Piše Rinat Kevrić
Gledano sa aspekta razvoja ljudske civilizacije žene su u inferiornom položaju bile stoljećima što je značilo isključenost iz skoro svih socijalnih dešavanja. U davnoj prošlosti nadmoćan položaj muškaraca u tom vremenskom kontekstu se mogao i donekle razumjeti: oni su radili u polju, išli u ratove, štitili porodicu, donosili hranu na sto, ali danas taj nadmeni odnos muškarca spram žene nema osnova.
Jugoistočna Evropa oduvijek je sklona nasilnom rješavanju konfliktnih situacija, a sticanje moći i dominacije usko je vezano za samo nasilje. Agresivno ponašanje je put kojim se bira ići, da li je za to zaslužan nedostatak adekvatnog odgoja i obrazovanja ili pak to što nam se u toku odrastanja suptilno servira mržnja? Taj narativ suptilne mržnje je dominantan u našem medijskom prostoru u formalnom ali i neformalnom obrazovanju. Stoga su mladi ljudi kad postanu zrele osobe skloni upotrebi nasilja u svim sferama života, jer tako su radili njihovi roditelji, njihovi djedovi, njihovi pradjedovi…, i ko su oni da prekinu taj transgeneracijski šablon nasilnog ponašanja.
Zakonske sankcije kad je riječ o nasilju nad ženama nisu adekvatne i nasilnik u mnogim slučajevima veoma brzo bude na slobodi ili na uslovnom odsluženju kazne, a da stvar bude gora obično se vraća u matičnu porodicu. Gdje je po statistikama najveći udio socijalno- devijantnog ponašanja i gdje opetovano nastavlja šablon devijantnog ponašanja. Neka istraživanja pokazuju da je upotreba nasilja u instituciji porodice na skali nasilja odmah iza institucije vojske, koja je na prvom mjestu u ovom istraživanju.
Koliko je nasilje zašlo u sve sfere našeg života i kako naši stavovi često pokazuju ukorijenjene stereotype može se vidjeti na društvenim mrežama u komentarima vezanim za slučajeve nasilja nad ženama ili slučajeve femicida. Tu ljudi iznose stavove i nesputano pišu najiskrenija mišljenja. U tim komentarima možemo iščitati mizoginiju, svođenje žena na seksualne objekte, sve oblike patrijarhalnih stereotipa i sl. To općenito govori o, u određenoj mjeri, kolektivnoj sklonosti da pronalazimo krivca u žrtvi. Deklarativno, postoje ženska prava, ali u realnosti često čujemo seksističke, mizogine komentare čak i od javnih ličnosti. To govori i o tradiciji naše regije i koliko nismo spremni da prihvatimo osnovne postulate ljudskih prava. Ljudska prava nisu “švedski sto” da uzimamo prava koja nam se sviđaju, a ona druga odbacimo – ona se poštuju u cijelosti, a ne selektivno.
Emocionalno i psihičko zlostavljanje
Uključuje uglavnom nefizička ponašanja koja zlostavljač koristi da kontrolira žrtvu, izoluje ili uplaši. Često ovu vrstu zlostavljanja nasilnik koristi da sruši samopoštovanje i ponos kod osobe koja trpi nasilje, kako bi stvorio psihološku ovisnost o njemu/njoj. Za razliku od fizičkog zlostavljanja, često nema izolovanih incidenata ili jasnih fizičkih dokaza na koje se poziva emocionalno i psihičko zlostavljanje. Ono može početi iznenada ili može postupno postajati dio nekog odnosa. Neki zlostavljači se u početku ponašaju kao dobar partner, a zlostavljanje započinju nakon uspostavljanja veze. Kada dođe do promjene u ponašanju, žrtva se može osjećati šokirano, zbunjeno, pa čak i posramljeno. U novije vrijeme česta je pojava korištenja interneta u svrhu nasilja u vezama i to nisu rijetki primjeri ni u BiH, što zbog otežanog dokazivanja i pritiska na žrtvu takođe može spadati u jednu vrstu emocionalnog nasilja. Cyber bulling ili digitalno zlostavljanje je nasilje u kojem zlostavljač insistira na šiframa partnerovih društvenih računa, e-pošte i drugih elektronskih uređaja u svrhu praćenja njenih/njegovih aktivnosti. Stalno slanje poruka o tome s kim je partner ili prijeteće poruke u cilju provjeravanja, važno je shvatiti ozbiljno. Takođe i ucjene sa fotografijama, video snimcima i slično, spadaju u ovu vrstu nasilja.
