Kažu „planiraj“ i sigurno ćeš u životu uspjeti, jer dobra organizacija ključ je svega. Nijedan dobar biznis ne počinje bez biznis plana, pa što tako ne bi bilo i sa životom običnog, malog, ljudskog bića tj.žene? Ali šta učiniti kada i koliko god vi planirali, dovoljno je da samo jedna tračnica iskoči iz šina i svi ostali vagoni se pomjeraju i padaju baš poput domino kocki…
Baš sam optimistično ušla u sedmicu, isplanirala kada ću napisati sve tekstove, pripremiti objave za web i društvene mreže, finalizirati organizaciju osmomartovskog ručka, kupiti poklone, privesti kraju obavezne objave projektnih aktivnosti…, a evo, odavno se petku i predstojećem vikendu nisam ovako srčano radovala. Čak ni praznik svih žena za koji sam oduvijek govorila kako mi je najdraži od svih međunarodnih praznika nisam dočekala sa uobičajenim entuzijazmom. Jedva da sam ga uspjela čestitati najvažnijim ženama u svom životu, a kamoli ih obradovati pomno izabranim poklonima. Nadoknadit ću za vikend, obećah sebi na sredini sedmice.
I ma koliko željela pobjeći od uobičajene osmomartovske dileme: „Šta je nama donijela emancipacija“, savladana vlastitim porazom zbog svega onoga što sam trebala ove sedmice učiniti, a nisam, ne mogu, a da se ne zapitam koliko je složen i zahtjevan život prosječne žene danas… Na koliko zadataka moramo odgovoriti tokom jednog dana? Koliko se od nas očekuje? Evo, osvrnite se oko sebe. Sigurna sam da 9 od 10 najbližih žena iz vašeg okruženja živi i radi 25 sati dnevno, vješto brišući granice između poslovnih i privatnih obaveza, nastojeći ugoditi svima, podmećući svoja leđa i na poslu i u toplom porodičnom domu. Kada i zašto smo sebi nametnule toliko obaveza i jesmo li postale žrtvama vlastite ambicije ili je društvo jednostavno prepoznalo perpetuum mobile ženske snage i upregnulo je u najveći životni pokretač?
Gdje je nestala muška podrška i zašto su samo žene solidarne sa ženama? Prva priča počinje na radnom mjestu moje sestre. Čule smo se rano ujutro jer je znala da ne postoji mogućnost da se vidimo tog dana. Povodom 8. marta, sa kolegicama je organizirala je svečani prijem za sve uposlenice, kako bi im se izrazila zahvalnost za doprinos u službi. Žene za žene. A onda su stigle završiti i sve uobičajene obaveze, otići na ručak, stići kući i okončati sve što svaki uobičajeni dan nosi. Nošene osmomartovskim entuzijazmom, negdje između mirisa svježih buketa i parfema, vjerovatno nisu ni osjetile umor koji im je donio taj dan.
Ovog osmog marta sa prijateljicom, koju poznajem od šestog razreda osnovne škole, čula sam se tek navečer. Nisam ja nju stigla nazvati ranije, a ona je, između sastanaka za članovima uprave, među kojima je jedina žena, i direktorom koji je baš za osmi mart došao iz inozemstva revidirati rezultate poslovanja, žurila kući da se spremi za poslovnu večeru. A, izlazak, osmi mart?, pitam je naivno….Ma, kakav 8. mart, kad sam direktora pitala zar će doći u BiH za 8. mart, pretpostavljajući da će poslovni sastanci trajati cijeli dan, rekao je: „Ah, 8. mart, pa sigurno će mojoj supruzi biti teško što neću biti tu“. A, hoće li mom suprugu biti teško što ne izlazim s njim? Ne znam bih li se smijala ili bih plakala, ali eto, kad sam već izgubila cijeli dan, sad iz inata idem i na tu poslovnu večeru, ionako se tu donose najvažnije poslovne odluke. Kad je bal, nek’ je maskenbal.
Nasmijala me je. Bosanski inat će ubiti osmi mart, pomislih.
Kada ćemo i hoćemo li uopće odmoriti i je li Clara Zetkin baš ovako zamišljala žensku slobodu u budućnosti? Radimo li više nego ikada? Nije da se bunim, ali bih voljela, nekako, do iduće godine naučiti biti mudrija i sa manje napora učiniti što više… I na tom putu do mudrosti ne bi nam škodilo više muške solidarnosti, ako ništa da se barem poslovne posjete ne organiziraju osmog marta ili da naše kolege na sebe prezu veću odgovornost, samo jedan dan u godini. Ionako će dobiti veću plaću za manje rada. Zato, drage žene, drugi put mudrije, pametnije – obaveze mogu čekati jedan dan.
