Razgovarala Mila Durić
Snimio Nikola Blagojević / Spektroom
Zbirka poezije Gramofon na jednu noć autorice Tatjane Ćalasan, koja je za kratko vrijeme osvojila srca čitateljica i čitatelja širom regije, krajem 2021. doživjela je i svoju sarajevsku promociju. Zbirka je nastala tokom pandemijske 2020., a grupisana je u 12 vinila koji simboliziraju mjesece u godini, na kojim se nalazi ukupno 166 songova. Zbirka u doživljaj čitalaca unosi i element muzike, priziva nostalgiju i sugeriše poetičnost.
Tatjana Ćalasan pripada novom talasu poezije u Crnoj Gori, a svojim prepoznatljivim stilom visoko kotira na bogatoj crnogorskoj poetskoj sceni. Rođena u Zenici, na doktorskim je studijama u Sarajevu na Filozofskom fakultetu, studijski program za germanistiku. Trenutno radi kao predavačica i prevoditeljica za njemački jezik u Podgorici. I piše poeziju.
Specifičnost ove zbirke je u postavci same strukture, da kroz 12 vinila vašeg pjesničkog gramofona opišete sva stanja i emocije u toku pandemijske godine. Koliko je izazovan zadatak ogoliti dušu čitateljima kroz formu poezije?
– Ideja je bila da pišem gotovo svakodnevno. Igrala sam se i prepustila mašti da se razbaškari u četiri zida, u tom čudnom i teškom vremenu, kojem nisam željela i ne želim da se prepustim. Zbirka sadrži 166 pjesama, objavljene su tim redom kako su i nastajale. To mi je bilo važno, da se osjeti plutanje emocija i stanja, kroz koje gotovo svi prolazimo i na dnevnom nivou, a kamoli tokom dvanaest mjeseci. Autofikcija je samo dobar oklop u slučaju komešanja i čudno definisanog straha, jednostavnije rečeno: Ako baš pretjeram, reći ću da je u svrhe poezije. Nisam razmišljala koliko je dovoljno biti iskren i odvažan za poetske naracije. Samo sam pisala i rovarila po registrima sjećanja.
Zbog čega ste baš odabrali da zbirka ima asocijaciju sa gramofonom i vinilima?
– Vinil ima posebnu čar i stvara neobičan osjećaj u prostoru srca. Gramofonska boja melodije je jedinstvena, ne može se čuti sa nekog drugog nosača zvuka. Ima moć da brzo prizove sjećanja, ja sam kroz svoju introspekciju pošla u nepoznato, nesvjesno, nisam ni znala šta me čeka, pritom sam se zabavljala, plakala, smijala, rugala sebi i životnim okolnostima, a malo i plazila jezik životu. Nekome sam znala i namignuti. To sigurno čitatelji mogu da osjete. A opet, sama ploča ima harmoničnu hronologiju kada slušate neki album, što sam željela postaviti i u zbirci: da pjesme imaju svoj talas, a volim da postoji barem neki unaprijed definisani kao red pa čak i u lepezi poznatih i nepoznatih emotivnih stanja.
Ono što se može primijetiti u vašim pjesmama jeste lepršavost jezičkih formi koje upotrebljavate, te da ste iskoristili leksiku svih jezika sa naših prostora. Zbog čega?
– Rođena sam u Bosni, školovala sam se u Podgorici i Novom Sadu, dijelom u Beogradu, dugo vremena živim i radim u Crnoj Gori, a volim sve zemlje bivše Jugoslavije. Imam također posebno veliku ljubav prema jeziku iz Hrvatske i Dalmacije, jer mi melodija njihovih riječi u kombinaciji sa stečenim i nasljeđenim daje poseban šmek u izrazu. Svi ti jezici baškare se u mome lingvističkom korpusu jako i svojstveno, kao i iskustva pod tim parčadima neba. Neko se bavi različitostima, lingvisti i teoretičari znaju voditi burne razgovore na temu kome pripada koja riječ, a ja sam se odlučila za put “iz kontre”: Ajde da vidimo šta nas povezuje! Poezija je moćna gracija kojoj je gotovo sve i dozvoljeno. Osim foliranja.
U zbirci Gramofon na jednu noć prostire se veliki i raskošni svijet od istoka i zapada. Kome je on posvećen?
– Balkanskim dušama. Mi smo u mreži uticaja i jednog i drugog svijeta. Neko se snašao, neko se traži. Posvećen je generaciji koja je odrastala “gramofonski”, odnosno nježnije, sporije, melodičnije, raskošnije, strpljivije, tolerantnije, generaciji kojoj nije bilo teško da svaki put ustane i vrati gramofonsku iglicu da posluša svoju omiljenu pjesmu. Ta ista generacija je sada u vremenu gdje je sve “na jednu noć”: često instant, prebrzo, gotovo do neprepoznatljivosti i mogućnosti uživanja u momentu. Konkretnije: posvećen je mojim ljubavima, inspirativnim prijateljicama, precima, a zvanično: sestri i bratu. Bolje Sančo Panse nisam mogla da dobijem.
Mnogi kritičari vas smatraju jednom od autentičnijih autorica novog crnogorskog talasa poezije. Da li je razlog tome vaša kombinacija bosanske iskrenosti i crnogorskog osjećaja za lirsku estetiku?
– Crna Gora ima različitu i brojnu poetsku scenu. Tu sam se i ja ušunjala “okolo kole” i zahvaljujući Gramofonu. Drago mi je što je publika prepoznala i mene kao jednu od učesnica. Iskoristila sam prednost svoje kombinacije, volim te spojeve i ono što mi je život donio, različite uticaje i mjesta na kojima sam stasavala. A publika prepozna ono što ima u sebi. Mojoj se možda dopala ta običnost i šeretski ton u prevazilaženju prepreka, ali i životnost. Pored publike koja mi je važan sagovornik, nije nevažna ni nagrada na konkursu Kreativno pisanje iz Beograda. Ona me je ohrabrila, zatim fejsbuk-publika, prijatelji, a meni je preostalo da se usudim i iskoračim.
Profesorica ste njemačkog jezika, lingvistica, što objašnjava vaše vješto igranje lepršavim stihovima kroz pjesme. Da li je poezija jedan od najtežih oblika jezičke ekspresije? Koliko je teško opisati neko stanje u svega 10 do 12 stihova?
– Kant je rekao da je poezija najsavršeniji spoj suštine i forme, da filozofi nisu pjesnici, nego da su upravo pjesnici najveći filozofi. Nisam nešto obraćala pažnju na ove riječi dok nisam uskočila u poetske vode; do sada sam se bavila pisanjem stručne literature. Ne mogu reći da je izazovna, jer sam se odlučila. Često se našalim sa studentima i đacima kada raspravljamo o nekim jezičkim pravilima, i kad na kraju dodam: To jedino može u poeziji! I zaista je tako, možete da dozirate riječi, način, emociju, pravila (i njih itekako!) po sopstvenim kriterijumima. Na kraju, niko vam ne može zamjeriti, a voljela bih da je Kant u pravu i da jednim udarcem dobijem i poetsko i filozofsko.
Često na svojim promocijama ističete da ne želite da se one pretvore u klasičnu poetsku večer, nego da upravo poput starog rock vinila, rečeno žargonom muzičara, “udarite u kost” već prvim stihovima. Da li vam je motiv prilikom pisanja pjesama bio da na prvo čitanje zazvuče baš kao prvo slušanje ploče Queena, koja odmah udari direktno u prsa?
– Freddie je posebno markirano ime u svijetu moje muzike, pa je i normalno da postoje kvinovski uticaji. Na promocijama želim da je gostima prijatno, opušteno i zabavno, ali da publici damo možda nešto što i ne očekuju. Volim i da pobjegnem iz biblioteke ili knjižare, pa zašto ne pričati o poeziji na nekom gradskom trgu ili u plažnom baru. Cilj mi je da postoji dobar fluid sa publikom. Samo to.
Kod ljudi na promocijama odmah probudite emocije, koje danas svi vješto sakrivamo. Koliko je važno glasno artikulisati svoje emocije?
– Da imam dvadest godina manje, vjerovatno bi me bilo sramota. Sada mi je važno pričati o emociji. Svašta čovjek predevera u prvoj polovini života, grli ga adrenalin življenja i preživljavanja, stvaranja i trke (ponekad bukvalno!), a onda dođe gramofon i pljus: emocije svuda oko nas. Blagosloven je onaj ko je pronašao svoj put artikulisanja svih emocija u sebi. Ja jesam, a Gramofon je time bio i terapija.
Rekli ste da ste odabrali 166 pjesama, iako ih je bilo više. Da li će Gramofon na jednu noć dobiti svoje drugo vinil izdanje?
– Zapravo nisam ja, nego urednica zbirke. Ona je jedino “smjela” da presudi nekim songovima. I zaista sam joj zahvalna na svakom prijedlogu, korekciji i podršci. Ne samo njoj, nego cijelom timu saradnika, ali eto, ovdje smo se dotakli odabira. Gramofon neće imati svoje drugo vinil izdanje, to sigurno. Mislim da je za 166 pjesama, 34 ilustracije i 407 strana sasvim dovoljno da se kaže: To je TO! Idemo dalje.