Napisala Mersiha Drinjaković
Prvo, niti mi je nakana da branim Sarajevo Film Festival, niti da ga napadam – ovaj tekst je lični doživljaj svega iz prethodnih dana, s kontekstima i podkontekstima, i molim vas da ga tako shvatite. Odličan šlagvort za ovo pisanje mi je dao Ozren Kebo, on, između ostalog, kaže: “Ono s vatrometom bila je žešća greška. I da se nije desilo na dan na koji je sve stalo, vatromet je višak, klasični sarajevski produkt. Ne znam samo otkud ga opet tu kad je bilo rečeno da ga ukidamo zbog životinja, ekologije, ukupne prirode i štednje. Pa se desio gaf s ovim filmom koji veliča, ili bar opravdava četnički pokret. I to je greška”. I dodaje: “Na SFF tradicionalno ne idem, pogotovo ne na ćilim. Niti blagonaklono gledam na pojavu bilo koje osobe iz svijeta politike na tim eventima. No se nešto pitam – uvedemo li princip sankcioniranja grešaka u društvu koje je fabrički pogrešno koncipirano i koje su premrežili lopovi, nasilnici i mafijaši opće prakse, nećemo daleko stići. U stvari, hoćemo i to je naš najveći problem”.
Drugo, greške ne praštamo i ostavke tražimo, vidljivo je to iz komentara na društvenim mrežama. Pa, ipak, smo nekako trideset godina zaglavili sa istim (ili sličnim) likovima koji nam upravljaju životima. Do nas? Do njih? Do malih, sitnih interesa koje smo ostvarili na mikroplanu? Hajde, bar pred ogledalom recimo istinu, ne moramo svima.
Treće, Sarajevo Film Festival je velika i važna činjenica u kulturnom, posebno u filmskom smislu, on je važna karika koja učestvuje u brendiranju imidža grada i države (o tome smo pisali u aktuelnom broju Gracije). I uvijek je u ovih 29 godina bilo onih koji ga napadaju, kao i onih koji ga slave previđajući greške. S argumentima ili ne (u oba slučaja). Grešaka je bilo i ranije – dodjela počasnog Srca Sarajeva reditelju Oliveru Stoneu 2017. i to nakon spornog filma baziranog na intervjuu sa Vladimirom Putinom – osvjedočenom zlikovcu. Je li to bila greška (meni je to veći “propust” od ovog najskorijeg)? Jesmo li tražili ostavke? Veliki festivali, kao i mi obični smrtnici, prave i pravimo greške, na njima bismo trebali temeljiti buduće korake i iskreno se nadam da će SFF iz ovoga danas izvući pouku.
Četvrto, moj lični doživljaj SFF je da sam tokom svih ovih godina koliko ga pratim kao gledateljica pogledala sjajne filmove, upoznala filmske autore do kojih nikad ne bih došla da nije bilo ovog festivala.
Peto, zamjerala sam i danas zamjeram što SFF, prerastavši originalnog ratnog i poratnog sebe, nije ostao vjerniji domaćim medijima, već su, kako većina u medijskoj zajednici zna, ako ćemo biti iskreni, prednost nerijetko davali regionalnim novinarima. A znamo da znaju koliko su nam važni i koliko pratimo sve aktivnosti. I mimo sedam-osam dana festivala. Jesmo li, uprkos tome, napravili na stotine tekstova o SFF, desetine naslovnica, jer nam je važan i jer nam festivalska dešavanja donose kvalitetan sadržaj? Jesmo. I neka smo.
Šesto, slažem se s Ozrenom, vatromet je bio greška u najljudskijem mogućem smislu, naprosto podrazumijevajućeg ponašanja – ako imaš komšiju kojem se desilo nešto strašno, nećeš pustiti glasno muziku, iz pijeteta prema njegovoj tuzi. Možeš nastaviti sa programom, sa svim što radiš – ali muzika (u ovom slučaju je to simbolično taj zlosretni vatromet) je odraz potpunog izostanka empatije.
Sedmo, propust sa promocijom filma koji ima jasne revizionističke namjere, koji je i jasno i simbolično okrenut ka veličanju četničkog pokreta – je greška – SFF je mora iskomunicirati na adekvatan način – a to sigurno neće uspjeti zabranama komentara na društevnim mrežama. Kad si tako velik i važan festival, sa generisanjem važnih poruka koje se šalju mimo, naravno najvidljivijeg – crvenog tepiha, postaneš i neodvojiv dio identiteta svih nas koji ga pratimo, smatramo svojim. Kad dođe do greške (stvarno vjerujem da je propust/greška) onda uključiš sve mehanizme koje podrazumijevaju i izvinjenje publici (ipak je greška, neko nije vidio-znao-čuo za sporni film koji je postao dio promotivnih sadržaja SFF).
Osmo, iskorak u sadržaju i uvrštavanje javnog razgovora o nasilju nad ženama nisam shvatila kao “pranje od vatrometa i izostanka minute šutnje” nego kao odličan način da se progovori o bolnoj i gorućoj temi i ovo je čin vrijedan svake hvale.
Deveto, stvarno, stvarno volim SFF, atmosferu, autore, ljude koje viđam, sadržaje koji u Graciji nastaju upravo zahvaljujući festivalu i zato i pišem ovaj tekst – jer mislim da je važna reakcija koju očekujemo od SFF. A ostavke? Mislim da ih trebamo tražiti na drugom mjestu – tamo gdje se prave institucionalni, namjerni i zlonamjerni pokušaji da nam bude gore i da budemo uniženi na “najmaštovitije” moguće načine.
Deseto, jako važno: atmosfera stvaranja linča, najmanje je što nam treba. Molim vas nemojte koristiti uvrede, prijetnje, jer neko ono što je napisano kao komentar na društvenim mrežama može shvatiti kao poziv na akciju!
Jedanaesto, i ne najmanje bitno, volim filmove. I uopšte se ne morate složiti s ovdje napisanim. I to je u redu.
