Napisala Živana Jovančić
Vijest o smrti Vlade Divljana 5. marta 2015. prostrujala je poput munje zemljama bivše Jugoslavije i nikog nije ostavila ravnodušnim. Skoro istog časa reagovale su njegove kolege, sve sami vrsni muzičari, koji nisu krili emocije u trenutku kad odlazi jedan od njih. Među prvima se oglasio Saša Lošić Loša: “Moj idol. Zbog tebe sam sanjao da i ja jednom imam bend. Pozdravljam te, neutješno plačem negdje daleko, dragi prijatelju”, dirljivo je napisao na svom Facebook profilu.
Beskrajna tuga obuzela je najviše Vladine kolege i prijatelje iz osnovne škole sa kojima je 1. marta 1980. godine osnovao Idole. Gitarista Zdenko Kolar nije imao snage da progovori ijednu riječ o svom drugu. A u mislima Srđana Šapera, Vlada se sada čini kao neko ko se cijelog života bavio stvaranjem jedne, najljepše pjesme o ljubavi: “Zato je za mnogo ljudi koji su ga voljeli bio simbol mladosti, uvijek bolje, ljepše i uvijek osuđene da brzo prođe i nestane. U mladosti smo bili najbolji drugovi i uradili mnogo nama tada značajnih stvari. Dok sam živ, sjećat ću ga se kao druga koga sam najviše volio i poštovao i dječaka zaljubljenog u muziku, ljepotu i život.”
Iako su Idoli trajali svega četiri godine, postali su jedni od najoriginalnijih i najuspješnijih izvođača u istoriji jugoslavenskog rocka, a dokaz tome su njihovi hitovi koji su se održali sve do danas. I sada, dok se opraštamo s liderom Idola i idolom mnogih muzičara i generacija, koji je 10. maja trebao napuniti 57. godina, u glavi nam odzvanjaju Maljčiki, Poslednji dani, Retko te viđam sa devojkama, Samo me gledaj i budi tu, Rusija i Čokolada, kako glasi naslovna pjesma njihovog istoimenog albuma i najbolje prodavanog 1983. godine u bivšoj Jugoslaviji.
“Kada smo se rastali 1984. mislio sam da imamo još mnogo toga da kažemo”, rekao je svojevremeno Vlada Divljan, koji je kasnije nastavio solo karijeru, objavio četiri studijska albuma, te komponovao muziku za filmove Šest dana u junu, Crni bombarder, Sedam i po, Čekaj me, ja sigurno neću doći… Uoči burnih ratnih vremena, otisnuo se u svijet: od 1991. živi s porodicom sedam godina u Sydneyu, onda se vraća nakratko u Beograd, da bi se 1999. skrasio u Beču.
Posljednji dani
Vječiti dječak beogradskog rokenrola, divni čovjek Vlada Divljan, otišao je, nažalost, zauvijek. Ni sam nije slutio da mu se bliži kraj. On je volio život, a najviše od svega uživao je u braku sa trinaest godina mlađom suprugom Dinom i njihova dva sina, Stevanom (16) i Pavlom (13). Puno je putovao, volio je ljude, divio se svojim prijateljima, znao je reći šaljivo, zato što ga podnose. Vlada je bio čovjek koji se više plašio morskih pasa nego smrti, a o toj strašnoj stvari govorio je duhovito, u vrijeme kad nije bilo ni naznake bolesti. Tako je jednom prilikom nonšalantno rekao novinarima da bi volio umrijeti u sedlu. Duhom razboriti muzičar vjerovao je skoro do juče da je prebrodio najteže razdoblje u životu.
Kada je opet završio u bečkoj bolnici zbog upale trbušne maramice, Vladin zabrinuti prijatelj Maks Jurčić izjavio je da se muzičar bori za život. Nakon toga Vlada se, ipak, oglasio i uvjerljivo odbacio sve sumnje rekavši da je “daleko od bilo kakve životne ugroženosti”. “Istina je da mi je prije dvije godine dijagnostifikovan tumor na slijepom crijevu, koji je početkom prošle godine poslat u mirovinu.” Optimistično nastrojeni Vlada, koji je zadnjih godina svirao sa hrvatskim Ljetno Kino Big Bendom, želio je tada da obraduje svoje obožavatelje. Najavio je da mu uskoro izlazi album snimljen s ovim bendom, te izlazak novog singla Neposlušna građanka, koji je snimio sa grupom beogradskih muzičara. Nažalost, oči je sklopio nekako iznenada, prebrzo, i nikad više neće ni ugledati ni slušati svoje note koje je ispisivao tako lako, neosjetno, nježno. Oni koji žale za njim, oni koji ga poštuju, oni kojima je bio najdragocjenije biće na svijetu, oprostili su se od Vlade Divljana plačući i pjevajući njegove pjesme na komemoraciji održanoj 10. marta 2015. u Domu omladine u Beogradu, u njegovom rodnom gradu u kome od sada vječno počiva.
