IN MEMORIAM Marko Vešović – Džentlmen koji se uvijek borio za unaprijed izgubljene stvari

Razgovarao: Ozren KEBO

Photo: Zijah GAFIĆ

DANI: Ovo mi je prvi intervju u životu koji nisam ugovorio telefonom, nego sam Vam morao pokucati na vrata. Frapantno je da Marko Vešović krajem 1997. godine nema telefon. Ja sam mislio da ste toliko učinili za ovaj grad i ovu zemlju da bar telefon zaslužujete.

VEŠOVIĆ: Nema tu posebnog razloga za frapiranje. Telefon nemam zato što nemam ni rješenja za stan. Ovaj, u kome sad sjedim, etažno je vlasništvo jednog Srbina iz Trebinja. U Opštini, mojoj supruzi je rečeno da se na ovaj stan ne može dobiti rješenje, jer će biti vraćen vlasniku nakon denacionalizacije, ili već kako se to zove.

Ni na stan iz koga sam ’92. pobjegao nisam imao rješenje. Čuj jednu zgodnu pričicu. Kad su pobijedile nacionalne stranke na izborima, predratnim, kaže mi moja gospoja: “E, sad, idi kod Nikole”, to jest Koljevića, “da ti izganja rješenje za ovaj stan” – u kome smo četiri godine stanovali, sve štrecajući od pomisli kad će nam Opština banuti na vrata, da nas iz njega izbaci – biva, sad su moji prijatelji došli na vlast, pa ćemo lako! A ja sve: te danas ću, te sjutra ću, te zaboravio sam, te nijesam našao Nikolu, prolaze dani a ja nikako da se nakanim, jer otkako znam za sebe, bilo mi ko na smrt ići da bilo kog molim za bilo šta. A onda se, bogami, u bosanskoj politici gadno zagužvalo, svak vidi: otići će sve po đavlu. I kaže u mene mi žena: “Pa dobro, hoćeš li ti više otići tome Nikoli?” “Neću”, kažem. “Štooo?” “Vidiš li da je opasno postalo NJIMA bilo šta dugovati?”

DANI: Kad bolje razmislim, i nema tu ništa čudno. U ovom gradu mjerila su pretrpjela temeljitu reviziju. Jedan od glavnih pozitivaca danas je Biljana Plavšić, a jedan od najvećih negativaca, ako ne i najveći, jeste Marko Vešović. Otkud takav zaokret?

VEŠOVIĆ: Moram te podsjetiti na dva epigrafa u knjizi Smrt je majstor iz Srbije. Jedan je od Zole: “Jer bi ćutati bilo isto što i biti saučesnik.” A drugi je od Joycea: “Džentlmen se uvijek bori za unaprijed izgubljenu stvar.” Te dvije rečenice izražavaju dvije temeljne emocije iz kojih su nicali moji ratni tekstovi: ne smiješ ćutati o NJIHOVOM zlu, da ne bi jednom postao što i oni, da se ne bi “pomiješao sa stokom”, kako bi rekao Sava Nemanjić. A, istovremeno, zlo je toliko, da je bitka unaprijed izgubljena. Ili, kako sam napisao negdje devedeset i treće, valjda: može se desiti da Karadžić i izgubi ovaj rat, a da ipak njegov koncept Bosne pobijedi! Kažu da ovaj rat niko nije dobio. Ne znam, neka to riješe istoričari, ali ja znam ko ga je izgubio. Među te, koji su rat izgubili, brojim, dakako, i sebe. A ko je ikad vidio da ratnog gubitnika nosaju na rukama? Plavšićka rat nije izgubila, a ja, bogami, jesam, i zato je sasvim prirodno da ona bude pozitivac, a ja negativac.

DANI: Već 1992. godine za izdaju su Vas optužili Srbi. Ubrzo su stigle teške optužbe od Crnogoraca. Hrvati su uglavnom bili ravnodušni, više ne valjate ni Bošnjacima, a ni Jevreji se ne osjećaju najbolje. U čemu je problem?

VEŠOVIĆ: U ratu, jedna Srpkinja, preko telefona, kaže mi da sam izdajnik. “I to je sjaj u meni”, citiram joj Crnjanskog. “Štaa?”, pita ona. Ma ništa, velim, kakva si mi ti mrčna Srpkinja kad ne znaš najveće stihove najvećih srpskih pjesnika? Hoću reći: ubjedljivo najsjajnija stvar koju sam u svoje 53 godine učinio jeste – moja izdaja Srba. Za Crnogorce – nije me ni briga. Njih mi je bilo lako izdati, jer mi bar oni nijesu, nikad, svojom ljubavlju dosadili! Zna se dobro da ljubav potkupljuje. E, ja sam ušao u ovaj rat sasvim nepotkupljen crnogorskim miloštama! Primjećivali su me, otkako znam za se, jedino kad je trebalo da mi daju nogom u krsta, ili šakom preko nosa. A nije tačno da više ne valjam Bošnjacima. To, kako me običan svijet, većinom golaći, kao i ja, prepoznaje na ulici, šta tada kaže, kako se ponaša, to ja nikome ne bih mogao opisati. Mene je, života mi, ponekad, od toga čak i stid! To su hiljade sitnih scena. Recimo: tri žene, kod Mirzinog nebodera, prepoznaju me i zastaju, a najstarija kaže: “Mi smo bule, idemo s Mevluda, drago nam je što te vidimo, drago nam je što si ostao u ratu živ, i evo i tebi jedna pletenica.” To je ono pecivo, u kojem, valjda, ima nešto obredno, ne znam. Ne valjam, doduše, jednom broju moćnika koji se izdaju za jedine vlasnike bošnjačke nesreće, i koji su na toj nesreći zgrnuli milione, a koji nastoje da postanu jedini vlasnici bošnjačkog naroda: hoće da budu njegovi usrećitelji, na šta vjeruju da imaju puno pravo s obzirom na to da se smatraju i njegovim jedinim spasiteljima. Ti se naprosto čude: šta se ima onaj Vešović kurčiti, zar ne vidi da živi u muslimanskom dijelu Bosne? I ne bih se uopšte složio da su Hrvati bili sasvim ravnodušni spram onog što sam u ratu radio i pisao. Recimo, ubjedljivo najbolji tekst koji je ikad napisan o bilo kojoj mojoj knjizi dobio sam iz pera Zagrepčanina Iva Žanića, koji je prikazao moju knjigu Smrt je majstor iz Sbrije. To je najtačnije, najpogođenije što je napisano o mom osjećanju života i poimanju književnosti. Hoću da kažem – ima Hrvata i Hrvata! A Jevreji? I o njima, dakako, imam svoje vlastito mišljenje, ali se uopšte ne slažem s njime!

Ja slavan?

DANI: Kad već govorimo o Žaniću, isto važi i za moju knjigu. Ali, vratimo se izdaji. Vidim da ste izdavali uglavnom narode. Pojedinci su i dalje jako zadovoljni onim što radite i pišete. Koga niste izdali?

VEŠOVIĆ: Devedeset i druge, čini mi se, jedan borac u kafiću kod Katoličkog sjemeništa kaže: “Ispast će na kraju da sam trunuo u rovu, i da po mjesec dana nisam mijenjao donji veš – zato da bi se nekoliko stotina sarajevskih lupeža obogatilo! Ali neka! Neka ima i ovakvih ko ja. Svijet bi se usmrdio ko hala kad na njemu ne bi bilo i vakih budala ko ja.” E, pa čini mi se, i ja bih danas mogao kazati: treba da na svijetu ima i ovakvih budala kao ja. Bilo bi strašno, po ljudsku vrstu, kad bi se svi, prekonoć, opametili i svak počeo da navija isključivo za – svoje. A onih, koje nisam izdao, ima koliko ti bog hoće. Nisam, recimo, izdao svoju majku, koja me i napravila ovakvim. Ona me, prvo, vaspitala ovako, a potom me i vječito prekorijevala što sam joj takav! Korjela me, dakako, s gorkim ponosom: “A znam, bogomi, vazda si ti bio – tuđa moba!” Na koncu, nijesam izdao čak ni Njegoša, koji mi je zabranio da navijam za većeg pijevca. I nijesam izdao nikoga ko je ikad na pravdi boga poginuo, počev od prvog “sina čovječijega”, Avelja, koga je ubio brat Kain!

DANI: Vi ste u ratu bili slavan čovjek. Čini se da Vam je ta slava godila, ponekad toliko da i niste znali da se nosite s njom, kao što se danas ne znate nositi sa nezasluženom (političkom) izolacijom?

VEŠOVIĆ: Kazao si ovdje hrpu neistina. Bio sam, veliš, slavan? A ja se sjećam da sam, u najvećem jeku moje “slave”, devedeset i treće, razgovarao na tu temu sa Almom Lazarevskom, i došli smo do zajedničkoga zaključka: “E, jes mi neka pljačka bit slavan u Sarajevu! U kojem, ovi što su ostali, odavno znaju svak svakog napamet.” Ja sam, ustvari, bio slavan zato što sam bio čuven, a bio čuven zato što sam bio poznat. Poznat kao čuven! I kako bi mi mogla goditi ta “slava” kad mi je stan, za tri i po godine, bio pretvoren u han, gdje je svak svraćao kad god mu prahne. Ja sam pizdio od toga što me ljudi nagone da igram ulogu. A to, igrati ulogu, bilo kakvu, to je od moje prirode miljama daleko. Da bude još veća nesreća, igrao sam ulogu – Marka Vešovića! Ja u roli Marka Vešovića! Pred buljucima ljudi trebalo je da odigram – samog sebe. Odvratno. Ali, drugo je kad te, recimo, na ulici prepoznaju i djeca. Evo ti još jedna priča. Devedeset druge stanovao sam kod punice na Kovačima. I vraćam se kući, jednom od onih ulica iznad Baščaršije, mislim da je u njoj Svrzina kuća. Na ulici, djeca se igraju. Dečko od deset godina drži na kaišu pseto, veliko ko tele, a izgled mu krvoločan dabogsačuva, valjda je bio buldog. Ne buldog, časti mi, no buldožer. Odjednom, pas mu se otme i krene k meni. Ja se oduzeo. Dečko mi se zagleda u lice, prepozna me, zove psa, a meni kaže: “Neće on VAS, neće”, i još odrečnim njihanjem kažiprsta pojačava svoju tvrdnju. Nisam, bogati, mislim se, znao da je glas o meni dopro čak u pseće carstvo! Kako da ti to ne godi? A sve ostalo je – prazna priča! U ovom ratu, ko god je cijenio mene i ono što radim i pišem, nije me preda mnom hvalio. Smatrao je da ću se osjećati neprijatno. Kao što sam se i osjećao neprijatno kad se ljudi preda mnom stanu da tope od miline, kad počnu da me, u mom prisustvu, kuju u zvijezde. Mogu ti reći da sam takvima to vjerovao ili tek napola, ili nikako. A da sam tu bio u pravu, uvjerio sam se brzo, čim je rat stao. Nije rijetkost da baš takvi, koji su u ratu preda mnom nabacivali osmijeh za tri broja širi od lica, da mi baš takvi na ulici – i to pred svjedocima! – sad kažu: “Ma, hajde bolan, kome ti foliraš! Ti si četnik! A sve što si u ratu piso – to si se ti prao od svog još predratnog četništva.” A jedan visoki bošnjački političar poručuje mladom sarajevskom pjesniku: “Reci ti onome Asmiru Kujoviću: kad god razgovara sa onim Vešovićem, neka nikad ne zaboravi da razgovara s jednim Vlahom.” I tako dalje. A nije istina da se nijesam umio “nosati” s tom tvojom “slavom”. Hajde, daj dokaz. Daj mi dokaz da sam u ratu, i za trenutak, bio uobrazio da sam netko i nešto?

Muški striptiz

DANI: Evo Vam dokaz: kad sam 1994. godine došao kod Vas da radim intervju, počeli smo pričati i nakon deset minuta došao je, nenajavljen, Nedžad Ibrišimović. Jednostavno ste me otpustili bez izvinjenja i obećali da ćete doći sljedećeg dana u redakciju. Nikada se niste pojavili. Šta je to ako ne bahatost slavnog?

VEŠOVIĆ: Koja crna slava! Kao što nije istina da se sad ne umijem nositi sa “političkom izolacijom”, zasluženom ili ne. Pa, čovječe, ja sanjam o trenutku, za koji se nadam da će ubrzo doći, kad mi na vrata neće pokucati više niko, osim prijatelja, i dakako, onih koji naplaćuju dažbine. Nikad, ama baš nikad u životu nije mi protekao ni jedan javni nastup bez osjećanja stida. Bilo mi je, vazda, kao da se go svlačim pred ljudima. Muški striptiz. Biti javni čovjek za mene je isto što i – biti “javna žena”.

DANI: Vrlo rijetko ste se javno izjašnjavali o Aliji Izetbegoviću. Sjećam se samo jednog Vašeg kritički intoniranog teksta objavljenog u novinama Kerima Lučarevića. Tad mi niste djelovali ubjedljivo. Imam osjećaj da bi suprotni argumenti bili upotrijebljeni da je tekst naručen iz Ljiljana.

VEŠOVIĆ: Ni to nije bio tekst o Izetbegoviću! Nego o Dobrinjcima iz jula 1992. godine. Ne misliš, valjda, i ti da podmećem vlastita mišljenja ljudima koje opisujem? Riječ je o Dobrinjcima koji su me frapirali sposobnošću da sve pretvore u šegu, što je meni bio dokaz da su u četničkom okruženju ostali duhom slobodni ljudi. Tjerali su šegu i sa Predsjednikom, a zašto da ne? Ti, vjerovatno, misliš da bi moje izjašnjavanje o Izetbegoviću također spadalo u izjašnjavanje “slavnog” čovjeka…

DANI: Ne mislim.

VEŠOVIĆ: … Biva, ja, kao slavan, trebalo je da se izjašnjavam o drugim slavnima? Ma, bjež’ tamo.

DANI: Evo bježim.

VEŠOVIĆ: Uzgred, moglo se u ovom ratu dogoditi sve, pa čak i da se osunetim, što je od mene očekivao Rajko Petrov Nogo, ali jedino se nije moglo dogoditi nikako: da napišem tekst “naručen iz Ljiljana.” Stvar je prosta: Ljiljan je osnovao čovjek koji je, za mene lično, običan dezerter. Može on danas gorljivo stvarati vlastitu ratnu hagiografiju, nek samo izvoli. Ali ja znam da je Latić odmah pobjegao odavde i sjedio u “Esplanadi”, na sigurnom, u toplom, na mekom, imao šta i popit i pojest, i obut i obuć, dok smo mi, ovdje, a to znači, moje dijete, moja žena, ja, moji prijatelji, moji sugrađani, pasli travu, a oko nas se svakodnevno prolivali ljudski mozgovi, po pločniku. To su neizbrisive slike: čeka se, recimo, hljeb pred prodavnicom, u repu dugom koliko ti bog hoće, a svi muškarci svaki čas pridižu pantalone, koje im stalno padaju, jer nemaju više na čemu da se drže, toliko su se ti ljudi istopili). I zato kažem: moglo je sve biti i ovako i onako, ali ni u ludilu mi se nije moglo desiti da nešto napišem za Ljiljan. Koji ja, u privatnom razgovoru, zovem “Ljuljan”, ali ne zato što su gospoda iz tog lista uzeli na se zadatak da odljuljaju novog istinskog Bošnjaka. Nego zato što novinare iz tog sedmičnika, koji inače zahtijeva da se u Bosni potrošnja islama poveća sto posto u odnosu na isti period prošle godine, novinare iz tog sedmičnika, kažem, i ja i moji prijatelji nerijetko viđamo kako se bore sa alkoholom: teško mu odolijevaju, ali ipak ostaju na nogama! To me podsjetilo na onog pjanca iz Travničke hronike koga su prozvali Ljulj-hodža. I ime “Ljuljan”, samo od sebe, sletjelo mi je na jezik.

A sad o Izetbegoviću. U mojoj glavi, nedavna prošlost prirodno se raspada na dva segmenta: od dolaska nacionalnih stranaka na vlast do rata, to je jedno, a rat je nešto sasvim drugo. Prije rata, tačno je, imao sam itekakvih zamjerki na ponašanje Izetbegovićevo. Ali, kad je Karadžić uzeo nož i zaredio da kolje po Bosni sve što mu padne u šape, i moje zamjerke Izetbegoviću su pale u vodu. Jer ono što su, ovdje, u prošlom ratu, uradili Srbi, potpomognuti Crnogorcima, to se ne može smjestiti niti u jedan okvir unutar koga bi moglo postati iole shvatljivo, mislim, ljudski shvatljivo. Sjetit ću se, uzgred, jednog detalja. Molit ću lijepo, ja još pamtim konsternaciju koju je, kod ovđešnjih Srba, izazvao popis iz 1991. godine. Nisu, izgleda, ni sanjali da Muslimana – ima toliko! Pa još kad se brojci od 44 odsto doda onaj postotak Muslimana koji su se izjašnjavali kao Jugosloveni! Karadžić je shvatio da, za koju godinu, Muslimani konačno postaju većinski narod u Bosni. A koji je zaključak izveden iz toga? Kolji sve što ti padne u šake. Smanjuj procenat te bagre! Nisam ja zaludu pisao u ratu da Karadžić ovdje pravi srpsku NDH! I stoga, mogao je Izetbegović biti i đavo crni, kako su ga, uostalom, dosljedno i predstavljali srpski mediji, a ipak to ne bi, bar u mojim očima, moglo opravdati niti trunku od onih grozota koje su u Bosni, Srbi, plus Crnogorci, počinili u ovom ratu. Pitao sam, devedeset i druge, Sefera Halilovića: je li istina da su Foču srušili Crnogorci? Pa, ne bi se, veli, baš tako moglo kazati, rušio ju je svaki đavo, ali da su Foči glavni udarac zadali tvoji Crnogorci – ali, bogami, i tvoji Vasojevići – koji su upali od Šćepan polja, to je nesumnjivo. Hoće Vasojevići, kažem. Ovdje su oni i u Drugom svjetskom ratu dolazili da “Turke” kolju nadugo i naširoko. I sada, je li, ja treba da se pitam: koliko je Izetbegovićeva politika bila krivac što su potomci nekadašnjih Đurišićevih koljača došli da dokusure ono što njihovi djedovi i očevi nisu uspjeli u Foči da potamane?

A o Izetbegoviću nakon Daytona reći ću ukratko: više ga, dakako, ne smatram svojim predsjednikom, kao u ratu. Pristao je na nacionalnu podjelu Bosne, pristao je da bude samo bošnjački lider, i meni danas u Bosni niko nije predsjednik, jer ja nisam ni Srbin, ni Hrvat, ni Bošnjak, a ti nemaju predsjednika. Jednom stranom novinaru sam rekao: u ovom ratu sam se, perom, junački borio a, bogami, i izborio za svoj status nacionalne manjine. I da ga vidim ko će se usuditi da mi darne u taj status!

Počeo i ja utemeljivati

DANI: Otkud nesporazumi sa Ljiljanom?

VEŠOVIĆ: To njih pitaj. Prosto, kad sam im se prvi put “napenalio”, nisu odoljeli iskušenju da me “opale”. Da zarade na meni koji jeftin politički poen. Nek im bude. Hvala im, jer “u glavu mi pamet ućeraše, od sada smo veći prijatelji”. I dodao bih: ta gospoda, izgleda, mislila su da je moja jezička artiljerija naciljana isključivo prema Palama. Brzo će se uvjeriti da ja nisam pretplaćen isključivo da – razvaljujem četnike!

DANI: Da imate priliku, da li biste povukli pjesmu povodom koje su reagovali Jevreji iz Sarajeva?

VEŠOVIĆ: Niti govora. Gospodin Finci kaže: punih pet stoljeća, od dolaska Jevreja u Bosnu, nije ovdje bilo, nikad, ni trunke, antisemitizma, sve do štampanja moje pjesme. Čekalo se, znači, punih pet stoljeća, na mene. Čekalo se da ja dođem iz Crne Gore i, konačno, utemeljim bosanski antisemitizam! Taman sam se bio prepao da sam rođen prekasno, i da je sve, davno, prije mog rođenja, već utemeljeno, a ono ispade da sam se prevario, i da mi se pružila prilika da i ja, sveca mu, nešto utemeljim!

DANI: Ali, ono je više politički stav nego poezija. Prije joj je mjesto “U žiži” nego u Vašoj narednoj zbirci. Ovo Vam kažem kao neko ko se Vašim Rodonačelnikom oduševljavao još prije deset godina.

VEŠOVIĆ: Nije tačno. U pjesmi se ne radi o politici, nego o moralu. Za mene, poezija je najdublji izraz moralne svijesti čovječanstva, to sam ponavljao u svojim esejima koliko voliš puta. A što se danas, po navadi, sve pretvara u politiku, tome nisam kriv. A valja li to kao pjesma, to neka drugi sude. I dodat ću: ne samo ta pjesma, nego ništa od svega, što sam u ratu napisao,nema veze sa politikom, nego isključivo sa moralom, što sam neumornoponavljao. Baviti se politikom, u ovom ratu, iz mog ugla, bilo bi isto što i pucati iz pištolja na – Karadžićeve granate! Oppenheimer kaže: o jednoj politici treba suditi ne na temelju ciljeva koje proklamuje, pa možda i vjeruje u njih, nego na osnovu sredstava kojima kuša ostvariti te ciljeve. To je ta moralna perspektiva. Mogućno je da je Karadžić – uzmimo tek jedan primjer – kad je od 49.000 Bošnjaka iz prijedorske opštine likvidirao najmanje svakog trećeg, mogućno je da je u tom poslu bio vođen – najčasnijimnamjerama! Mogućno je da je klao iz čistog idealizma! A možda je Karadžić naprosto, pesnička “sanjalica koja se zabavljala pokoljima”, što rekao Sioran. Ali ja nisam ulazio u njegove motive. Nego sam, vođen najelementarnijom ljudskošću koja važi i svugdje i svakad, izražavao svoju raspamećenost pred Karadžićevim hunskim krvološtvom i vođenjem tolikog naroda, kao stoke, na klanicu. A sve sam to pisao da bih jednom smio pogledati u oči ljudima kojima je Karadžić pobio rodbinu, pogledati u oči preživjelim Radovanovim žrtvama. Kakva crna politika.

DANI: Maločas pomenuh Rodonačelnika. I danas pamtim odlomke iz te knjige.

VEŠOVIĆ: Iz Rodonačelnika? Te Crne Gore, koje ima u toj knjizi, na žalost više nema u zbilji – svi su oni pod zemljom. A koji nisu pod zemljom, mrtvi su za mene. I, uopšte, osjećam se danas poprilično – posthumno. I spremam se da napišem seriju tekstova pod naslovom posuđenim od Chateaubrianda: Memoari s onu stranu groba.

Ne govorim s Vuletićem

DANI: Postoji li tekst kojeg biste se danas odrekli?

VEŠOVIĆ: Jok. Postoje samo tekstovi koje bih ponovo napisao: stilski ih dotjerao, dolio im književne punine.

DANI: Sidran je u intervjuu za naš magazin izgovorio nezaboravnu rečenicu o alkoholu. Vaš porok je duhan. Kada bi Vam neko obećao telefon, ali da prestanete pušiti, da li biste pristali?

VEŠOVIĆ: Vidi se da nisi čitao, ili si zaboravio, moj ratni tekst o cigaretama, bez kojih ne bih mogao zamrčiti ni slova. Nosim desetak godina, možda i više, u sjećanju jednu usmenu Kišovu rečenicu: “Jebo pisaću mašinu koja se ne dimi”, to jest, iza koje, na stolu, vječno ne stoji pepeljara u kojoj se vječno dimi cigareta.

DANI: Napisali ste desetine, možda i stotine recenzija. Sudeći po njima, nikad u istoriji i nigdje na svijetu nije se pisala bolja literatura. Jeste li nekritičkim stavom doprinijeli devalvaciji bosanske književnosti?

VEŠOVIĆ: Napisao sam recenzije o knjizi eseja, romanu i knjizi priča Alme Lazarevske. O romanima Nenada Veličkovića, Jasne Šamić. Pisao recenzije o knjigama pjesama: Milana Milišića, Asmira Kujovića, Damira Uzunovića, Senadina Musabegovića, Faiza Softića, Alije Dubočanina, Mustafe Zvizdića, ne mogu ih se baš sjetiti sviju. Pisao sam recenzije o putopisima Milana Milišića, reportažama Vlada Mrkića, Hadžidedićevoj drami Pad, pričama Alije Dubočanina, Gafićevom trotomnom Sarajevskom ruletu, Bakšićevoj knjizi ratnih tekstova, a sigurno ima i još ponešto. Svojim recenzentskim radom smatram i iščitavanje i davanje nagrada knjigama priča Nenada Veličkovića, Damira Uzunovića, Karima Zaimovića, Seada Trhulja, romanu Muhameda Kondžića, Mrkićevu romanu, Berberovićevoj knjizi eseja, esejima Nermine Kurspahić, i opet ne znam jesam li baš sve nabrojao, ali te pitam: šta to nije u redu sa ovim knjigama?

Ne postoji način da stavim svoj recenzentski potpis na knjigu za koju ne vjerujem da zaslužuje objavljivanje. A da se mogu u procjeni prevariti, pa hvala bogu!

Ostat ću u Sarajevu čak i ako me pokušaju otjerati

DANI: Ne znam, imena o kojima govorite zaista su sjajna, ali nekako imam osjećaj da sve što je u ovom gradu objavljeno, ima Vašu recenziju. Vjerovatno griješim. Ali i ovaj intervju je došao u pitanje zbog brda tuđih rukopisa koji na Vašem stolu čekaju recenziju.

VEŠOVIĆ: To je druga priča. Od početka rata naovamo, vazda mi je na stolu brdo rukopisa, najčešće loših, i nije mi toliko što oko njih gubim vrijeme, nego: kako ljudima reći da im to što su donijeli – ne valja? Drugo su zvanične recenzije, a drugo kad ti u kuću dođe čovjek i, najčešće, svetiteljski zakovrnutih očiju, moli da mu rukopis pročitaš. Ova hrpa rukopisa koju vidiš, to je pola za zvanično recenziranje, a pola moj nezvanični privatni belaj.

DANI: Je li Vas ovaj grad razočarao?

VEŠOVIĆ: Ne. Da bih bio razočaran, morao bih prije toga biti očaran. I prije rata sam živio u krugu trideset do pedesetak prijatelja i poznanika. Nastavio sam na isti način živjeti i poslije rata, s tim što su se ljudi iz tog kruga prilično promijenili, a i krug je nešto uži.

DANI: Hoćete li ostati u Sarajevu?

VEŠOVIĆ: Hoću. Čak i ako me pokušaju otjerati, jer nemam kud. To sam shvatio još na početku rata. Što mi niko, dakako, ne vjeruje! I ne mora! Ali, kad je zapucalo, sjeo sam i dobro razmislio o mogućnostima odlaska. I shvatio: ako ću biti pošten, nemam kud odavde. Da sam imao kud, ja bih i otišao.

DANI: Govori se da trujete (književnu) omladinu. Je li to tačno?

VEŠOVIĆ: To mi je na ulici otvoreno rekao brat Džemaludina Latića: jeste, veli, mi mislimo da okupljaš mlade pjesnike i huškaš ih protiv nas. Doslovce tako! I još je rekao: I mislimo da te Sidran nagovara da pišeš protiv nas! Dakle: postoji čitav lanac huškanja: ja huškam mlade, a Sidran huška mene. Zanimljivo, kažem ja na to Džeminom bratu, da vi iz “Ljuljana”, i ovaj put, imate isto mišljenje kao i četnici! I oni su ubijeđeni da me Sidran nagovorio da ostanem u Sarajevu a potom da pišem protiv golorukog i čestitog srpskog naroda. ^etnicima sam poručio: E, svaka čast Sidranu, kad me, on jedan, uspio nagovoriti da ostanem u Sarajevu i da blatim pošteni srpski narod! Vas je, eto, cijeli jedan buljuk, sve veliki umovi, sve akademici, doktori nauka, magistri, fakultetlije, laureati, a ipak nije vam uspjelo nagovoriti me da stanem na vašu stranu, nego je to uspjelo Sidranu, koji nema ni fakultet završen, i zvanično mu se priznaje samo srednja stručna sprema! E, svaka Sidranu čast. Njemu, koga, inače, danas, u izvjesnim krugovima, ovdje zovu AbduVlah!

A kako to huškam i trujem mlade pjesnike, najbolje zna Džemaludin Latić, koga sam, još kao učenika medrese, u pjesničkoj Tribini 08, do mile volje huškao i trovao. I otrovao sam ga – da bude pjesnik.

DANI br. 62, 24. novembar 2007.