Razgovarala Mersiha Drinjaković
Kad je 1985. godine Hanif Kureishi, koji je karijeru započeo sedamdesetih kao pornografski pisac, izbio na scenu s debitantskim scenarijem za film Moja lijepa praonica, nominiranim za Oscara, samo su rijetki mogli zamisliti da će puno godina kasnije uz njegovo ime stajati i titula Komandanta britanske imperije (CBE), posebno i veliko priznanje koje mu je ukazala domovina. Također autor scenarija za film Sammy i Rosie se tucaju (1987), Kureishi 1990. objavljuje knjigu Buda iz predgrađa, koja mu donosi nagradu Whitbread za najbolji debitantski roman, a BBC je ekranizira u TV seriju s muzikom Davida Bowieja.
Godine 1998. njegov roman Intimnost, čiji glavni lik ostavlja suprugu i dva sina, izazvao je kontroverzu s obzirom da je netom prije objavljivanja Kureishi napustio filmsku producenticu Tracey Scoffield i njihove blizance Sachina i Carla. No, Sachin i Carlo danas su jako bliski s ocem, kao i sa mlađim polubratom Kierom, čija je majka, humanitarna aktivistica Monique Proudlove, Kureishijeva dugogodišnja partnerica. Kada je prije deset godina novinarka Rachel Donadio iz The New York Timesa boravila u njihovom domu, jedna od rijetkih koji su dobili tu priliku, opisala je: “Bila sam zadivljena kompozicijom knjiga na njegovim policama: romani Henryja Jamesa, biografija Bertranda Rusella, Jean-Paul Sartre i njegove Situacije, Naipaulova Među vjernicima, Roger Scruton i Seksualna želja: Moralna filozofija erotike… Pravi književni vodič u Kureishiland.”
Od buntovnika do uglednika
Kureishi je prošao evoluciju od mladog buntovnika do uglednika i obožavanog oca trojice sinova. I nikad se nije libio na papir prenijeti najličnija iskustva. Njegove misli i ideje uobličene su u knjige Nešto da ti kažem, a roman Crni album je pretočen u predstavu u Nacionalnom teatru u Londonu 2009. Uz sve dokumentarističke i autobiografske radove, čovjek koji strastveno proučava sve vezano za filozofiju i psihoanalizu, i koji je i sam već decenijama na psihoterapiji (o čemu rado priča), u maju 2017. je objavio novelu Ništa, koja govori o starijem čovjeku koji pokušava zaustaviti suprugu koja ga želi napustiti.
U čast dolaska Hanifa Kureishija na Internacionalni festival književnosti Bookstan, kuća Buybook izdala je na bosanskom jeziku novelu Nigdje. Ovo, inače, nije prva posjeta slavnog pisca Sarajevu: godine 2006. bio je gost Evropskih književnih susreta u organizaciji Francuskog centra “André Malroux”. Kad je pričao s nama koji smo imali sreću da budemo u publici, prepričao nam je i jednu anegdotu: gostovao je svojevremeno na francuskoj televiziji i pitali ga ima li London previše imigranata, a on im na to odgovorio: “Ima nego šta, evo, kod mene u komšiluku sve Francuz do Francuza!”.
Kakve impresije možete podijeliti s nama nakon vašeg ponovnog boravka u Sarajevu?
– Nisam bio skoro deset godina i puno se toga promijenilo. Nove su zgrade, vidi se i napredak, a oduševljen sam svime što sam vidio sinoć na otvaranju kad sam držao govor: mnoge sjajne mlade ljude koji žele pričati, žele saznati nove stvari, vole knjige. Imam tri sina, pa sam jako zainteresiran za mlade ljude, za ono šta im se dešava, kako vide budućnost u ovom strašnom svijetu.
Ko je bio vaš omiljeni pisac kad ste vi bili mlad spisatelj?
– Imao sam mnoge pisce kojima sam se divio. Moja porodica je živjela u svojevrsnoj izolaciji u predgrađu, a moj otac je imao mnogo knjiga, od Flauberta i Tolstoja do Čehova. I ja sam ih čitao. Ali, pitate ko je bio moj heroj, i to je dobro pitanje. Rekao bih da je to James Baldwin, veliki američki pisac, crni gay spisatelj koji je mnogo pisao o vlastitom iskustvu, divan pisac, divan čovjek. Znao bih ga povremeno vidjeti na televiziji i bio je predivan, artikulisan govornik.
Kažu da pisce kojima se divimo treba voljeti “iz daljine”, jer kad im se približite, upoznate ih, a to je uvijek pomalo razočaravajuće jer ste ih idealizirali. Jeste li imali slično iskustvo?
– Nikad nisam upoznao Baldwina, tako da ne znam. Upoznao sam sredinom osamdesetih američkog pisca Philipa Rotha, koji je u to vrijeme živio u Londonu s glumicom Claire Bloom, poznatoj po ulozi u Frearsovom filmu Sammy i Rosie se tucaju. Proveo sam neko vrijeme s Rothom, bila mi je to velika čast i privilegija. I nisam doživio nikakvo razočarenje, bio je vrlo ohrabrujuće nastrojen, napisao mi je predivno pismo i bodrio me da nastavim pisati. Pisao je, a i meni je pričao o tome kako je teško pisati o vlastitoj porodici. On je smatran čovjekom koji je bespoštedno pisao o vlastitoj, jevrejskoj, zajednici. Bodrio je i mene da ne štedim ni porodicu, ni prijatelje, ni zajednicu, jer je to važno.
I kako onda vidite sebe, uzimajući u obzir vaše pakistansko porijeklo?
– Vidim sebe kao nekoga ko piše ono što mu padne na pamet. Ujutro kad sjednem za stol, ne znam šta ću napisati. Dođe mi jedna ideja, pa naiđe druga, i ako imam sreće, nešto će od toga izaći na dobro. Također, volim misliti da mogu poslužiti kao inspiracija mladima; ja sam pisac izmiješanog kulturnog naslijeđa i kad me neko od tih mladih ljudi vidi, možda pomisli kako i on može postati pisac.
Šta danas najradije čitate?
– Danas najviše čitam filozofsku literaturu i radove iz oblasti psihoanalize. Zapravo, i ne čitam toliko kao ranije, više gledam televiziju, nalazim da je vrlo zanimljiva. Recimo, gledam Sopranose, Breaking Bad, Big Little Lies s Nicole Kidman. Uživam gledati serije poput potonje, jer sam zainteresiran za žene, za ono šta rade, šta kažu, kako žive, šta osjećaju prema svijetu oko nas. Ne želim gledati serije u kojima jaki momci ubijaju jedni druge.
Jeste li pogledali ijedan bosanski film ili pročitali neku našu knjigu?
– Nisam, ali ako mi preporučite ili date, rado ću pogledati ili pročitati.
Evo vam onda na dar knjiga Sarajevo za početnike Ozrena Kebe, od srca je preporučujem.
– Super, hvala! Evo, odmah je prosljeđujem svom sinu, a i ja sam zainteresiran za ovo štivo i za ono što se događa ovdje.
Na otvaranju Bookstana ste govorili kako uživate u penzionerskim danima, ali jeste li stvarno u penziji? Šta danas radite?
– Zapravo, niste u penziji sve dok u glavi imate ideje. Kad ste pisac, možete pisati i sa šezdeset, sedamdeset ili osamdeset. Mario Vargas Llosa je, mislim, u svojim ranim osamdesetim, pa i dalje piše i radi. Mogu se penzionisati u smislu da se mogu opustiti. Ne moram misliti o karijeri i o tome šta ću i da li ću raditi. Ali, opet, kad sam opušten, dolaze nove ideje. Tako da umjetnici nikad ne odlaze u penziju.
Mislite li da vas tek čeka vaša najbolja knjiga?
– Ne znam, ne volim misliti o tome. U eseju koji sam nedavno napisao rekao sam stvari koje nikad prije nisam, i uživao sam u tome.
Smatrate li sebe sretnim čovjekom?
– Da! Vrlo sam veseo čovjek.
Da li su vaši sinovi odabrali puteve kojim će hoditi u životu?
– Dvojica od njih postali su scenaristi, rade u televizijskoj industriji. Moj treći dečko, radi trenutno kao teniski trener, ali je posvećen i muzici. Svi oni su kreativni na svoj način.
Znači, dvojica su, na neki način, krenula očevim stopama?
– Da, žele biti pisci. Dobri su u svom poslu. Na televiziji stvarno ima odličnih prilika za njih, a tamo se vrti i novac. Sretan sam što rade u tom svijetu. Pitaju me za savjet i slušaju ono što im imam za reći. Moj sin Carlo, koji je ovdje u Sarajevu sa mnom, ima odličnu ideju za film i radujem se saradnji s njim.
