Tekst priredila Fondacija lokalne demokratije
Sa prof. dr. Safijom Malkić razgovarali smo o važnosti obrazovanja muslimanki, prenošenja znanja i neprestanog rada na sebi. Naša sagovornica istakla je i značaj očuvanja porodice u današnjem vremenu, podsjetila nas na greške koje činimo u porodičnim odnosima i skrenula pažnju na neophodnost prioritiziranja članova porodice u odnosu na sve druge društvene okolnosti. “Važno je ponovo i iznova isticati vrijednost porodice i naglašavati da je najveće bogatstvo živjeti u srećnoj porodici, u kojoj se svi članovi, na svoj način, trude da doprinesu njenoj sreći i blagostanju”, kaže Safija Malkić, uz podsjećanje da porodica ne može opstati ukoliko ijedan njen član trpi nasilje.
I poglavar Islamske zajednice u BiH reisul-ulema dr. Husein-ef. Kavazović neprestano poziva na zaštitu onih kojima se nepravda čini i apelira da se zaštite svi oni koji su žrtve nasilja bilo koje vrste. Zato, službenici i službenice u strukturi Islamske zajednice slijede isti kurs i imaju isti pristup ovom problemu, kaže naša sagovornica.
Koliko je za ženu u islamu važno da se obrazuje i da konstantno radi na sebi? Koliko joj to naša sredina dozvoljava?
– Prva objava upućena posljednjem poslaniku Muhammedu, a.s., bila je: “Uči, čitaj, u ime Gospodara tvoga Koji stvara!”. Ovaj imperativ jednako obavezuje i muslimama i muslimanku da uče, čitaju, izučavaju, proučavaju, kako bi kroz to učenje i promišljanje spoznali veličinu i savršenost svoga Gospodara, a svoju manjkavost, ograničenost i nesavršenost. Upravo ta spoznaja treba biti motiv, posebno nama ženama, da učimo, da se usavršavamo, da svjesno i dragovoljno usvojimo princip cjeloživotnog učenja, da budemo bolje svaki dan, da se (po)trudimo i budemo najbolje u okviru svojih mogućnosti i talenta koje nam je Gospodar podario, da postignemo maksimum i budemo “najbolja verzija sebe”. U Bosni i Hercegovini, danas, hvala Dragom Bogu, imamo mogućnost učenja i usavršavanja, samo je do nas koliko te mogućnosti koristimo i koliko smo (ne)aktivne, odnosno proaktivne ili pak hiperaktivne.
Vi ste izabrali put stalnog učenja i rada na sebi, ali i prenošenja znanja drugima. Kažite nam nešto više o Odjelu za brak i porodicu Rijaseta IZ-a, čija ste glavna koordinatorica. Koliko dugo ste već na ovoj funkciji i šta je glavna karakteristika, ali i cilj ovog Odjela?
– Da, svaka nova spoznaja vuče vas daljem učenju, a isto tako i prenošenje znanja odnosno razmjena mišljenja sa recipijentima također vas usmjerava na nove puteve znanja i nove sfere istraživanja. Od 2016. godine radim kao voditeljica Odjela za brak i porodicu Rijaseta i svakodnevno razmjenjujem znanje i iskustva sa ženama, mladima, porodicama, pomažem savjetima, ali u isto vrijeme bivam obogaćena novim informacijma i kontaktima. Cilj Odjela za brak i porodicu je afirmacija i promocija braka, bračnih i porodičnih vrijednosti. Preko koordinatorica Odjela i putem “Savjetovališta za brak i porodicu” podrška smo pojedincu u rastu i razvoju, pripremi za brak, osnivanju bračne zajednice i formiranju porodice, te podrška bračnoj i porodičnoj zajednici u uspostavljanju i razvoju kvalitetnih bračnih i porodičnih odnosa, unapređenju harmonije u bračnoj zajednici i sklada u porodici, kao i prevazilaženju problema u braku i unutarporodičnim odnosima.
Koliko je u današnje vrijeme zapravo teško sačuvati porodicu?
– Porodica, savremena porodica danas, zbog brzog tempa života, promjena na makro i mikro planu, trpi veće udare nego je to bio slučaj sa tradicionalnom porodicom. Došlo je do prekomponiranja porodične strukture, izmijenjenog pristupa spram roditeljskih uloga, posebno uloge majke, koja više nije samo domaćica, nego i društveno aktivna žena, i porodica, odnosno djeca suočena su sa brojnim izazovima i problemima. Djeca su ostala bez podrške nena, djedova i šire porodice i “prepuštena” su samo roditeljima koji zbog obima poslova nemaju dovoljno vremena za njih. Zbog toga djeca dobar dio vremena provode u vrtićima i produženim boravcima te (ne)dovoljnu “dnevnu dozu ljubavi” i odgovore na razna pitanja dobivaju od teta, odgajateljica i učiteljica. Također, porodica je zapljusnuta novim pojavama i trendovima koji su, zaklonjeni pod plaštom “slobode” pojedinca, nerijetko usmjereni na dezintegraciju porodice i rastakanje njenog tkiva.
U čemu to najviše griješimo?
– Griješimo u pozicioniranju mjesta porodice u našem životu, u pristupu porodici i porodičnim ulogama i obavezama. Porodica i obaveze prema članovima porodice trebale bi nam, nakon obaveza prema Dragom Bogu, biti na prvom mjestu! Međutim, svjedoci smo da veliki dio nas porodicu nerijetko stavlja u drugi ili pak treći plan. To se neminovno odražava na ambijent, atmosferu i dinamiku u porodici. Usljed svih ovih unutarnjih razloga i vanjskih udara i talasa na porodične hridi teško je sačuvati porodicu na okupu, teško je izboriti se s bujicom koja postepeno, polahko usisava jednog po jednog člana porodice. Zato je važno iznova i ponovo isticati vrijednost porodice i naglašavati da je najveće bogatstvo živjeti u srećnoj porodici u kojoj se svi članovi, na svoj način, trude da doprinesu njenoj sreći i blagostanju.
Govoreći u kontekstu porodice i njene zaštite, imali ste priliku organizirati predavanja o radu sigurne kuće i sprečavanju nasilja u porodici. Koliko je važno da vjerski službenici stanu na stranu žrtve i osude svaku vrstu nasilja, bez obzira kada i gdje se to nasilje desilo?
– Svi razumni, svjesni i savjesni pojedinci, bili teisti ili ateisti, pozvani su i dužni su da osude svaku vrstu nasilja, da stanu na stranu žrtve i da je zaštite. Posebno se to očekuje od vjerskih poglavara i službenika. Kad je riječ o Islamskoj zajednici, svjedočimo da poglavar Islamske zajednice u BiH reisul-ulema dr. Husein-ef. Kavazović neprestano poziva na zaštitu onih kojima se nepravda čini i apelira da se spase i zaštite svi oni koji su žrtve nasilja bilo koje vrste, a posebno ističe žene i djecu. Svi službenici i službenice u strukturi Islamske zajednice slijede isti kurs i imaju isti pristup ovom problemu.
Mogu li vjerski službenici doprinijeti prevenciji, pa i sprečavanju nasilja, posebno nasilja nad ženama? Koliko je u tom smislu važna saradnja nevladinih organizacija koje vode sigurne kuće i religijskih lokalnih zajednica?
– Vjerski službenici kroz narativ tretiranja harama, zabranjenih djela, u koje spada i nasilje, nadamo se da doprinose prevenciji nasilja tako što objašnjavaju kur’ansko-sunnetski koncept i zabranu činjenja nasilja prema bilo kome, posebno prema ženama i djeci kao najslabijim i najranjivijim. Također, i koordinatorice Odjela za brak i porodicu i članovi stručnih timova “Savjetovališta za brak i porodicu” – naši savjetnici/ce teolozi, psiholozi, pedagozi, u svojim sadržajima, programima i aktivnostima ističu pitanje nasilja na način da daju smjernice kako prepoznati i pomoći osobama koje su žrtve nasilja, ali i kako zaustaviti i prijaviti nasilnika, te pružaju stručnu pomoć žrtvama tokom rehabilitacije u saradnji s državnim institucijama, nevladinim sektorom, odnosno sigurnim kućama.
Kakvu poruku biste, ispred Islamske vjerske zajednice, željeli uputiti onim ženama koje trpe nasilje, ili su ga možda doživjele u ratu, a nisu su se nikada ohrabrile da ga prijave?
– U takvim situacijama presudna je reakcija žene, njeno nastojanje da preduprijedi teža (ne)djela i njena odlučnost i želja da pomogne i sebi, i svojoj djeci, ali i svom mužu. Za ženu žrtvu nasilja, duboko povrijeđenu, to je izuzetno teška odluka, ona mora prevladati svoju zbunjenost, svoj strah od muža-nasilnika, ali i svoj strah i zabrinutost zbog događaja i stvari koje će uslijediti nakon što prijavi nasilje u porodici. Također je jasno da se u toj delikatnoj situaciji ona pribojava i reakcije okoline, opterećena je i razmišljanjem šta će okolina kazati i koji će “sud” donijeti. No, žena, svjesna šta se dešava i kroz šta prolaze ona i njena djeca unutar četiri zida, kao žrtva nasilja mora pokazati odlučnost u zaustavljanju nasilja i sprječavanju eskaliranja problema, te svojom reakcijom i djelovanjem pomoći sebi, svojoj djeci i svom mužu.
S tim u vezi, Allahov Poslanik, s.a.v.s., kazao je: “Pomozi svome bratu, bio on nasilnik ili se njemu učinilo nasilje!” – Allahov Poslaniče! – rekoše (prisutni) – onoga kome je učinjeno nasilje pomažemo, a kako ćemo pomoći onoga ko čini nasilje? – Da ga ščepate za ruke (spriječite ga) – reče on. (Buhari, hadis br. 2444).
Zašto je tako teško prijaviti nasilnika?
– Dakle, kad se nasilje nastavi ponavljati u bračnoj zajednici, u porodici, ženi je izuzetno teško donijeti odluku da prijavi nasilnika – svog muža, oca njene djece, i da krene u izuzetno zahtjevan proces, jer je svjesna kompleksnosti tog problema, multidimenzionalnosti svih tih postupaka i detalja, odnosno, koraka koji će (u)slijediti. Žena nerijetko donošenje odluke da prijavi nasilje odgađa zbog pitanja šta dalje, kud dalje, kako će se snaći? Posebno su ova pitanja opterećujuća za žene iz ruralnih sredina koje su ekonomski ovisne o svom suprugu, odnosno, domaćice su u porodici i nakon izlaska iz nje ne vide mogućnost zaposlenja i izdržavanja od svog rada. Nekim ženama alternativa su roditelji, međutim ima žena koje nemaju roditelje kojima mogu otići ili same ili sa svojom djecom. Zato su dodatno opterećene pitanjima kako će nastaviti život. Nakon što žena prijavi policiji i centru za socijalni rad da je zlostavljana od muža nasilnika i da je došlo do tog stepena da više ne može trpjeti i podnositi nasilje koje joj čini njen muž, ili čini i njoj i djeci, ključno pitanje je šta dalje: da li će biti smještena u sigurnu kuću, da li ima mjesta, koliko može ostati u sigurnoj kući, šta će biti s djecom, ako ima jedno, dvoje, troje ili više djece, da li i oni mogu biti smješteni u sigurnu kuću? I ostaje još veliko i teško pitanje, šta će biti s njenim mužem nasilnikom koji se vjerovatno neće moći pomiriti s tom situacijom? Dakle, zlostavljana, ekonomski neovisna žena nađe se zaista pred kompleksnim problemom! No, zbog brige za sebe, za djecu, ali i muža, te spoznaje da ne vidi nikakav drugi izlaz i rješenje, kao i zbog odgovornosti da treba spriječiti veće zlo, žena se treba odlučiti na taj korak svjesna da prijavom svog muža nasilnika čini dobro i sebi i porodici i sprječava veće zlo i tragediju.
Kako žene žrtve nasilja osvijestiti da to učine?
– Treba krenuti od početka, prijaviti nadležnim organima ono što se dešava njoj i njenoj djeci, krenuti u taj dugotrajni i mukotrpni proces duboko svjesna da trpljenjem nasilja neće (raz)riješiti problem i da ostajanjem u toj situaciji “podržava” muža u nasilničkom ponašanju. Otvaranje ovog pitanja jeste bolno i teško, a proces koji slijedi zahtijeva odlučnost i odvažnost, ali ohrabruje je spoznaja i činjenica da postoji put i za vanredne, teške i kritične situacije kojim će žrtva, žena, majka poći zajedno sa svojom djecom. Dodatno ohrabrenje na njenom putu može pronaći u iskustvima žena koje su bile žrtve nasilja i koje su prošle taj put i ispričale svoju životnu priču, od boravka u sigurnoj kući, rehabilitacije i podrške te pomoći različitih nevladinih organizacija koje pomažu ženama da se zaposle i krenu sa nekim novim stilom života. Glavna satisfakcija žrtvama jeste svijest i spoznaja da rade pravu stvar – sprječavaju zlo, nešto što nije dobro, a kreću ispočetka putem dobra i nadaju se pomoći Uzvišenog Gospodara. Uz to se nadaju podršci stručnih osoba i očekuju pomoć nadležnih institucija i ustanova, nevladinih organizacija i udruženja, onih koji su zaduženi i zainteresirani da im pomognu u procesu rehabilitacije.
