Napisao i snimio: Senad Pećanin
Kad je Bog natovario šleper materijala historijske i mitološke građe namijenjen vjekovnom gloženju ljudskog roda na ovom svijetu, istovario ga je na nekoliko kvadratnih kilometara koje zauzima današnji Istočni Jerusalem. Ako mu je cilj bio da razbija dosadu nebeskih visina gledajući kako se na Zemlji ljudi vijekovima kolju oko gruntovnice nad koskom koju im je bacio – onda je bio više nego uspješan.
Sa Maslinove gore, brda iznad Istočnog Jerusalema, gledam tih nekoliko kvadratnih kilometara teritorije oko koje već hiljadama godina pripadnici triju najvećih monoteističkih religija nemilosrdno vode krvave ratove. Pred mojim saputnikom, kolegom Zijom Gafićem, i prijateljicom B., Sarajkom, Jevrejkom koja već petnaestak godina živi u Izraelu, naglas dovodim u pitanje značaj i vrijednost tog svetog mjesta, s obzirom na razmjere klanja koje je borba za prevlast nad njim čovječanstvu donijela. Ne usuđujem se napisati moju viziju rješenja ovog problema koju sam u (polu)šali iznio, jer sam svjestan da bi bila prekrupan zalogaj za želuce čak i onih Židova, muslimana i kršćana kojima vjera nije najvažnija stvar u životu.
Policija
Pijem coca-colu, hodam biblijskom Via Dolorosom, uskim sokakom Kristovog Križnog puta, i razmišljam kako čovjek, hodajući unutar zidina Istočnog Jerusalema, stvarno ima jedinstven osjećaj materijalnog dodira sa Historijom. U sadašnjost me brzo vraćaju patrole izraelske policije, pod punom ratnom opremom, sa dugačkim puškama, koje se nalaze na svakih stotinjak metara.
Njihovo napadno prisustvo za Jevreje vjerovatno ima sigurnosni značaj. Međutim, dovoljno je samo petnaestak minuta osmatranja policijske brutalnosti prema prolaznicima Palestincima da bi se shvatilo da su oni tu, baš kao i svuda u Izraelu, u okupiranoj Gazi i na Zapadnoj obali, da na svakom metru i u svakom minutu pokažu ko je vlast, a ko pripada nižoj vrsti.
Sa udaljenosti od nekoliko metara gledam četvoricu izraelskih policajaca. U vrevi prolaznika u blizini Damascus Gatea, najveće kapije Starog Grada, u susret im ide Palestinac koji za ruku vodi djevojčicu od nekih sedam-osam godina. Policajci mu dovikuju da im priđe i traže mu legitimaciju. On im je skrušeno daje. Grubo trgaju djevojčicinu ruku iz njegove i silovito ga guraju na zid pekare pred kojom stoje. Hvataju ga za kosu, okreću licem prema zidu i šire mu ruke i noge. Gledao sam različita pretresanja, ali ovako nešto ni u filmu: ne opipavaju ga, nego ga snažno pritiskaju, gnječe, od ramena do članaka. Djevojčicine crne okice gledaju prizor. Gledam i ja, ali stotine Palestinaca prolaze šutke, tek ovlaš bacajući pogled na svoju, očito, svakodnevnicu. Ja ne mogu da vjerujem da i ja i prolaznici tek tako, bez ikakve reakcije, gledamo prizor. No, kako malo čovjeku treba da se navikne na poniženje drugog!
Nakon tog prvog šoka, tokom moja četiri dana u Jerusalemu i ja postajem tek obični prolaznik koji na iste scene tek baca nijemi pogled. Doduše, pri svakom prolasku pored patrola pokušavam izgledati što provokativnije, noseći ogromni ruksak na leđima, gledajući ih izazovno u oči, usporavajući hod u mimoilaženju… sve ne bih li i ja prošao kroz istu torturu. Mislim da osjećam porijeklo svog mazohističkog poriva, ali mi ne polazi za rukom da izazovem željenu reakciju. Očito, ne ličim na Palestinca.
Ipak nije film
Dok hodam uskim sokacima Starog Grada, razmišljam o tome kakva bi ovo turistička destinacija mogla da bude da su okolnosti normalne. Hodajući glavnim arterijama od sjevera ka jugu ili od istoka ka zapadu, prelazi se iz jedne u drugu četvrt Starog Grada. Ono što posjetiocu otkriva da li se nalazi na muslimanskom, jevrejskom, jermenskom ili kršćanskom dijelu jesu religijska obilježja i prepoznatljivi arhitektonski stilovi kamenih građevina – kuća, džamija, sinagoga, crkvi, bazara, restorana, hotela…
Gužva na ulicama je velika, počinje u ranim jutarnjim satima, da bi se oko sat prije ponoći u sokacima mogli sresti tek rijetki prolaznici. Iz dućana, čajdžinica i restorana odjekuje muzika koja se utapa u ezane, crkvena zvona ili sirenu koja označava zalazak sunca petkom i početak sabata. Sva djeca koja idu u školu nose školske uniforme.
Sva jevrejska djeca u Starom Gradu od kuće do škole i natrag idu pod pratnjom dobro opremljenih i puškama naoružanih policajaca. No, u sokacima se često mogu sresti i mladići u farmericama ili poslovni ljudi koji sa očito svakodnevnom rutinom nose pušku. Ona je siguran znak da se radi o Jevrejima, jer, shodno izraelskim zakonima, samo je Jevrejima dozvoljeno posjedovanje čak i dugih cijevi i nošenje naoružanja u svakoj prilici.
POLICIJSKI TEROR Sa udaljenosti od nekoliko metara gledam četvoricu izraelskih policajaca. U vrevi prolaznika u blizini Damascus Gatea, najveće kapije Starog Grada, u susret im ide Palestinac koji za ruku vodi djevojčicu od nekih sedam-osam godina. Policajci mu dovikuju da im priđe i traže mu legitimaciju. On im je skrušeno daje. Grubo trgaju djevojčicinu ruku iz njegove i silovito ga guraju na zid pekare pred kojom stoje. Hvataju ga za kosu, okreću licem prema zidu i šire mu ruke i noge
Pravo i obaveza služenja vojske je jedan od temeljnih principa apartheida koji izraelske vlasti sprovode prema svojim građanima palestinske nacionalnosti, dakle građanima Izraela, a ne okupiranih teritorija. Naime, njima nije dozvoljeno služenje vojske, koja je obavezna i za Jevreje i za Jevrejke. Ovo na prvi pogled može izgledati ne kao diskriminacija, nego kao povlastica. Međutim, kao ključni preduslov za zapošljavanje na iole bolje radno mjesto ili upis na univerzitet izraelske vlasti su propisale – pogađate – odslužen vojni rok!
I da nije još čitavog niza sličnih propisa najogoljenije diskriminacije nejevrejskih građana Izraela (poput propisa kojim je Palestincima koji su građani Izraela zabranjeno kupovati stanove i druge nekretnine), već ovaj bi bio dovoljan da se shvati cinizam floskule svih američkih administracija o Izraelu kao “jedinoj demokraciji na Bliskom istoku”.
No, etničko-religijska segregacija izraelskih građana nije istovremeno i ustavna segregacija. Ona to nije iz prostog razloga što je Izrael jedinstvena moderna država i po tome što – nema ustava! Iz onoga što sam vidio, savršeno mi je jasno i zašto ga nema: ustavi svih država na svijetu ili u svojim preambulama ili u prvim članovima garantiraju barem formalno-pravno jednakost svih svojih građana, bez obzira na nacionalnu ili religijsku pripadnost.
U Jerusalemu sam bio smješten u hotelu Austrijske katoličke misije, koji je nakon izraelske okupacije Istočnog Jerusalema nakon rata 1967. godine nekoliko godina bio zatvor i policijska stanica. Sa balkona se pruža sjajan pogled na Via Dolorosu, u kojoj se hotel i nalazi. Kada sam se smjestio u prostranu sobu s križem iznad vrata, sišao sam da upravo na balkonu hotela popijem kafu i posmatram gomilu prolaznika u uskoj ulici ispred hotela. Već nakon nekoliko minuta spazio sam nešto zbog čega nisam mogao vjerovati vlastitim očima: desetine, stotine, hiljade Palestinaca prolaze uskom ulicom sudarajući se, ukrštajući putanje svog kretanja, češući se jedni o druge, bez nervoze i prijekih pogleda; međutim, kada u toj masi prolaznika naiđe Jevrej obučen u tradicionalnu nošnju vjerskih radikala heredita, on gordo ide sredinom uskog sokaka, pri čemu se u ćoškove, kao po komandi, sklanjaju svi Palestinci.
Bože, ovo nije moguće! Pa, ovo sam gledao u filmovima o ranim danima njemačke okupacije Varšave i stvaranju geta, posljednji put u Pijanisti Romana Polanskoga! Od tog trenutka pa sve dok se JAT-ov avion na liniji za Beograd nije odlijepio sa piste aerodroma Ben-Gurion, nebrojeno puta sam se uhvatio u mislima: ne, ovo nije moguće! Ja samo prisustvujem snimanju filma, nekog skupog, historijskog megaspektakla, poput Schindlerove liste, u kojem će svakog časa vođa snimanja označiti kraj i pozvati nas statiste da se odmorimo i osvježimo.
“Izrael nema drugog izbora”
Taksisti u Izraelu se međusobno jako razlikuju. Taksisti Jevreji su profesionalni i uključuju taksimetar. Jedan nas je vozio na večeru u zapadni dio Jerusalema, gdje smo, kao i svi gosti, na ulasku detaljno pretreseni i gdje sam ja, ne poznavajući pravila jevrejske ishrane, zatražio mlijeko za espresso.
Taksisti Palestinci u Jerusalemu se razlikuju od svojih sunarodnika i kolega iz Gaze i sa Zapadne obale: pokvareni su i spremni da oderu svakog stranca koji se ne zna cjenkati i koji ne dogovori cijenu vožnje unaprijed. Jedan nam nije rekao da se putnici moraju vezati pojasom i kad sjede pozadi, tako da sam se grubo šalio sa Zijom govoreći mu da je, sa tridesetak dolara kazne koju je platio, postao donator vlade Ariela Sharona. Brzo smo shvatili kako treba sa taksistima Palestincima u Jerusalemu, pa smo unaprijed dogovorili cijenu vožnje do moje prijateljice B., koja živi u modernom gradu podignutom preko noći prije osam godina, pedesetak kilometara udaljenom od Jerusalema.
Ceste u Izraelu su sjajne, autoputevi baš u skladu sa ekonomijom zemlje čiji dohodak po glavi stanovnika prelazi 20.000 dolara. Jevreji su modernu, industrijski savremenu državu napravili na ledini oskudnoj prirodnim bogatstvima, ulažući u nju ogroman novac, ljubav i energiju.
Na raskršću na ulazu u naše odredište desetine mladih postavljaju velike transparente na hebrejskom. Pitamo vozača da nam ih prevede, i on nam objašnjava da se radi o parolama podrške Sharonu.
2000. nas je srdačno dočekala u svom prostranom stanu. Njen muž je marokanski Jevrej i imaju dvije lijepe curice. U shopping, baš kao i njihovi susjedi, vrlo rijetko idu porodično, iz straha da bi mogli postati žrtve palestinskih terorista-samoubica. B. nikad nije sigurna da će se vratiti kući kada polazi na posao. Ni njen muž također. Kad djecu šalju u vrtić ili školu, čine to sa sviješću da ih vide možda posljednji put. I tako svaki dan, godinama, to jest od početka Druge intifade krajem septembra 2000. godine. Gledam je sa nevjericom i pitam: “Pa, kako je moguće tako živjeti? Zar je to život?” Objašnjava mi da se nije navikla, upravo zbog toga što je prije dolaska u Izrael živjela normalnim životom. “Međutim, meni je jako teško da mojim prijateljima i komšijama ovdje objasnim da život može biti i ljepši i drugačiji, normalan. Oni to ne shvataju i ne razumiju. Ovakav život prihvataju kao jedinu mogućnost, kao cijenu koju Jevreji moraju platiti da bi Izrael opstao, a oni živjeli u svojoj zemlji.”
U stanu imaju i hermetički zatvorenu sobu, u skladu sa građevinskim propisima donijetim prije nekoliko godina, prema kojima svi novoizgrađeni stanovi moraju imati jednu takvu prostoriju.
Zid poniženja
Nakon dugog razgovora i prave bosanske kafe, B. nas je svojim automobilom vratila u Jerusalem. Pokazala nam je moderna, dobro čuvana zdanja izraelskih državnih institucija, bolnica i univerziteta. Jerusalem je i glavni grad Izraela, ali ga kao takvog ne priznaje čak ni Amerika: sve ambasade se nalaze u Tel Avivu. B. smo predložili da pođemo do jednog dijela Istočnog Jerusalema, koji su izraelske vlasti prepolovile visokim zidom. Prihvatila je naš prijedlog, objasnivši nam da nikada tamo nije bila, kao ni njen suprug i prijatelji.
Došli smo do zida visokog blizu tri metra i parkirali auto. Na uzbrdici iznad stajao je džip sa izraelskim policajcima, koji su nijemo, bez ikakve reakcije, gledali kako se djeca, žene, starci i odrasli muče preskačući preko zida, na uskom dijelu na kojem nije bilo bodljikave žice. Na tom dijelu na zid su se popeli i Zijo i B., odakle se moglo jasno shvatiti da zid potpuno neprirodno, po sredini ulice, dijeli jedan palestinski kvart. Preko zida se upravo peo mlađi čovjek, Mustafa, sa kojim ću i ja kasnije na zidu snimiti razgovor. Sa B. je razgovarao na engleskom petnaestak minuta, da bih onda ja pitao da li bi pristao da snimim odgovore na nekoliko mojih pitanja.
Govorio je na tečnom engleskom jeziku: “Ja sam građevinski radnik. Pitate me za rješenje naše situacije. Ovdje nema rješenja. Ja sam Palestinac, ali ne mrzim Jevreje. Mi smo spremni na potpisivanje sporazuma kojim bi dvije države, Izrael i Palestina, mogle u miru postojati. Ali, Jevreji to ne prihvataju, odbijaju prekinuti okupaciju naše zemlje koju su zauzeli 1967. godine. Vidite, preskakanje ovog zida je svakodnevni moj život i život i mojih roditelja i moje djece. Sharon govori i o ovom zidu kao zidu koji je podignut iz sigurnosnih razloga. Da je tako, ne bismo ga preskakali naočigled eno onih gore policajaca. Ja ću vam reći zašto dižu zidove: samo da bi nas dodatno ponižavali. Oni misle da ovako mogu zauvijek. I zato ja podržavam Hamas.”
Pitam ga kako on gleda na to da pripadnici Hamasa u svojim samoubilačkim akcijama ubijaju civile, djecu. “A naša djeca? U svijetu je vijest samo kada stradaju jevrejska djeca. Šta je sa našom? Arafat je pokušao sve, ali im ni on ne odgovara. Zato sam ja za Hamas.”
KAKVU DRŽAVU HOĆE JEVREJI
Za puno razumijevanje izraelskog problema potrebno je vratiti se na same početke jevrejskog cionističkog pokreta. Cionisti koji su formirali Izrael imali su na umu tri cilja koja žele postići: jevrejsku državu, demokratsku državu i državu koja će biti locirana na teritoriji koju Jevreji zovu svojom svetom zemljom, a koja obuhvata kompletnu Palestinu od Mediterana do rijeke Jordan, pa čak i neke oblasti iza nje, koje su u sastavu jordanske države. Kada su Ujedinjene nacije 1947. godine ponudile Jevrejima polovinu palestinske zemlje za njihovu državu, cionistički lideri su se našli pred nužnošću davanja odgovora na fundamentalno pitanje: kakvu državu hoće? David Ben-Gurion, tadašnji lider cionističkog pokreta u Palestini, u historijskom obraćanju naciji je rekao: “U ovom svijetu mi možemo ostvariti dva od tri naša cilja. Ponuđena nam je šansa za jevrejsku državu i demokratsku državu, ali samo na dijelu naše svete zemlje. Mi možemo pokušati držati cijelu svetu zemlju, ali ako to učinimo, mi možemo izgubiti sve. Ako želimo kompromis u ostvarenju naših ciljeva, neka on bude na zadržavanju cijele zemlje Izraela. Naselimo se sada na polovini i sanjajmo o ostatku kasnije…”
U periodu od 1948. do 1967. cionizam je živio i napredovao sa ostvarena dva i po cilja svog postojanja: Izrael je postao jevrejska država sa dominantnom jevrejskom većinom, Zapad ga je priznao kao demokratsku državu i obuhvatao je dio svete zemlje – ali ne svu. Onda je došao juni 1967. godine i izraelska pobjeda u Šestodnevnom ratu, nakon koje je Izrael okupirao Zapadnu obalu i Gazu, te je uz kasnije napredovanje, ubrzo pod svojom kontrolom imao kompletnu teritoriju o kojoj je maštao cionizam. Međutim, nakon toga su cionisti ponovo morali odgovoriti na pitanje o karakteru stvorene države, koja nikako ne može istovremeno ostvariti tri postavljena cilja: država Jevreja koja obuhvata čitavu teritoriju Izraela ali nije demokratska, već država apartheida za nejevreje koji u njoj žive; demokratska država, na čitavoj teritoriji Izraela, ali ne i većinski jevrejska, s obzirom na populaciju Palestinaca koji u njoj žive; ili jevrejska država i demokratska država, ali ne na željenoj čitavoj teritoriji svete zemlje.
No, nijedna izraelska vlada nakon rata iz 1967. godine nije prihvatila Ben-Gurionov prijedlog kompromisa. Sve one istrajavaju na ostvarivanju sva tri cilja o kojima je govorio Ben-Gurion. Treći, najsporniji – držanje pod okupacijom svih palestinskih teritorija osvojenih ratom – ostvaruje se neljudskim, brutalnim ugnjetavanjem miliona Palestinaca i potiranjem njihovih osnovnih ljudskih prava, poput prava na slobodu kretanja. Režim apartheida koji Izrael decenijama provodi nad Palestincima moguć je zahvaljujući apsolutnoj vojnoj dominaciji u regionu, s jedne, i konstantnoj američkoj ekonomskoj i diplomatskoj podršci, s druge strane. Kada su Sjedinjene Države nedavno u Vijeću sigurnosti spriječile donošenje rezolucije kojom bi se osudili nedavni izraelski vazdušni napadi na Siriju, bio je to 68. put da Amerika, nasuprot čitavom svijetu, koristi veto u osudi postupaka izraelske vlade. Antiislamska histerija koja nakon terorističkih napada od 11. septembra 2001. godine vlada u pojedinim moćnim krugovima u Americi, izuzetno odgovara izraelskoj vladi.
Dok sam boravio u Jerusalemu, svi izraelski mediji su žestoko osudili ocjene koje je u svom govoru na konferenciji Islamskih zemalja o Jevrejima izrekao sada već bivši malezijski premijer Mahathir. No, nikakvih komentara nije bilo na široko prenošenu izjavu Williama Boykina, podsekretara za obavještajne poslove u američkom Ministarstvu odbrane, koji je javno rekao da je “rat protiv terorizma rat judeo-kršćanske civilizacije protiv satane”. Jedna od glavnih zabluda koje postoje o vodećim izraelskim političkim strankama jeste da se desničarski Likud i ljevičarski laburisti temeljno razlikuju kada je u pitanju odnos prema okupiranim palestinskim teritorijama. Ono što je tačno jeste da se likudovci i laburisti razlikuju u retorici: u suštini, i jedni i drugi rade isto, pri čemu prvi to ne kriju, a drugima sa usana teče “med i mlijeko”. Uostalom, trenutno najveći problem za postizanje mirovnog rješenja – otimanje palestinske zemlje na okupiranim teritorijama i izgradnja jevrejskih doseljeničkih naselja – nije izum Likuda, već vlade Shimona Peresa; dok je svojevremeno javno zagovarao postizanje mirovnog sporazuma sa Arafatom, Ehud Barak će u historiju ući kao premijer za čijeg je mandata podignut najveći broj novih doseljeničkih naselja.