Napisala Mersiha Drinjaković
Fotograf američke novinske agencije Associated Press (AP) i saradnik Gracije Kemal Softić već mjesecima dijeli dobro i zlo s ljudima u pokretu, izbjeglicama i migrantima u Krajini. Potresnim fotografijama s lica mjesta prenosi ostatku svijeta kako izgleda život ovih ljudi nenaklonjene sudbine. Stigmatizirani su, neželjeni, zapeli, nažalost, baš u BiH, čije institucije im nisu od pomoći; nadomak su Evropske unije, gdje ih, vjeruju, očekuje bolji život.
Kemal je svoj fotografski zadatak shvatio vrlo ozbiljno i požrtvovano: prenijeti golgotu ljudi koji danas žive pod vedrim nebom, u improviziranim skloništima, šatorima koji ne pružaju skoro nikakvu zaštitu i prepušteni na milost i nemilost bh. institucija. Već godinama ovim nevoljnicima pomažu domaći i strani volonteri, ali sve je to nedovoljno u odnosu na količinu posla koja bi se trebala poduzeti da ovi ljudi dobiju barem minimum uslova dostojnih čovjeka. Otud i fotografije poput ovih Kemalovih koji otkrivaju tužnu i tešku svakodnevnicu ljudi za koje je najlakše reći “što nisu ostali kod kuće”.
Ogorčeni i frustrirani
Svi su danas ogorčeni i frustrirani: i ljudi u pokretu što već godinama igraju “game”, pokušavajući se preko Hrvatske domoći zemalja Evropske unije, i volonteri koji im pomažu koliko mogu, i Krajišnici koji već dugo i hrabro pokušavaju glumiti državu, ali kapaciteta za to nemaju. A države, kao ni njene pomoći, ovdje nema.
“Teško je to opisati onima koji nisu ovdje, zato mi i služe fotografije. Često se osjećam bespomoćnim pred ovim ljudima, a onda pomislim kako i moja fotografija negdje u svijetu može potaknuti nekog na akciju. I zato nastavljam dalje”, kaže Kemal.
Kemo i sada u Velikoj Kladuši bilježi teške trenutke ljudi u pokretu, a jednu od njegovih fotografija objavio je i britanski Guardian. Fotografija prikazuje migranta koji leži u šatoru napravljenom od plastičnih kesa, a njegove bose noge simboliziraju nemoć svih nas. “Nije lako bilježiti ovakve fotografije kad znaš da tebe, uprkos trenutnom smrzavanju, navečer čeka topla soba, a da će na stotine njih noć provesti na minusima.”
Abdulah Budimlić, predsjednik Crvenog križa Grada Bihaća, rekao je Kemalu kako su malo poboljšani uslovi u kampu “Lipa”, ali da ipak nisu prilagođeni ovakvim vremenskim prilikama. “I takvi su opet daleko bolji nego što su bili prije.”
Kemalove fotografije se sada već skoro redovno nalaze u uredničkim sedmičnim izborima, a jedna od njih prikazuje grupu ljudi okupljenih oko velikog lonca hrane koju kuhaju u “Lipi”, napravljena 8. januara.
Još jedna njegova fotografija plijeni pažnju: objavljena je u francuskom La Mondeu i prenosi postapokaliptičnu atmosferu te prikazuje povratak migranata u tad već požarom oštećeni kamp “Lipa”, na samom kraju prošle godine. Prethodno su, kako nam kaže, ovi ljudi proveli dan i noć u autobusima čekajući da se riješi njihova sudbina.
Pomoć volontera i humanitarnih organizacija
Fotograf AP-a prenosi nam kako je upoznao i puno građana Krajine koji su se organizovali i pomažu migrantima, te je na terenu vidio kako veliki broj organizacija djeluju i priskaču u pomoć gdje god mogu. “Izdvojio bih SOS Bihać, Crveni križ Grada Bihaća čiji članovi po najgorim vremenskim uvjetima idu i pomažu, pa ljude iz centra Islamic Relief, kao i volontere njemačke organizacije Hilfe zur Selbsthilfe. Iz ove posljednje volonteri i doktori su se angažovali na dostavi krema protiv šuge, koja je raširena među ljudima u pokretu, a kako je tu kremu kod nas teško nabaviti, oni su angažovali lokalne apoteke da samo za njih prave ovaj lijek i onda ga dostavljaju migrantima. To je baš golema stvar i velika pomoć. Ova humanitarna organizacija prikuplja sredstva od građana Njemačke i donira ih ljudima u pokretu, a saznao sam da narednom periodu iz Njemačke stiže novi kontingent odjeće i obuće.”
Svoj opus o životu s migrantima Kemal je u novembru prošle godine podijelio i s publikom, na izložbi nazvanoj “Na putu prema Evropi”, koja je postavljena u galeriji “Cvrčak” i mrav u Sarajevu. Tada je izložio 10 fotografija koje prikazuju svakodnevnicu ljudi u pokretu u Bihaću, Velikoj Kladuši i Tuzli. “Uslovi u kojima ovi ljudi borave su krajnje nehumani i kroz ove fotografije ja pričam njihovu priču.” Kemal se proteklih nekoliko godina intenzivno bavi dokumentarnom fotografijom i svojim djelovanjem vizualno prenosi priče ljudi iz teških i nesvakidašnjih situacija.
