što smo mi cjelovita, paradoksalna bića sa manama, potrebama. Danas sve više pokušavamo uvjeriti da nismo nikome ništa dužni, da trebamo prvenstveno (a ponekad i isključivo) gledati samo sebe. Da su emocije znak slabosti. Da posjedujemo i kontrolišemo prirodu. Da je klasna podjela društva stvar zasluge i mjerilo nečijeg rada, a ne sistem unutar kojeg profitira samo jedan procenat svjetskog stanovništva. Mlade se danas sve više gura u hiperindividualizam, te mislim da će nam biti veliki izazov da shvatimo da se on protivi našoj prirodi i da nas čini slabijima i nesretnijima. Ljudi trebaju jedni druge. Individualistički način života hrani naš ego, ali uništava našu suštinu.
Ovo je predstava prvih iskustava s obzirom na to da je puno tvojih kolega i kolegica po prvi put u jednom profesionalnom projektu. Kako je tekao proces nastanka predstave?
– Prije početka proba svi smo otišli u Stolac, gdje smo imali prvu čitaću probu. Nekoliko dana smo bili odvojeni od stvarnosti, što mislim da nas je zbližilo i da smo time od početka stvorili jednu jako dobru atmosferu, i možda najbitnije, međusobno povjerenje. Iako je većini nas ovo prvi profesionalni pozorišni proces, mislim da smo sa stečenim povjerenjem uspjeli da otvoreno razgovaramo o tematici teksta, da dijelimo i stvari iz naših privatnih života, da budemo fleksibilni, ranjivi i spremni da slušamo jedni druge bez sujete i predrasuda. Kada smo počeli raditi na sceni, najuzbudljivije je bilo gledati kako se tekst pretvara u pokret, mizanscen, kako se stvari svakim danom mijenjaju i napreduju.
“Iako ne volim diskurs u kojem su za sve krivi tehnologija i mediji, mislim da su kroz način na koji ih koristimo postali najveći alat kapitalizma i konzumerizma”
S nekima od njih radiš po prvi put, kakve su ti impresije?
– Mislim da su svi u ovom procesu predivni, kreativni, posvećeni ljudi zbog kojih mi je užitak dolaziti na posao svaki dan. Iako je i meni ovo prvi proces, svjesna sam da je atmosfera u kojoj mi radimo iznimno posebna. Svaki član našeg kolektiva me na svoj način svakodnevno inspiriše. Alen kao režiser je neko ko svima daje priliku da budu svoji, da iznose svoja mišljenja, da probaju sve što misle da treba, a opet ima jasnu viziju i nevjerovatnu količinu kreativnosti. U glumce se svaki put iznova zaljubim dok su na sceni, bez obzira koliko puta vidim iste momente. Oduševio me Mirza Rahmanović Indigo, čija muzika u ovoj predstavi svemu daje jedan dublji emotivni sloj. Fantastičan posao su napravile Marina Paštar i Ella Bratić, naše scenografkinja i kostimografkinja. A sve nas je okupila Narcisa Cvitanović, producentica Kontakta, koja je vjerovala u nas početnike da možemo i koja je uvijek bila tu da nas podrži.
Zašto si se odlučila za dramaturgiju?
– Veliki dio života sam htjela biti učiteljica, jer sam mislila da kroz taj posao mogu do kraja života da se igram. Ali i pored toga sam puno čitala, voljela sam pisati, zanimala me psihologija, fotografija, i, pošto sam svirala klavir, muzika. S vremenom sam samo povezala da je dramaturgija kombinacija svega toga, a da kroz rad u pozorištu i na filmu mogu opet da se igram cijeli život.
Koliko je važno da mladi danas imaju artikulisan izraz prema svijetu, sistemu, nepravdi?
– Mladi ljudi danas itekako imaju artikulisane i čvrste stavove o svijetu. Međutim, mislim da su, konkretno u BiH, mladi odgajani tako da svoj sistem vrijednosti redaju prilično cinično, ako ne i nihilistički. Nebrojeno puta sam kroz odrastanje i sama od rodbine, učitelja, nastavnika i drugih odraslih ljudi čula rečenice poput: “Djeco, bježite odavde što prije” ili “Ovdje se nikada ništa neće promijeniti” itd. Sada te iste rečenice čujem od ljudi svojih godina. Uljuljkavanje građana, pogotovo mladih ljudi, u stanje beznadežne inercije je pobjeda za korumpirani sistem. Svima nam prelazi u naviku da razmišljamo na isti način. Ali iako je naš sistem daleko od idealnog, mislim da takođe imamo neke divne, pametne i perspektivne ljude svuda oko sebe koji pokušavaju nešto promijeniti.
Gracija 435, juli 2023.
