Razgovarala Vedrana Božinović
Snimio Irfan Redžović
I ako je ovaj intervju rađen prije više od 12 godina, tema je bezvremenska i nadasve korisna za sve nas. Naša Vedrana Božinović je za sugovornicu tad odabrala Suadu Krezić, instruktoricu aerobika i pilatesa, profesoricu tjelesnog i zdravstvenog odgoja danas i mr. kineziologije. Evo priče o Suadi, ali i o svim važnim detaljima o fizičkoj aktivnosti koja je neophodna za zdravlje cijelog organizma.
Zna da je još kao djevojčica bila živahna i uvijek u pokretu, kako je radije trčala s dječacima nego se igrala sa djevojčicama, i još pobjeđivala u trkama, onda je jasno da je Suada Krezić odabrala sport. Manje je jasno zašto je dvije godine provela studirajući filozofiju, ali je na sreću svih njenih učenika sociologija natjerala da se predomisli. Kada je sport u pitanju, nije se predomislila. Pored toga što predaje u sarajevskoj Trećoj gimnaziji Tjelesni odgoj, Suada je i aktivni instruktor aerobika i pilatesa. Da joj fizičke aktivnosti ne manjka brinu njeno dvoje djece, koji su, kao i sva djeca, aerobik za sebe. Odlučili smo razgovarati o fizičkoj aktivnosti. Zato jer svako ko se imalo u sve to razumije zna da je za bilo kakav rezultat ipak potrebno malo više vremena od dvije sedmice pred odmor.
Kako komentirate to da su prema istraživanjima građani BiH najdeblji u regionu?
– Došla sam do podatka da se samo jedan posto Hrvata bavi tjelovježbom. Dakle, neka velika razlika u odnosu prema vježbanju ne postoji u cijeloj regiji. To je pitanje mentaliteta. Možemo se nadati da će se, s obzirom na to da se mijenja svijet u svim aspektima, i tu osjetiti neki pomak.
Koje su naše najlošije navike?
– Pušenje. Nekontrolirano uzimanje hrane. Ne morate koristiti nikakvu dijetu kako biste održavali tjelesnu težinu. Dovoljno je samo da imate mjeru. Mi pripadamo podneblju gdje se apsolutno sve radi bez mjere. Naša najlošija navika je nedostatak kontrole.
Dosta je gojaznosti među djecom, adolescentima. Vidite li tu potencijalni problem?
– Teško da se može generalizirati. Iako ima dosta slučajeva tinejdžerske pretilosti, još uvijek to nije kritično kao u SAD-u. Ali, kako i kod nas dolaze restorani brze hrane, može se i to promijeniti. To je isključivo pitanje kulture, naučenog odnosa prema svemu, pa i prema tjelovježbi. U godinama kada se krene na fakultet, kada se počne malo zrelije razmišljati, tada se obično mijenjaju stvari.
Da li je zadovoljavajući odnos prema tjelesnom odgoju u školama?
– Ne. Treba ga apsolutno promijeniti. To bi trebalo biti nešto što ostaje i kasnije, što postaje stil i način života. Za dva sata sedmično, koliko mi imamo po programu, ne može se napraviti ništa. Trebalo bi razraditi cijelu strategiju kako bismo osvijestili mlade ljude da je to nešto što im treba kroz cijeli život.
Koliko je bitan kontinuitet i da li je on bitniji od toga kada ste se počeli baviti sportom?
– Postoje podaci da ljudi koji su bili sportski aktivni u ranom dobu, pa onda postupno prestali sa vježbanjem imaju velike probleme sa zdravljem. Posebno s kardiovaskularnim problemima. Studije su pokazale kako je stanje kod onih koji uopće nisu bili aktivni u mladosti pa kasnije počeli s aktivnošću mnogo bolje, odnosno mnogo je manji procenat oboljenja. Tu se najbolje vidi koliko je važan kontinuitet.
Naša djeca su “sjedilačka” generacija kompjutera i videoigrica i često se može čuti kako ih nema po parkovima da se igraju onih igara kojih smo se mi igrali. Zašto mislite da je tako?
– Treba više toga ubaciti u nastavne sadržaje. Od malih nogu i predškolskih ustanova. Postoji predviđeno vrijeme za nastavu tjelesnog odgoja, ali se mora priznati i to da svi razredni nastavnici često preskoče ove časove. A navike malih su od izuzetne važnosti. I to je vrijeme u kojem se pozitivne navike stvaraju. Mnogo odgovornosti je i na roditeljima koji su najveći primjer.
Kako je s Vašom djecom?
– Moj sin ima deset godina i srećom se nalazi u jednoj finoj sredini, s mnogo vršnjaka koji se igraju vani. Kući se igra na kompjuteru, ali se tada potrudim da nađem igrice koje bi mu na neki način mogle biti od koristi. Ipak je najveći dio slobodnog vremena napolju.
Šta je s organiziranim sportskim aktivnostima van škole?
– Ne mislim da ih je dovoljno ili da su dobro organizirane. Recimo, ne postoje juniorske škole fudbala. Neki fudbalski klubovi imaju juniorske ekipe, ali to nije na zadovoljavajućem nivou. I onda je logično da će se takav odnos odraziti na fudbal u cjelini. Ne umanjujući trud ljudi koji se bave time, očito je da se ne ulaže u budućnost.
Kako spriječiti pretilost kod djece?
– Koristiti svaki trenutak za boravak u prirodi. Djeca to jako vole. Nikada ne treba zaboraviti kako su roditelji najbolji primjer. Do nekih godina roditelj jeste centar svijeta i izuzetno je važan u poimanju tjelesne kulture i aktivnosti, ali i hrane.
Po tome da se gotovo svakodnevno otvaraju novi fitness centri, ima se utisak da je mnogo vježbača. Da li je zaista tako?
– Ja sam vrlo zadovoljna. Najdraže od svega mi je to da imamo polaznike koji dolaze kod nas sigurno četiri ili pet godina. Nema boljeg pokazatelja da je to što radite nešto što se ljudima sviđa. Otvaranje modernih fitness centara pokazuje da postoji povećana potreba za takvim prostorima. Očito stvari idu nabolje.
Zašto Vam ljudi dolaze?
– Zavisi od godina. Zrelije osobe su obično svjesne onoga što jesu i ne očekuju nikakva čuda. Njihovi osnovni motivi su dobro raspoloženje, odvajanje od svakodnevnih razmišljanja, jedan sat apsolutne relaksacije… A na kraju, kada se to neko vrijeme ponavlja, onda vide i neke rezultate. To su oni koji ostaju i traju.
Koji odustaju?
– Obično mlađi koji dolaze iz znatiželje, da vide šta je aerobik, zumba, pilates. Obično ostanu tri, četiri termina i onda odlaze. Jednako malo traju i oni koji žele bukvalno čarobnim štapićem da promijene fizionomiju. Pa se žale kako vježbaju čak tri mjeseca, a nisu ništa smršali. Ne uzimajući u obzir to šta su sve pojeli nakon treninga.
Da li polaznici generalno zadovolje motive s kojima su došli?
– Velika većina ipak ostaje duže, tako da mislim da su oni ti koji zadovolje svoje motive. S tim što to ne mogu biti fantazije kako će aerobikom smanjiti obim kukova za deset centimetara, niti drugi slični i nerealni zahtjevi.
Može li se samo fitnessom promijeniti fizički izgled?
– Fitness je apsolutno način života, ne samo odnos prema vježbi. Moraju se uvezati apsolutno sve komponente jednog dana. Dakle, uzimanje hrane, smjena dana i noći, odnosno sna i budnog stanja, odnos prema vježbi, pušenje, konzumiranje kafe, alkohola… Svjetska zdravstvena organizacija zdravlje definira kao potpuno tjelesno, psihičko i socijalno blagostanje, ne samo kao odsustvo bolesti. Zato se treba malo više potruditi da se to zaista i ostvari.
DVA SATA SEDMIČNO “Tjelesni odgoj bi trebalo biti nešto što ostaje s učenicima i kasnije, što postaje stil i način života. Za dva sata sedmično, koliko mi imamo po programu, ne može se napraviti ništa”
Ima li istine u onome da mnogo ovisi o konstituciji, da nikakvom vježbom ne možete postići manekenski izgled?
– Ne treba očekivati tako nešto. Tip konstitucije je osnovni preduslov. Ako rođenjem imate široke bokove, nemoguće ih je dovesti na manekenske proporcije. Čovjek mora biti svjestan onoga što jeste i u okvirima svoje konstitucije, svog genetskog koda, učiniti najviše što se može.
Koliko je do hrane? Možemo li jesti sve i vježbati?
– Nemoguće je samo se baviti vježbanjem. Mora se obratiti pažnja i na hranu. Na kombinaciju pravilno izabranih vrsta hrane. Kombinovati hranu i naravno, ograničiti količinu.
Može li se ikako govoriti o tome koliko treba vježbati da bi se vidjeli prvi rezultati?
– Danas su sve stvari mjerljive, pa i kondicija. Po Kennethu Cooperu, koji se smatra izumiteljem aerobnog treninga, dovoljno je dnevno u mjestu hodati dvanaest i pol minuta jedan mjesec, pa se već mogu vidjeti prvi rezultati.
Dakle, može se izmjeriti i kondicija?
– Recimo, ukoliko 2.400 metara istrčite za 12,5 minuta, to je odlična kondicija.
Da li je bolji grupni trening ili je za neki rezultat ipak potreban rad jedan na jedan?
– Naravno da je ono što radite u individualnom treningu potpuno drugačije od onoga što imate u grupi. U individualnom treningu uzimaju se svi ulazni podaci, o mogućim problemima, BMI (indeks tjelesne mase), potkožno masno tkivo, obim podlaktice… Na osnovu toga i onoga što osoba želi ostvariti sačinjava se program vježbi. Grupni treninzi su drugačiji. Ako se radi o manjim grupama rezultati još uvijek mogu biti mjerljivi, dok se u velikim grupama radi o drugačijim ciljevima. Polaznici se tu umore, isprazne, odvoje od svega na sat vremena i dobro zabave.
Kako zadovoljavate potrebe svakoga u grupi?
– Sve grupe su heterogene, što znači da su različitih godina, nivoa sposobnosti, želja… U toj heterogenosti treba naći i osmisliti trenig kojim će svi biti zadovoljni. Zbog toga postoje modifikacije vježbi koje se prilagođavaju određenim godinama, sposobnostima…
Mogu li godine biti razlog zašto se ne vježba?
– Nikako, jer postoji niz vježbi prilagođenih za ljude iznad šezdeset. Ne postoji nikakav razlog da se ne vježba. To može biti rekreacija, ali je kod nas često nažalost rehabilitacija.
Zašto “nažalost”?
– Najveći problem kod nas je to što se problem prvo dijagnosticira, pa se tek onda stupa u akciju. Dakle, treba da se dijagnosticira diskus hernija da bi ljudi počeli vježbati. Nije loše to što oni dolaze, jer se na taj način zaustavlja napredovanje problema, ali je uvijek bolje doći na vrijeme. Jer se zna desiti da bude i prekasno.
Kome je fizička aktivnost apsolutno neophodna?
– Svima. Ali, recimo, onima koji se bave takvim poslom da cijeli dan sjede za kompjuterom – njima je neophodna. Ne mora to biti nikakva posebna organizacija vježbanja, recimo malo duže šetnje malo jačeg intenziteta.
Koju vrstu treninga Vi preferirate?
– Moja orijentacija je više pilates i mislim da je to savršen izbor. Odlično je sistematiziran, postupan, postoji preko pet stotina vježbi osmišljenih tako da morate biti prisutni i duhom i tijelom. Znači trening se ne može odrađivati. Potrebno je određeno vrijeme da se uđe u filozofiju pilatesa, ali je to, po mom mišljenju, najbolji trening za one iznad trideset godina.
Kome savjetujete aerobik?
– Za dinamične tipove bolje su aerobne vježbe. Posebno za one koji vole raditi u grupi. Oni koji više vole biti sami, za njih je najbolji izbor planinarenje, bicikl, šetnje…
Niste ljubitelj teretane?
– Ja ne, moram biti iskrena. Rad s tegovima nije moj izbor. Ukoliko radim s tegovima, onda to nikada nisu težine preko dva kilograma, jer one čine mišiće vitkima, izdužuju ih i daju potrebnu elastičnost. Za teretanu se mora htjeti nešto više.
Zašto je to uobičajena podjela – žene aerobik, muškarci teretana?
– U svijetu ih ima mnogo. Kod nas je bilo slučajeva, kod mene većinom stranaca. Bilo ih je toliko da ih je moguće izbrojati na prste, i nisu trajali duže od mjesec, dva. To je stvar hormona. Teretana jest jednako testosteron. Ali, treba znati da u svijetu muškarci postižu vrhunske rezultate u aerobiku.
Je li vježbanje kući zavaravanje?
– Nije, ukoliko ste dovoljno samosvjesni. Pa sebi odredite zaista svaki dan po pola sata. Sada osim DVD-ova postoje čak i videoigrice na kojima se zaista radi, samo morate biti disciplinirani, odrediti termin i da vas niko, ni dijete, ni komšija, ni telefon, ne mogu prekinuti.
Šta kažete na onu – počinjem od ponedeljka?
– To je tipično za naš mentalitet. Kao kad student koji od sutra uči. Ništa od toga. Ili ćete uzeti stvar u svoje ruke ili nećete.
