Napisala Lejla Lojo-Karamehmedović
U tom malom bh. selu u Istočnoj Bosni jedva da je bilo 20-ak kuća. Domaćin svake kuće poznavao je onog drugog, kako njega, tako i sve članove njegovog domaćinstva. Znalo se u broj koliko koji domaćin ima stoke, koliko mu krava u štali prenoći, koliko ovaca čuva u toru ili koliko jaja mu svaki dan snesu kokoši. Znalo se i koliko je Hamidu te godine rodilo šljiva i koliko bi mogao rakije ispeći, čiste šljive, one što za grlo ujeda, ali i liječi od svih bolesti. Koliko je jabuka jesenas nabrao za domaći pekmez. Koliko je tetka Dika, mog dede Hamida mlađa kćerka, jutros pomuzla svježeg mlijeka. Je li više dala Bjelava, ona od koje smo zazirali jer je znala i udariti nogom, ili Brezulja, najveća i najposlušnija od svih, krupnih očiju i prva u štali s desna. Tačno se znalo i kojeg će mu vikenda sinovi iz Sarajeva i iz Foče sa snahama i unucima doći da se pokosi imanje. A kosilo bi se u rano ljeto…, prije svakog godišnjeg odmora i prije odlaska na more, jedan za drugim, dolazili bi na raport mojoj nani Šemsi, Hamidovoj ženi…Prvo košava, pa tek onda odmor. I to bi bilo najživlji dio godine na selu…Zvuk oštrenja kose odjekivao bi s brda na brdo, a miris svježe pokošene trave opijao bi cijelo selo….
Mi, djeca, imali smo poseban zadatak: nositi vodu kosačima. Trk na Raučicu, prirodni izvor ledene vode koji, otkako je svijeta i vijeka, pričaju stari, nikad nije presušio, uhvati je u flašu ili u bidon i onda, uzbrdo, napojiti kosače dok je flaša još orošena. Nije ta voda samo gasila žeđ, nego je i budila sva čula, a umorne kosače vraćala u život…
Od Raučice se kuhala i kafa, što jača, to bolja. Jednako kao miris pokošenih njiva, tako se selom iz svakog domaćinstva širio i miris svježe skuhane kafe, one za koju bi vatra u starom smedervcu gorila i usred ljeta, samo da kafa što prije provri. A nekad nije htjela nikako. Uzalud bi bilo premicanje dzezve sa sredine prema kraju plate i obratno. “A opet čeka nekoga”…rek’o bi jedan od ukućana kad kafa neće da provri. “Uzmi mašice, pa pročačkaj vatru, brže će”, govorila bi nana Šemsa. A kafa i dalje ne bi vrila, čekala je…, uvijek komšiju Mehu.
Baš k’o da je znao kad će doći, Meho bi uvijek potrefi kad se kod Hamida pila kafa. Taj stari, visoki čovjek kojemu su godine već tada pritisnule ramena, a bore usjekle duboko u lice, još bi pred kapijom dovikivao: “Ooo…, domaćine, ima li te?” .
“Ima, ima, hajde Meho, bujrum” – govorio bi dedo Hamid, izlazeći pred njega. Kafa bi se, dok je bilo ljeta, uvijek pila tu, pred kućom. Dedo je odavno tu skovao dvije klupe i sto, za sve putnike namjernike, one što bi dođi namjerno ili slučajno… A Meho je navraćao s namjerom i bez namjere. I džaba što je dolazio haman svake hefte, nekad i po dva-tri puta, uvijek bi imao nešto novo za ispričati: ja’l o zdravlju ili bolestima, vremenima koja su prošla i onima koja ih čekaju.
Neko bi pomislio da je Meho dolazio ili zbog kafe ili, možda, samoće. Kako god, meni se čini da je kafom samoću liječio. A Meho je baš znao uživati u svakom gutljaju, niko ne bi s tolikom strašću i željom srknuo kafu kao Meho. A u fildžan bi znalo stati i po dva-tri Mehina srka.
Mehe, a ni dede već odavno nema, jednako kao što nema ni stare kuće, ni ljetnih koševina, ni drvene klupe niti stolica. U tome, nekada punom djece, selu, danas prazne kuće, nanovo podignute nakon rata, i još prazniji prozori kroz koje ama baš niko ne proviruje, i vrata koja niko ne otvara, svjedoče prošlim vremenima, toplim ljudksim srcima i iskrenim komšijskim odnosima. Jedino priče ostaju i njihovi junaci…I danas, gdje god da se zadesim, a čujem da neko srče kafu, sjetim se starog Mehe, duša mi se nasmije, i u sebi kažem: „Srkni Meho, srkni“….
