Ekscentričnost ima svoj Eldorado: Engleska. Počevši od 17. vijeka, kada su ludovale vitriolska poezija i neotesanost Lorda od Rochestera (kojeg je prije nekoliko godina glumio Johnny Depp u filmu The Libertine), neugodni prijatelj kralja Charlesa. Poslije, zna se, engleski je postao svjetski esperanto, british style osvojio je džentlmene i one koji su to htjeli biti, engleski špijuni su svojim seksepilom otopili hladni rat, swinging London je skratio suknje i smanjio reputaciju svake djevojke rođene u sedlu baby booma…
Ali, ekscentričnost ne, ostala je u osnovi made in England, s ponekim izuzetkom koji potvrđuje pravilo, u nama bliža vremena, kao časni primjerak koji se svemu modernom opire nerazumljivom upornosti. Od jedne Camille Parker Bowles, ružne i seksi (princa Charlesa je uspjela pretvoriti u romantičnog ljubavnika, koji bi se “želio transformirati u njen Tampax”, samo Englez može izgovoriti tako nešto), zatim Vivienne Westwood, ružne i seksi na drugačiji način, drske punk kraljice u ekstravagantnoj krinolini i ljubiteljice pisane riječi. Da vidimo malo… Engleski pjesnik Percy Bysshe Shelley (1792-1822) uvijek pomalo neodlučan između nepristojnosti i mesijanskog duha, između maloljetnih ljubavi i vegetarijanstva, između političke angažiranosti i opijenosti laudanumom. Sir Cecil Walter Hardy Beaton (1904-1980), talentovani i kapriciozni fotograf i kostimograf, kome dugujemo za savjet da uvijek treba biti “odvažan, drugačiji, apsolutno nepraktičan, zagovarati integritet namjere i imaginacije protiv onih koji se sklanjaju na sigurno, običnih kreatura, robova običnosti.” Kolebljivi homoseksualac (poznate su njegove veze s Gretom Garbo i groficom Doris Castlerosse), nježno je volio jednog pretka Stelle Tennant, lijepog i lijenog aristokratu po imenu Stephen James Napier Tennant (1906-1987). U čijem je krevetu proveo najveći dio svog života, ostajući budan samo toliko koliko je dovoljno za osvajanje pjesnika Siegfrieda Sassoona (1886-1967). Kad smo već kod porodice Tennant, ekscentričan je i jedan od njenih posljednjih izdanaka – Iris Palmer, top model kao i rođakinja Stella, zavodljiva i misteriozna brineta zelenih očiju, što se malo zabavlja umjetnosti a malo nasljedstvom. Ali, ostanimo još malo na zaštićenim božanstvima ostrvskih nastranosti. Ko je više ekscentričan i više Englez od Edith Sitwell, plemkinje, pjesnikinje i spisateljice, usidjelice od mnogih dvoličnih ljubavi, physique du rôle koja bi danas izazvala oduševljenje svojim zlatnim turbanima, tijelom stegnutim korzetom i zamotanim u brokat i baršun, rukama okovanim nakitom, toliko talentirane za različite bizarnosti da je napisala i osnovni priručnik. U pitanju je slavni The English Eccentrics (1933), pun samozadovoljstva i samopopustljivosti, u kojem se, ustvari, radi o simpatičnom otkriću: ekscentričnost nije ništa drugo nego normalnost dovedena do pitoreskne savršenosti.
Najbolji od svih je, ipak, Quentin Crisp (1908-1999), pomalo i pisac i model i glumac. Gay ikona prošlog stoljeća, Quentin se mnogima sviđao. Ne samo zbog žestoke samoironije, nego i zbog toga što je objasnio neke stvari koje se tiču ekscentričnosti. Da bi bila istinska, uz nju su obavezne kreativnost, spremnost na šalu, osjećaj za humor, amoralnost (ne nemoralnost), dobro vaspitanje, osjećaj za pravila i formalnu pristojnost, nestrpljivost, radoznalost, dostojanstvo. Quentin je bio svugdje, od kafea Sohoa – okupljališta žigoloa (gdje je naučio kako se preobući: svijetla šminka, purpurna kosa, lakirani nokti, sandale), do Manhattana i nezaboravnih cocktail-partyja, pružajući prave spektakle onima koji su ga pozivali na ručak. Između svega toga, ničeg mu nije nedostajalo: napisao je skandaloznu knjigu o neiscrpnom vrelu svog bestidnog seksualnog outinga The Naked Civil Servant, prema kojoj je snimljen film i napravljena pozorišna predstava. Govorio je kako nikada ne čisti svoje kuće jer “se stanje nimalo ne pogoršava poslije prve četiri godine”, 30 godina je radio kao goli model u umjetničkim školama, na telefon se javljao riječima – Bože, ti si?, inspirisao je Stinga da uradi pjesmu Englishman in New York, držao predavanja tvrdeći kako je AIDS samo moda, a Lady Diana samo idiot, glumio kraljicu Elizabetu u filmu Orlando… I smatrao da homoseksualnost nije ništa drugo nego mučna bolest.
Ako još uvijek sumnjate da je ekscentričnost isključivo i tipično engleska tvorevina, nećemo govoriti o Big Benu i crvenim dvospratnim autobusima. U jednom od prošlogodišnjih brojeva američkog Vanity Faira izašla je reportaža England Made Them, Tima Walkera i Christophera Hitchensa. Zabavno napisana, u montipajtonovskom duhu, veliča markiza di Batha koji je u salonu držao krokodila, članove benda Clinic koji s lica nisu skidali antiseptičke maske i kontroverznog umjetnika Graysona Perryja, dobitnika nagrade za savremenu umjetnost Turner Prize 2003., koji na svojim keramičkim vazama najčešće prikazuje nasilje nad djecom, a uvijek obučenog kao Alisa u zemlji čuda, iako je oženjen psihijatricom Philippom Fairclough i ima kćerku…
Ali, možete biti mirni, možda je globalizacija, možda strah od samopotvrđivanja, ekscentričnost postaje kosmopolitska. Ni Amerikanci ne zaostaju: Parker Tyler (1904-1974), lijepi poeta iz dvadesetih, naučio je kako biti jedan od najoštroumnijih kritičara Hollywooda, fabrike modernih snova, seksualnih ili ne. Zatim je, zahvaljujući 17-godišnjem mladom pratiocu, iznenada ušao u krug njujorškog undergrouda (i među prvima primijetio Warhola). Nažalost, Parker Tyler je loše ostario, kao mnogi koji su u mladosti bili veoma lijepi: pisao je da je underground postao “kao mini suknja: nova je i pokazuje se, ali neka koljena su lijepa, neka nisu”. Tu je, zatim, Moondog (Louis Thomas Hardin, 1916-1999), slijepi beskućnik, samouki kompozitor i muzičar, stručnjak za kosmologiju, proveo je 30 godina na njujorškim ulicama uvijek obučen kao Viking. Intelektualci i hipiji su mu dolazili svakodnevno, smatrajući to posebnom vrstom hodočašća. Jedan od njegovih madrigala All is Loneliness, postao je pjesma Janis Joplin, a sam je objavio veliki broj albuma. Iako je od većine ljudi smatran samo ekscentrikom, bio je jedan od vizionara i najpotpunijih muzičara prošlog vijeka, ljubitelj džeza i avangardne muzike, kojeg su obožavali Philip Glass i publika istančanog muzičkog ukusa.
Primjera ima bezbroj, ali da zaključimo: za ekscentričnost je potrebno imati čisto srce. Inače postajete samo egzibicionisti, neurotičari, dandyji, nevaspitani, megalomani ili – mješavina svega navedenog.
