Miroslav Ćiro Blažević: Sav svoj novac prepisao sam supruzi

On je trener, šarmer, jedinstvena pojava na ovim prostorima. U razgovoru za Graciju, Miroslav Ćiro Blažević, selektor reprezentacije BiH, progovara i o stvarima koje je dosad držao u sebi: o suočavanju s dijagnozom i borbi s rakom prostate. Također, govori o  supruzi Zdenki, kćerkama Barbari i Katarini i sinu Miroslavu, te otkriva kako je ljubav formula za vitalnost

Nedavno objavljeno

Razgovarala: Mersiha Drinjaković
Snimci: Jasmin Fazlagić i AG

“Naravno, sine moj, dođi sutra, mi smo u Hotelu Hercegovina na Ilidži. I fotograf dolazi? Pa onda se moram dotjerati.” Tako je glasio dogovor

u dvadeset sekundi s vjerovatno najtraženijim čovjekom tih dana, barem kad su u pitanju sportski novinari. Miroslav Ćiro Blažević (73), selektor bh. nogometne reprezentacije, u Sarajevu je početkom oktobra okupio svoj tim na pripremama pred utakmicu s Turskom i opsjedali su ga svi – od novinara, preko prijatelja do nogometnih znalaca… Za Graciju je odvojio dva sata, uz manje prekide, tek da bi se javio na česte telefonske pozive.

Svako ko ga je ikad upoznao vjerovatno ima vlastitu priču, a, obično, i anegdotu koju rado prepričava. Ćiro takvih ima napretek i rado ih priča. Iako je nakon sedam golova u mreži estonskog golmana priča o BiH i nogometu sada malo drugačija, odlučili smo tek mali dio razgovora posvetiti najvažnijoj sporednoj stvari na ovom svijetu, ali bilo je nekako logično da je spomenemo odmah na početku: “Ja sam izbornik koji je vodio četiri reprezentacije i rijetko kad sam imao sreću da imam takav koncentrat talenta, ali i obiteljski ambijent kao ovdje. Činjenica je da ni najbanalniju nesuglasicu nemamo. Svi su nogometaši shvatili da je ovo prilika da njihova reprezentacija napravi željeni rezultat. To je i najvitalniji razlog mog optimizma.”

 

Jedan mudri čovjek je rekao da selektori ne prave nogometaše, dobijaju ih kao gotov proizvod, ali zato prave tim i atmosferu? Slažete li se?

– To je istina. Ja sam, na svu sreću, bio i trener i selektor. Trener sam bio 30 godina i znam razliku između klupskog trenera i izbornika. Dobro je rekao taj čovjek… iako nije otkrio Ameriku. Istini za volju, igrači su tu deset dana zajedno, a kad znamo da nakon samo tri dana bez aktivnosti sve funkcije opadaju… Znam koliko je bitno davati stalne impulse kroz treninge, čak si utvaram da znam napraviti jednu nadogradnju kako bi oni bili takmičarski spremni za utakmicu.

Najsloženiji odnos između njih i onoga kojeg trebaju slijediti je da te respektiraju i da te vole. Teško je da se nekoga bojiš a istovremeno ga i voliš.

Kako to uspijevate?

– Oni su najvažniji i ja ih istinski volim. Njihova instinktivna inteligencija mi omogućava da im ne odbijam štošta što mi traže, a s čim se ja možda ne slažem. Recimo, vrijeme do kojeg smiju ostati vani, ili odlazak u posjetu roditeljima. I uvijek znam njihove finte, kad me pokušavaju prevariti, a kad ne (smijeh). To je dar Božiji, ako to nemaš, ne možeš naučiti. Osim toga, znam te finte jer sam ih i ja nekad koristio.

Šta ste prije svega: Travničanin, Bosanac, Švicarac, Hrvat?

– Laž je osobina budala. Ja nikad nisam, ni u vrijeme najvećih uspjeha, zaboravljao da sam Bosanac. Neka mi oproste vaše kolege u Hrvatskoj, oni me nikad nisu drugačije ni tretirali. Većina njih bi dali sve da je to bio neko njihov. Uvijek sam bio ponosan što sam Bosanac.

I pretendiram, a, vjerujte mi, nisam subjektivan, na to da su najbolji ljudi Bosanci.

Da ste sad dobili priliku da krenete ispočetka, biste li išta promijenili u svom životu?

– Naravno da bih. Kad su me zvali iz Saudijske Arabije prije šest mjeseci i tražili moj CV, kojeg nikad ranije nisam imao, moj sin im je napisao moju biografiju. Ja ga letimično pregledam, pobjegnem u sobu i rasplačem se. Zar je moguće da sam sve to napravio?! To je bio jedan izuzetno težak put.

Kad me vršnjaci pitaju kako sam tako vitalan u ovim godinama, odgovaram: “Samo ljubav. Ona je formula za vitalnost”

Kako ste se našli u Švicarskoj?

– Otišao sam tamo kao ekonomski emigrant. Išao sam od kluba do kluba i uvjeravao ih da sam trener, ali niko me nije htio. I onda sam shvatio: kad se nudiš sam, niko te neće, mora te neko drugi preporučiti. Na kraju sam dobio jedan mali klub četvrte lige, NK Vevey, kojeg niko nije htio. Ja sam ih za četiri godine doveo u prvu ligu. Tad sam se, nekako, stavio u evidenciju. Nakon toga sam dobio da vodim NK Sion – to je kao da sam iz Čukaričkog otišao u OFK Beograd. Tamo sam proveo pet godina, a onda pređem u Lausanne-Sport, kao iz Veleža u Dinamo. Potom sam postao švicarski izbornik, a onda, nažalost, počele su priče da sam najbolji trener na svijetu. Ja, budala, u to povjerujem. Ako sam ja najbolji, šta radim u Švicarskoj, idem dole u Jugoslaviju, tu su najbolji igrači na svijetu!

I vratite se u HNK Rijeka?

– Odem u Rijeku, tamo me dočekaše na nož, ali ja sam se u godinu i po nametnuo i zovnu me iz Dinama. Taj klub je tad bio četrnaesti u saveznoj ligi. Sa mnom je bio prvi. To je bila moja definitivna promocija. Dobio sam poziv iz Grasshoppera iz Züricha i s njim osvojio švicarsko prvenstvo. Opet se vraćam u Jugoslaviju, ali ovaj put preuzimam NK Prištinu. To je bila jedna nezaboravna avantura. Priština je jedna osobita epizoda: gdje god sam dopao kasnije, nikad mi ništa nisu dali platiti, a prošlo je vremena od mog vođenja tog kluba i ti koji su me se sjećali bili su unuci od onih koji su išli na utakmice…

Godine prolaze, ali Vi kao da ne starite!

– Ovdje kažu star, a u Švicarskoj kažu mudrac. Ja znam, kao stari ili kao mudrac, da konac djelo krasi. Često znam upotrebaljavati i onu “labuđi pjev” – labud prije nego što “kihne”, najbolje zapjeva. Nadam se da ću se ovdje učiniti sretnim starcem i trudim se da ne prepuštam ništa slučaju. Koliko god to bilo nespretno rečeno, osjećam da nikad nisam bio tako dobar trener kao sad. Da mi je ova pamet, a ono vrijeme kad sam vodio Hrvatsku na Evropskom prvenstvu, bio bih prvak, i na Svjetskom ne bih bio treći, nego prvak svijeta. Iskustvo je kvaliteta koju ne može niko osporiti. Nema čuda niti improvizacije. Naučio sam od Duška Radovića na Beograde, dobro jutro jednu vrlo pametnu stvar: Kad ti neko kaže da si genije, to je komedija, a kad sam počneš misliti da si genije – to je tragedija.

Jedan kratki period su Vas zvali samo Blaž, a onda je opet prevladao nadimak Ćiro. Zašto Ćiro?

– Vrlo kratko sam bio Blaž, bio sam mali, možda pet godina, i u travničkom Hrvatskom domu, a moj otac Mato ga je vodio, bila je predstava trbuhozborca s lutkom koji se zvao Ćiro. Neko se sjetio da bi se ja trebao zvati Ćiro. Moja je baka bila žalosna zbog tog nadimka i napravi fatalnu grešku: kad sam bio mali, pa i danas, ja frfljam, nisam znao izgovarati neka slova, uglavnom, baka meni kaže da kad me neko zovne Ćiro, ja uzvratim: ‘Ćiro ti glavu odsjeko pa ti je na štapu noso!’ To je proizvelo kontraefekat – jer su me svi zvali Ćiro samo da bi me čuli kako ću izgovoriti svoju “prijetnju”!

Šta Vam je najdraža uspomena iz djetinjstva?

– Ratno sam dijete i imao sam teško djetinjstvo i mladost. Najdraža uspomena? Imao sam u prvom razredu osnovne škole simpatiju, djevojčicu u koju sam bio zaljubljen. Zvala se Vesna Šarić, mislim da danas živi u Sarajevu, ima sigurno sedam banki i nešto. Elem, sjećam se da mi je nešto najljepše iz tog perioda bilo kad mi je rekla da i ona mene voli.

Nikad se niste prihvatali stvari koje niste znali raditi?

– E, vidiš, to je moja vrlina. Zapravo, jesam – prihvatao i gubio. U jednom sam trenutku zaradio stanovite novce i pomislio “Ja sam biznismen iz Travnika” – i bankrotirao. Nije me Bog nadario ni za šta osim da budem trener. Bio sam trener uvijek i to ću i ostati. Čovjek sam koji je imao privilegiju voditi četiri reprezentacije.

DIJAGNOZA: RAK! “Moja žena i ja sjedimo kod doktora i on nam kaže: ‘Nemamo se šta lagati, imate rak’. Moja supruga se onesvijesti. Kad sam je dozvao svijesti, okrenem se doktoru i kažem: ‘Ja ću tebi govor na sprovodu držati!’”

I uvijek imali status nacionalnog heroja…

– Jesam, bogami. Osim kod Hrvata. Tamo sam bio heroj samo kratko, a odmah iza toga sam bio peder. To je uistinu jedan paradoks, ali nisam se na to nikad osobito ljutio, uvijek bih rekao: ‘Peder? Pa oni su najkreativniji ljudi.’ I oni su ljudi, nikad nisam imao ništa protiv njih, takav im je genetski kod.

Šta sebi nikad ne možete oprostiti?

– Mnogo toga. Imam veliku sreću da nikad nikom nisam ništa nažao učinio. Dogodi se da neko napravi neku intrigu, pa ja, ne znajući, čovjeka uvrijedim, ali kad saznam za to, zamolim ga za oprost.

Moram se pohvaliti da mi je Bog dao sreću da imam mogućnost pomagati. Imam tajnicu Ljubicu koja već sada dršće jer se boji Božića i Nove godine: tad napravim jedan fond za poklone. Sretan sam kad mogu nekome pomoći.

Osim što Vam je fudbal najveća strast u životu, imate vremena i za “male” stvari – kolekcionar ste satova, slika i raznih valuta. Kolike su razmjere ovih kolekcija?

– Znaš kako jedno sirotinjsko dijete može biti iskompleksirano: ja sam imao i dvadeset godina, a nisam imao sat. Nisam vam pričao o svom najtežem periodu, kad sam bio ekonomski emigrant u Švicarskoj. Radio sam u tvornici satova. Bili smo za istim stolom jedna starija gospođa i ja, a ona se stalno ljutila jer nisam mogao tako brzo zavrnuti šaraf kao i ona. I onda bih ja odnio nekoliko satova kući i zavrnuo šarafe, sutradan bi ih stavio u krilo i kad bih kasnio sa zavrtanjem, gospođi prebacivao te već zavrnute. Pokojna majka Kata me uspjela uvjeriti da sam predodređen za velike stvari. Kako su godine odmicale, sticao sam materijalnu moć, pa sam si dozvolio luksuz da počnem skupljati satove. Volim i slike, ali ne one nadrealističke, već da znam šta je na njoj naslikano. Imam jednu omiljenu: životinje koje preferiram su konji, i jedan holandski slikar je naslikao krdo konja u galopu, tu sliku najviše volim gledati. Imam dosta slika i domaćih umjetnika. Ali, nije to zapravo neka impozantna kolekcija.

Već ste 47 godina u braku. Koliko je supruga Zdenka morala imati strpljenja s Vama i koliko ste dobar supružnik?

– Moja supruga misli da sam ja najidealniji suprug na svijetu i to je moj najveći uspjeh. Taj uspjeh ne pripada meni, nego njoj. Moja supruga je jedna dama i ona ignorira moje akrobacije. Nikad u životu nije napravila niti jednu ljubomornu scenu… Prije 12 godina preživjela je tešku nesreću. Nakon što se spasila, ja sam svu svoju lovu koju sam zaradio prepisao na nju. Ona je bogata žena. Uspio sam, doduše, nešto sebi sa strane skloniti (smijeh). Zdenka se ponaša kao čovjek koji ima novce i ona je u obitelji šef. Ali, ja sam se zeznuo, jer vidim da nije ona šef, nego naš sin koji je uspije obrlatiti (smijeh). Šalu na stranu, ona je jedna intelektualka koja me naučila francuski jezik, pomogla mi u mojim počecima, rodila mi troje djece, zajedno imamo šestero unučadi. Nisam siguran da im svima znam imena.

Ali, Vaša supruga je skoro potpuno nepoznata javnosti.

– Moram ti reći nešto: bio sam selektor, osvojio mnogo toga, a nikad nije dozvolila da se o njoj slovo napiše. Nikad! Rekla bi samo: ‘To je posao moga supruga, ja nemam ništa s tim.’ Kad sam s Hrvatskom osvojio treće mjesto na svijetu, bila je sa mnom. Tad je još bila bolešljiva i htio sam da budemo zajedno. Kunem vam se: od BBC-ja pa do ostalih svjetskih stanica željeli su da uzmu izjavu, intervju, ali nije htjela. Ona ima svoj princip nemiješanja u to i gotovo.

Kako ste se upoznali?

– Imao sam jednu veliku sarajevsku ljubav, shvatio sam da ne treba da idem u tu relaciju. Ona je živa i tu je. Zbog nje pobjegnem u Rijeku kao igrač i klub mi da stan, gdje je slučaj htio da na istom spratu bude Zdenka. Ona je tad bila maturantica u gimnaziji. Vozio sam je u školu. Najveći utjecaj u životu na mene imala je moja majka. Ona je umrla 1963., vrlo mlada, ali ja i dan-danas, kad sam u nekoj dilemi, nju konsultiram… Upravo ona mi je pomogla da nikom ništa nažao ne učinim. Majka mi je dala temelje o tome kako ljude pomiriti. Tako sam vjerovao da bi moja majka u Rijeci rekla: ‘Braco, ovo je žena za tebe’. Zdenka je rođena 1941., kad je bilo bombardiranje Sarajeva, u kojem joj je poginuo otac. Ona je imala težak život, sa mnom je prošla moje teške dane, emigraciju, i nikad me nije napustila. Imam veliko poštovanje prema tome.

Žene znaju Vašu lijepu, šarmantnu, ljubaznu stranu, ali igrači vjerovatno imaju i neki drugi uvid u Vaše osobine?

– Kad me gledaš sad, ovdje, ne možeš ni zamisliti kako izgledam u onoj drugoj situaciji, kad viknem igraču: ‘Stani mirno i reci mi zašto si to napravio!’, a on počne da se pravda, pa ja opet podviknem: ‘Ne, pričaj!’ Moraju te voljeti da bi te tolerirali…

Kojim su životnim putevima krenula Vaša djeca – Barbara, Katarina i Miroslav – i jeste li ponosni na njih?

– Roditelji su uvijek ambiciozni kad su djeca u pitanju. Nemam pravo da se potužim, ali mislim da mi je sin najbolji. Tu sam vrlo pravičan, a to mislim možda i zato što je on najviše sa mnom. Barbara je na Floridi, Katarina živi u Švicarskoj, ima dvoje djece, nemam razloga da se potužim. Jednu činjenicu ne može niko zanemariti: svi su problemi u životu veliki, ali kad, ne daj Bože, imaš problem s djetetom, onda shvatiš kako su svi ostali zapravo mali. Nikad nisam imao neki problem koji bi mi dao za pravo da kažem da sam nezadovoljan. Miroslav ima nogometnu školu, koju vrlo uspješno vodi u Zagrebu. I, što je najinteresantnije, ne da mi da se miješam u to jer, kaže, nisam dovoljno dobar (smijeh).

Koji je najvažniji savjet koji ste dobili u životu?

– Ovo podneblje je markirano podvalama koje proizlaze iz nekakve zajebancije i vrlo često – to su, opet, majčine riječi – jezik je opasniji nego nož s dvije oštrice. To mi je rekla više puta i znala dodati: “Kad ti Ibro kaže da je Mujo đubre, otiđi Muji i reci kako je Ibro kazao da si ti, Mujo, najbolji čovjek.”

Prije četiri godine operisali ste tumor prostate. Kako danas gledate na to iskustvo i kakvu ste reakciju imali kad ste tek saznali za dijagnozu?

– Ovo još nikad nisam ispričao. U Ženevi mi urade snimanje i slike pokažu rak prostate. Švicarski ljekari su realni i beskrupulozni. Moja žena i ja smo sjedili kod doktora u uredu i on nam kaže sljedeće: “Nemamo se šta lagati, imate rak.” Supruga se onesvijesti, a kad sam je dozvao svijesti, okrenem se doktoru i kažem: “Ja ću tebi govor na sprovodu držati!” Kako ću umrijeti tako mlad? I neki instinkt mi govori da još nije vrijeme za umiranje. Nađem najboljeg doktora, a takvog je lako statistički pronaći – to je onaj po najvećem broju uspješnih operacija. Ljudi me preporuče doktoru Georgu Bartschu u Inssbrucku. I, kazao mi je kasnije da je očekivao nekog državnog poglavara, ministra, a kad sam se ja ukazao rekao mi je: ‘Pa vi ste onaj s onom kapom!’ Pregledao me je pod narkozom i objasnio mi kakav je slučaj. Danas mogu pričati s najboljim urolozima svijeta, koliko sam naučio kroz sve ovo. Prostata je, kad je normalna, mala kao orah – moja je bila uvećana kao naranča. Postojao je način da se radi laparoskopija, ali zbog njene uvećanosti to nije bilo moguće. S jedne strane postoje živci odgovorni za kontrolu mokrenja, a s druge strane za seksualne funkcije. Eh, rak je kod mene bio s te strane. Obećao mi je da će uraditi sve da spasi što se spasiti može. Bartsch je uspio ukloniti sve što je bilo zahvaćeno ćelijama raka… Sad je četvrta godina od operacije, a sve je uredu.

Koliko je ljubavni čin bitan za čovjeka u Vašim godinama?

– Bez toga si mrtav. To je individualno; neki kažu da je to nebitno nakon pedesete, ali meni je to orijentir jesam li živ ili mrtav. Kad me vršnjaci pitaju kako sam tako vitalan u ovim godinama, odgovaram: “Samo ljubav. Ona je formula za vitalnost.”

Zašto volite bijeli šal?

– Taj šal je doživio svoju promociju na ovim prostorima. Počeo sam ga nositi još davno, u Švicarskoj, ali tek je jedan novinar, legendarni Ivo Tomić, primijetio taj šal. Kad sam bio mali, jedan veliki glumac, Charles Boyer, imao je jedan takav, i odlučio sam da, kad porastem, i ja počnem nositi šal. I tako me Ivo lansira kao Mr. Bijeli Šal. I papa je posvetio taj moj bijeli šal. Prošle su godine, ponovo sam postao trener Dinama, igramo utakmicu protiv Hajduka, i mole me da tada stavim taj bijeli šal. I stvarno, ja pred ogledalo, okačim šal i shvatim da je postao prošlost, postao demode. I tako je otišao u povijest.

Danas živite u Zagrebu, no jeste li razmišljali o trajnijem povratku u BiH, u Travnik ili Sarajevo?

– Ovdje su me tako dobro prihvatili, ali koliko će to trajati, znam o čemu ovisi, a rezultat ne može niko predvidjeti. Možda će me slaviti, a možda će i oni vikati “Ćiro, pederu!”. O tome ovisi daljnji slijed moje odluke gdje ću živjeti. Ovdje na svakom koraku osjećam ljubav, vjeru, što je za jednog normalnog čovjeka, kakav utvaram da jesam, jedna hipoteka, obaveza koja mi ne da spavati. Zato sam strašno koncentriran na detalje. Ništa ne prepuštam slučaju da bih ostvario željeni rezultat.

Gracija 92, 17.10.2008.

Pročitaj još
Related

MILICA PAVIĆEVIĆ: Opa, događa se zemljotres!

Razgovarao Senad Pećanin Snimio Balša Rakočević Jak zemljotres, sa epicentrom u...

OMAR KUŠTRIĆ I GORAN KOSTIĆ: Lovci na sretne završetke

Razgovarala Amra Zvizdić Snimio Nikola Blagojević / Spektroom U književnom dragulju...

VOJISLAV VOJA BRAJOVIĆ: Ja sam pokretna medicinska enciklopedija

Razgovarala Živana Jovančić Snimio Nikola Blagojević/Spektroom Slavu mu je donio Tihi,...

SAFA SHARIF A KHALIQ: Uklanjamo rodne razlike u poslovnom svijetu

Priredila Mersiha Drinjaković Snimci AG Safa Sharif A Khaliq, v. d....