Napisala Mersiha Drinjaković
Hanu Magerramovu sudbina je prije deset godina odvela u Ukrajinu. Naime, nakon što je budućeg supruga upoznala u svom rodnom Sarajevu, gdje je bio u jednoj od međunarodnih misija, preselili su se u Kijev zbog njegovog posla. Život je tekao normalno, dobili su dvoje djece: kćerku Merjem (6,5) i sina Davuda (4), nedavno su kupili stan, a Hana je za vrijeme pandemije upisala online studij politologije na sarajevskom FPN-u. Krajem prošle godine stigla joj je obavijest da se nastava preko interneta prekida i da studenti trebaju prisustovati predavanjima, pa je Hana s djecom došla u Sarajevo.
Početkom januara 2022. putuje za Kijev, ali samo s planom da spakuje više stvari i da joj se na putu natrag u BiH pridruži i suprug. “Mislila sam da će mi ispiti biti krajem januara, ali već tada su počela nagađanja da će se nešto desiti u Ukrajini”, kaže.
Naivnost Ukrajinaca
Većina Ukrajinaca koja je s pažnjom pratila dešavanja vjerovala je da će se sve svesti na neke incidente, na ponavljanje onoga iz 2014. na Krimu. “Mislili smo kako na nas u Kijevu to neće uticati, jer je to baš, baš daleko od nas.” Hana je, kaže nam, naivno vjerovala kako stvarno neće doći do krvoprolića. Da se to, naprosto, ne može desiti. “Shvatali smo to kao Putinovu psihološku igru, manipulacije kojima se koristi već godinama…”
A onda ih je jednog februarskog jutra u Sarajevu probudila vijest o bombardovanju Kijeva, njihovog grada. “U svakom od ovih gradova koje sada gledate na televiziji kako se razaraju, imamo rodbinu ili prijatelje. U svakom tom gradu sam bila, i podjednako me boli sve što gledam, bespomoćno… Najviše me je zaboljelo kad sam vidjela da su Rusi stigli u naš komšiluk i bombardovali zgradu u kojoj se nalazi porodilište, a u kojem sam rodila i Merjem i Davuda.”
Hana s posebnim emocijama priča o svemu što gleda na televiziji ili na internetu, beskrajno je tužna što je njezine današnje sugrađane sustigla sudbina ratnog Sarajeva i BiH. “Ne možete zamisliti kako se osjećamo kad gledamo snimke na kojima žene s djecom ili starije žene iz Moskve daju izjave da nam tako i treba, da nas treba sravniti sa zemljom – jer smatraju Ukrajince nacistima i fašistima.”
Užasnuta je ruskom propagandom, i svjesna koliko je važno što ima priliku govoriti o svom iskustvu. “Ovo se tiče svih nas. Puno je neistina ovih dana. U Rusiji je donesen zakon kojim se novčano kažnjava onaj koji ovo što se dešava u Ukrajini nazove ratom! Oni tvrde da je ovo specijalna vojna operacija. Jednostavno ne mogu da vjerujem šta slušam. Apsurdno je šta sve čine kako bi uvjerili javnost – imaju i crtane filmove kojima djeci opravdavaju ono što čine.”
Podrška vršnjacima
Hanina djeca rođena su u Kijevu, gdje su i živjela sve do prije nekoliko mjeseci. “Njima je Ukrajina domovina. U Bosnu smo dolazili samo ljeti, u posjetu rodbini, ali Kijev je za njih dom”, govori ona. Davud i Merjem danas idu u sarajevski vrtić KidsLand, gdje su zajedno s ostalim mališanima, u okviru radionice “Djeca u miru, a ne u ratu”, poslali poruku podrške svojim vršnjacima u Ukrajini. “Vrtić, osoblje, kao i djeca su nas prigrlili fenomenalno, oduševljena sam”, kaže Hana.
Pokušava živjeti dan za danom. Zabrinuta za rodbinu i prijatelje, anksioznost je nagriza, a djeci pokušava na vedar način objasniti kako još ne mogu kući. Kaže da svaki dan pronalazi nove načine da s djecom priča o ratu u njihovoj zemlji a da im ne uzrokuje traumu. “Prvo sam Merjem rekla da zasad ne možemo da idemo tamo, to je nemoguće. Može biti da joj je njen tata u nekom trenutku rekao da se tamo nešto loše dešava i da ne možemo zbog toga da se vratimo, jer je ona osjetila potrebu da svom najboljem drugu Emilu koji je živio u Kijevu, a on i njegovi su izbjegli iz Ukrajine, pošalje poruku. Rekla mu je: ‘Emile, tata mi je rekao da se u Kijevu nešto jako loše dešava, da se mi sada ne možemo vratiti. Ja se nadam da će se ovo sve završiti i da ćemo se mi opet vidjeti’.”
