NaslovnicaNAŠE PRIČEFARAH HASANBEGOVIĆ: Film kao ritualna spoznaja o manjku usamljenosti

FARAH HASANBEGOVIĆ: Film kao ritualna spoznaja o manjku usamljenosti

Njeni filmovi već su nagrađivani, a ona je talentovana dokumentaristica koja koristi animaciju u vlastitom izrazu i odvodi nas u svijet ličnog odrastanja i suočavanja sa strahovima, kako je to bio slučaj u njenom posljednjem filmu Rebra. Rediteljica Farah Hasanbegović, osim nesvakidašnje autorske poetike koja osvaja, publiku pridobija i porukama zahvaljujući kojima znamo da u vlastitim strahovima i propitivanjima nismo usamljeni

Napisala Kristina Ljevak
Foto: Tamara De la Fuente

Sva vrsta kretanja – ideja, tijela, osjećanja – imaju svoje posljedice, svoje proizvode koji do nas mogu doprijeti odmah ili nas tek sustignu kasnije. Sistemi u kojima živimo preuzeli su mnoge stvari koje bi trebale da spadaju u intimnu domenu, uključujući i samospoznaju, tako da mi često djeluje da se ideje poput oslobađanja i zacjeljivanja prodaju u službu nečega pogrešnog, nečeg površnog što će kao svoj rezultat imati da se vratimo u svijet prividno lakši i još spremniji da pravimo kompromise po cijenu svoje radosti, zdravlja, nade da dosegnemo nešto daleko, nedefinisano, nemoguće. Iskreno otkrivanje, čeprkanje po dijelovima sebe koje želimo ili trebamo bolje upoznati, može biti bolno, često zahtjevno, ali će uvijek biti po našoj mjeri. Ponekad i sićušno, neprimjetno, ali uvijek dovoljno, jer će zauzeti prostor koji nije prethodno bio prazan već ispunjen nečim nevidljivim i nedostupnim, uvijek našim ali sada nam dostupnim dok se krećemo kroz svijet”, kaže Farah Hasanbegović, rediteljica i autorica dokumentarnog animiranog filma Rebra, koji je prikazan u takmičarskoj konkurenciji Dokumentarnog programa posljednjeg Sarajevo Film Festivala.

Otkrivanje nepoznatog teritorija

Rebra su nastala zahvaljujući jednom dugom putovanju i činjenici da “odlasci od kuće daju mapu”. Okvir za pričanje lično važne priče Farah Hasanbegović je pronašla u kreativnoj dokumentarnoj formi koja je za nju zapravo samo kratica za prostor u kojem se sa filmskim jezikom i konvencijama može igrati van strogih, obavezujućih struktura koje, kako kaže, sačinjavaju većinu industrije.
“U mom filmu Rebra, najveći zadatak je bio otkriti unutrašnji ritam djela koji će mi dopustiti da stvorim veoma intiman svijet u veoma kratkom vremenskom prostoru. Kako koristim animaciju, književni tekst i svoj glas, taj zadatak onda prerasta iz otkrivanja nekog potpuno nepoznatog teritorija, u otkrivanje kako različito izražene dijelove sebe mogu spojiti u nešto što liči na mene. A ako je moje, i liči na mene, onda je uradilo svoj zadatak”, smatra Farah.
Današnjica nam je donijela niz terora ili barem imperativa. Jedan od njih je i teror sreće, nužnost odvažnosti: nema toga šta na ovom svijetu sve ne moramo kako bismo se uklopili u profil neke superjunakinje koja u stvarnosti ne postoji. Postoje možda samo njene fotografije na društvenim mrežama. Farah u svom filmu nježno i otvoreno govori o vlastitim strahovima u kojima pronalazimo, ako smo otvoreni prema sebi, barem segmente onoga što nas i same muči.

“Iskreno otkrivanje, čeprkanje po dijelovima sebe koje želimo ili trebamo bolje upoznati, može biti bolno, često zahtjevno, ali će uvijek biti po našoj mjeri”

“Prije par godina mi je postalo jasno da superheroji koji mi se dopadaju čitav život, nažalost ili na sreću, ne dolaze po mene, već da se sa njima identifikujem zbog stvari koje su već u meni. Tako da je sve prešlo od toga da čekam da me neko ponese na ramenima do toga da mi je jasno da skoro svi moramo sebe podići i ponijeti gdje god smo krenuli. Mislim da puno ljudi (uključujući mene) čeka da se nađu u nekoj prostoriji, u nekom razgovoru, u nekoj pjesmi ili filmu u kojem će neko da kaže baš to, baš pravu i iskrenu stvar ili misao o našim strahovima i našoj zajedničkoj i individualnoj boli. Ali šta ako taj razgovor, ta situacija, nikada ne dođe na red? Moji radovi su pokušaj da stvorim tu situaciju za sebe, da, ako ništa, dam sebi i publici prostor da sami sa sobom artikulišemo ta osjećanja i misli koja se kriju ili veoma duboko ili tik ispod površine. Da u tom ritualu znamo da nismo sami, ali i da jesmo, da bismo i tada mogli nastaviti, ako budemo dovoljno iskreni i otvoreni sa sobom.”

Briga o resursima

Danas kada se o filmovima govori kroz prizmu novca koji je na njihov nastanak potrošen, naša sagovornica posvećena je brizi o resursima i njihovoj eksploataciji tokom nastanka filma, svjesna da je i ono dobro i loše što ljudi rade posljedica uvjerenja.
“Umjetnička djela koja traju i koja u sebi nose neku neizrecivu magiju koja prevazilazi sve zahtjeve akademske analize i ličnog ukusa nastaju iz dubokih uvjerenja, koja prožimaju više od samo tematike te oblikuju formu, način rada i odnose sa ljudima. U svijetu u kojem samo filmska i TV industrija proizvodi stotine hiljada sati sadržaja svake godine, po cijenu prirodnih resursa te ljudskog zdravlja i integriteta, povlačiti lične granice prema svom sudjelovanju u tome je gest brige – prema sebi, planeti, kulturi prezasićenosti, srkleta i komodifikacije. Jedan od najvećih darova koje nam filmovi daju je prostor da se, za to zadato trajanje, izvadimo kao aktivni sudionici iz svog života – čak i kada kroz taj rad shvatimo nešto o sebi, kada se sve i iz najdaljih krajeva i najapstraktnijih oblika vrati na nas. Da bi se ispravno iskazalo poštovanje jednoj takvoj razmjeni, mislim da moramo da pokušamo da u procesu učinimo što manje štete možemo, šta god to značilo za svakoga”, zaključuje rediteljica Farah Hasanbegović, čiji će film u novembru imati talijansku premijeru na Festivalu dei Popoli u Firenzi, najstarijem evropskom festivalu dokumentarnog filma, čemu se jako raduje. Nakon toga, kako kaže, ostaje otvorena prema svemiru, nastavljajući crtati i pisati.

Gracija 428, novembar 2022.

Možda vas zanima

Nedavno objavljeno