JASER ARAFAT: IZRAELSKI TENKOVI SPRIJEČILI SU PALESTINSKOG LIDERA DA DOĐE U SARAJEVO

Razgovarao i snimio: Senad Pećanin

Kada sam odlučio da se pridružim mla­dom majstoru foto­grafije Ziji Gafiću na putu u Palestinu i Izra­el, sebi sam kao jedan od glavnih ciljeva postavio susret sa palestin­skim liderom i predsjednikom Jaserom Arafatom. Znao sam da već duže od dvije godine boravi u svom improvizovanom, razruše­nom sjedištu, u obruču koji je oko njega stvorila izraelska vojska. Odmah po dolasku sam shvatio da mi trenutne okolnosti ni u Izraelu, a ni u okupiranim teritorijama Ga­ze i Zapadne obale nikako ne idu naruku. S jedne strane, prije nešto više od mjesec dana najviši izrael­ski zvaničnici su u više navrata ja­vno priznali da razmatraju mogu­ćnost protjerivanja ili ubistva Jasera Arafata. Odmah im je odgovo­rio da se varaju ako misle da ima­ju mogućnost izbora: ubiti ga mo­gu, ali ne postoji mogućnost da ga uhvate živog i protjeraju. S druge strane, izraelski teror na okupira­nim teritorijama posljednjih mje­seci postaje sve brutalniji, na šta kao odgovor stižu samoubilačke akcije palestinskih civila u Izraelu i napadi na izraelsku vojsku na okupiranim teritorijama.

Osim toga, znao sam i da lista novinara iz većine najpoznatijih svjetskih medija koji čekaju na in­tervju sa Arafatom nikad nije bila duža.

Razgovor s Bakirom

Noć uoči mog polaska u Pales­tinu, 13. oktobra, kada sam postao svjestan da mi sve veze koje sam potegao ne garantuju susret sa karizmatičnim palestinskim liderom, na um mi je pala spasonosna ideja: u skladu sa devizom “cilj opravda­va sredstvo”, odlučio sam da ću, ako se probijem do Arafatovog sje­dišta, slagati da mu nosim osobnu poruku od predsjednika Alije Ize- tbegovića, te da zbog toga moram da ga vidim. Znao sam da su se njih dvojica susretali tokom rata i raču­nao sam da bi me zbog toga Arafat stvarno mogao primiti.

Smislio sam i šta da slažem: da ga predsjednik Izetbegović puno selami i poručuje da on i svi prav­doljubivi građani Bosne i širom svijeta podržavaju njegovu i borbu palestinskog naroda za slobodu.

Bio sam sretan što mi je ova ideja pala na pamet, ali me je isto­vremeno počela gristi savjest. Po­kušavao sam je umiriti sa profesi­onalne strane, time što sam odmah odlučio da ću u tekstu po povratku iz Palestine objaviti čime sam se poslužio da bih došao do Arafata. Međutim, s obzirom na činjenicu da se predsjednik Izetbegović nala­zio u bolnici, shvatio sam da je ne­moralno da u takvim okolnostima zloupotrebljavam njegovo ime. Onda sam odlučio da telefoniram sinu predsjednika Izetbegovića, Bakiru, da mu ispričam šta sam zami­slio, i da, u zavisnosti od njegove reakcije, odlučim hoću li se koris­titi lažima.

Kad sam mu ispričao o čemu razmišljam, Bakir se prvo nasmi­jao, a onda rekao:

– A znaš li da je Baba prije pe­tnaestak dana primio jedno toplo, prijateljsko, osobno pismo od Ara­fata, koje ga je jako taklo?

– Čuj, nisam znao!

– A bi li ti da ja vidim sa Ba­bom da mu on napiše odgovor, a ti da poneseš?

– Ih, ma, kako ne bih! To bi bi­lo sjajno!

– Ha-ha, ma, znam da bi. Nego, ne znam bi li ga ti ponio, pošto bi moralo biti na memorandumu SDA?

– Ma, bih, vala, čak i na njemu!

– Dobro, ja ću sad ići kod Ba­be u bolnicu, pitat ću ga, pa ću ti ja­viti.

Realnost apartheida

Prvi dan nakon što smo sletjeli na aerodrom “Ben Gurion” kod Tel Aviva i smjestili se u hotel u Istočnom Jerusalemu, akreditirali smo se u press-uredu izraelske vla­de i krenuli smo u Ramallah, da pokušamo doći do Arafata. Nakon petnaestak minuta vožnje, stigli smo na moj prvi, jedan od oko de­vet stotina check-pointa koje je izraelska vojska postavila na oku­piranim teritorijama Zapadne oba­le i Gaze. Izraelske vlasti objašnja­vaju, a izraelski Jevreji objašnjenje prihvataju, da se radi o kontrolnim tačkama koje su podignute radi si­gurnosti građana Izraela. Među­tim, ono što sam ja vidio i u šta sam se mogao uvjeriti tokom se­dam dana mog boravka, ostavlja nesumnjivo drugi utisak: radi se o kontrolnim tačkama čija je prevashodna uloga teroriziranje Palesti­naca. Stotine hiljada nesretnih Pa­lestinaca koji idu na posao, u ško­lu, u bolnicu, ili da obrađuju svoju zemlju, svakodnevno su izložene ponižavajućem iživljavanju izrael­skih vojnika: čekanju u često kilo­metarskim redovima, bez ikakve informacije da li će čekanje trajati sat, sedam sati, osam dana ili dva mjeseca.

POSLJEDNJA ŽELJA Predosjećajući svoj kraj, Izetbegović mu piše: “Ako ja ne budem u prilici klanjati, molim te da ti klanjaš za nas obojicu.” Arafat je vidno potresen pismom. Kaže mi da Izetbegovića zna još od kraja osamde­setih, da je bio veliki čovjek i njegov veliki prijatelj

Trudim se da što više pročitam i sa lica izmučenih ljudi koji čeka­ju u redu – starih žena, majki sa dje­com, mladića koji su naučili da svoju srdžbu zbog ponižavajućeg odnosa Izraelaca ne pokazuju – ali i sa lica Jevreja i Jevrejki u unifor­mama izraelske vojske. Šokiran sam grubošću i potpunim odsus­tvom svakog saosjećanja kod mu­škaraca i žena u uniformama. Gle­dam njih i kao da vidim scenu iz potresnog opisa ljekara koji vrši selekciju Jevreja u koncentraci­onom logoru iz memoara Prima Levija. Jednostavno, radi se o ljudi­ma koji svojim odnosom ni po če­mu ne pokazuju da se ispred njih nalaze ljudska bića.
Zijo i ja smo pošteđeni takvog tretmana zahvaljujući akreditacijama ureda za novinare izraelske vla­de. Prolazimo između kamenih blokova, pustom uskom stazom namijenjenom stranim novinari­ma. Prezrivi pogled na nas, koji smo pošli na okupirane teritorije, pojačava se čuđenjem nad našim bosanskohercegovačkim pasoši­ma.
“Znam šta su Sarajlije tokom op­sade mislile o stranim novinarima koji su često kao manekeni boravili u gradu i stidim se pogleda ljudi koji nisu, poput nas, lišeni višesatnog čekanja i ponižavanja od stra­ne vojnika na punktovima.

Do Arafatovog sjedišta dolazi­mo taksijem, nakon desetak minu­ta vožnje od kontrolnog punkta. Dva naoružana palestinska vojnika nas ne zaustavljaju na kapiji, valjda i sami svjesni koliko njihove puške izgledaju smiješno u okruženju najsavremenijeg i najmoćnijeg izrael­skog oružja, u čijem se uskom obruču nalaze.

Ulazimo na prostrani parking, okružen temeljito bombardovanim zgradama u kojima se nalazi sjedi­šte “Palestinske samouprave”. Pri­lazimo grupi novinara, od kojih sa­znajemo da su u toku razgovori predsjednika Arafata sa delegaci­jom Evropske unije, nakon kojih će se neko od palestinskih zvaničnika obratiti novinarima. Interes za ovo obraćanje je veliki, s obzi­rom da je prethodnog dana na pu­tu od kontrolnog punkta kojim smo prošli, daljinskim upravlja­čem aktivirana mina u trenutku dok je prolazila kolona vozila američke ambasade. Tri Ameri­kanca iz osiguranja ambasade su ubijena, dok je četvrti teško ranjen.

Nakon pola sata, iz zgrade čiji je ulaz djelimično zaštićen vrećama pijeska, izlaze Arafat i njegovi gos­ti. On se srdačno i dugo pozdravlja sa njima i na povratku prema zgra­di zastaje da odgovori na pitanja ko­ja okupljeni novinari uzvikuju iz ho­ra bez dirigenta. Osuđuje teroristi­čki napad i ubistvo Amerikanaca i potvrđuje da je naredio istragu, čiji prvi rezultati ukazuju na počinioce koje još ne može otkriti novinarima.

Stojim na tri metra od njega i pokušavam srediti prve utiske. Ma­nji je rastom nego što mi se činilo na osnovu TV snimaka i fotografi­ja, djeluje umorno, ali energičnost u odgovoru na provokativno pita­nje bljesne kao iskra i u sekundi potire umor; dok govori, povreme­no odaje utisak čovjeka koji isto­vremeno razmišlja o drugim, mno­go ozbiljnijim stvarima.

A šta radi Silajdžić?

Naš pokušaj da uđemo za njim u zgradu završava se na ulazu, pored vreća sa pijeskom. Nekolicini pripa­dnika Arafatovog ličnog osiguranja pokušavamo objasniti šta želimo. Ne govore engleski, ali su uhvatili da smo spomenuli “intervju”, što je sa­svim dovoljno da nas odbiju. Na spo­minjanje imena Izetbegović i Bosna, nalaze kolegu koji govori engleski. Mi mu objašnjavamo šta želimo, a on nas pita za Harisa Silajdžića. Do­govorili smo se da na parčetu papi­ra napišem ko smo, da nosimo pi­smo od predsjednika Izetbegovića i šta želimo, a on će pismo odnijeti nekome u Arafatovom uredu. Na­kon pola sata nas obavještava da je počeo važan sastanak i da nas Arafat ne može primiti.

Narednih šest sati, prije zatvaranja kontrolnog punkta za povratak u Jerusalem, proveli smo pokušavajući da aktiviramo naše veze koje bi nas dovele do Arafata. Neuspješno. Odlučili smo da probamo za pet da­na, nakon povratka iz Gaze. I proba­li smo, ali opet neuspješno. Ostao nam je još samo jedan dan do povrat­ka u Sarajevo i već smo izgubili na­du da ćemo Arafatu uručiti pismo koje mu je kao posljednje u svom ži­votu poslao predsjednik Izetbegović, koji je umro prethodnog dana. No, primili smo poziv šefa misije u Am­basadi Palestine u BiH, Majeda Maaroufa, koji nam je omogućio su­sret. U dogovoreno vrijeme, u pola šest poslije podne, bili smo na kapi­ji, s tim što su ovog puta vojnici iz obezbjeđenja očekivali naš dolazak.

Uskim stepenicama, bez ika­kvog pretresanja, vojnici nas vode na sprat ostatka zgrade koji je os­tao čitav nakon izraelskog bombardovanja. Uvode nas u Arafatov “kabinet” – sobicu od nekih dese­tak kvadrata, izrovanu gelerima, sa jednostavnim radnim stolom i de­setak stolica. U njoj Arafat živi već dvije godine, otkako su Izraelci odlučili da ga izoluju, premišljaju­ći da li da ga u međuvremenu i ubiju. Naš ulazak nije prekinuo po­tpisivanje nekoliko papira koji se nalaze ispred njega.

Čekam da završi potpisivanje papira. Gledam u njegovu mahramu, koja je neizbježni dio njegove odjeće i koja je, zahvaljujući tome, postala svjetski prepoznatljiv sim­bol podrške borbi palestinskog na­roda za slobodu.

Gledam u debele naočare čo­vjeka koji je jedna od najmarkantni­jih figura svjetske historije druge polovine dvadesetog stoljeća. Na stolu ispred njega opažam i papir koji sam dao njegovom osiguranju prilikom prvog dolaska, na kojem sam napisao ko smo i šta želimo.

Završio je potpisivanje, ustaje i srdačno me pozdravlja na dobrom engleskom. Sa svoje obje ruke du­go stišće moju. Sa širokim osmije­hom na licu, toplim i blagim, ali istovremeno i ispitivačkim pogle­dom, dugo me gleda u oči. Posjeda me u stolicu pored sebe.

Pružam mu koverat sa pismom predsjednika Izetbegovića. Otvara ga i čita. Kaže mi da zna da je pred­sjednik Izetbegović umro i da je poslao pismo. Uzimam mu za tre­nutak pismo iz ruke i čitam naglas dio u kojem ga predsjednik Izetbe­gović podsjeća na dogovor da zaje­dnički klanjaju u svetoj džamiji Al-Aqsa. Predosjećajući svoj kraj, Ize­tbegović mu piše: “Ako ja ne bu­dem u prilici klanjati, molim te da ti klanjaš za nas obojicu.” Arafat je vidno potresen pismom. Kaže mi da Izetbegovića zna još od kraja osamdesetih, da je bio veliki čo­vjek i njegov veliki prijatelj.

PEĆANIN: Gospodine predsjedniče, kako ste? Svjetskim medijima kruže različite vijesti o Vašem zdravstvenom stanju.
ARAFAT: Ja sam, hvala Bogu, dobro. Ali, stanje oko nas nije dobro. Znam da ste proteklih dana bili u Gazi i vi­djeli ste šta se tamo događa. Samo jučer Izraelci su u zračnim napadima ubili više od deset civila.
PEĆANIN: Kako Vi gledate na naja­ve zvaničnika izraelske vlade da biste mogli biti ubijeni? ARAFAT: To nije ništa novo. I ju­čer je Ariel Sharon govorio o me­ni na najslužbenijem mjestu, u izraelskom parlamentu, Knesetu. No, mene više brinu druge stvari. Molim vas da obratite pažnju na projekat Sharonove vlade koji se ubrzano realizira: govorim o zidu koji izraelska vojska užurbano, svakodnevno gradi. Samo tim zi­dom Sharonova vlada otima još više od dvadeset posto palestinske teritorije u Gazi i blizu pedest pos­to na Zapadnoj obali.
PEĆANIN: Misjite li da će Amerika uraditi nešto da promijeni tre­nutnu situaciju na okupiranim teritorijama?
ARAFAT: Oni moraju brzo reagi­rati i zajedno u “kvartetu” (diplo­matska misija koju čine predstavni­ci Sjedinjenih Država, Evropske unije, Rusije i Ujedinjenih nacija, op. S.P.) pokrenuti proces u prav­cu implementiranja onog što je do­govoreno u “Mapi puta”.
PEĆANIN: Kako gledate na miro­vnu inicijativu grupe izraelskih Jevreja i grupe Palestinaca ko­ja bi trebala biti okončana “Že­nevskim sporazumom”?
ARAFAT: To nije oficijelna inicija­tiva i oficijelni sporazum…
PEĆANIN: Znam, ali me zanima da li je Vi podržavate.
ARAFAT: Mislim da je to dobar korak izraelskih mirovnih grupa.
PEĆANIN: Kako objašnjavate činjeni­cu da borba palestinskog naro­da za slobodu ne dobija puno ja­ču podršku islamskog svijeta?
ARAFAT: Ne smijete zaboraviti šta se sada događa u regionu. Si­tuacija je vrlo ozbiljna. Pogledaj­te šta se događa sa Bagdadom. Šta će se desiti sa sljedećim…? Ko je sljedeći? Oni otvoreno go­vore o tome ko je sljedeći na re­du. Vidjeli ste šta je uradio Izra­el nedavno u Siriji – izvršio je vazdušni napad na nju. Sirija se obratila Ujedinjenim nacijama, Savjetu sigurnosti, i vidjeli ste šta še dogodilo (Sjedinjene Države su spriječile donošenje rezoluci­je Savjeta sigurnosti kojom se osuđuje napad Izraela na Siriju, op. S.P.). Sirija je bombardovana dva puta, ali ni to nije sve: ona je pod pritiskom da zatvori sva pa­lestinska predstavništva.

PEĆANIN: Gospodine predsjedniče, Vi ste simbol borbe palestin­skog naroda za slobodu. Stra­hujete li šta će se dogoditi sa palestinskim narodom, sa nje­govim otporom okupaciji kada Vas ne bude?
ARAFAT: Ne. Ne plašim se zato što se palestinski narod ne susreće sa agresijom od jučer, već smo joj izloženi duže od stotinu godina.
PEĆANIN: Ko će Vas naslijediti na čelu palestinskog pokreta otpora? Razgovarao sam pro­teklih dana sa mnogo Palesti­naca i većina nije krila zabrinu­tost mogućim raspletom doga­đaja nakon Vas.
ARAFAT: Ne, za tim nema potre­be. Palestinski narod je hrabar i pa­metan. Mi imamo demokratiju na koju smo ponosni, te stoga nema mjesta strahu.
PEĆANIN: Kako obični ljudi širom svi­jeta, ili, recimo, u Bosni i Herce­govini, mogu pomoći borbu pa­lestinskog naroda za slobodu?
ARAFAT: Treba stalno naglašavati neophodnost implementiranja onoga što je već davno usvojeno i dogovoreno. Posljednji u nizu ta­kvih dokumenata je “Mapa puta”, prije nje smo imali Michelove pre­poruke, sporazum iz Sharm E1 Sheika, sporazume sa Sharonom i Netanyahuom… Mi tražimo brzu i odlučnu implementaciju onoga što je dogovoreno “Mapom puta”.
PEĆANIN: Znate da je sutra džena- za predsjednika Izetbegovića. Zanima me da li biste voljeli doći na nju?
ARAFAT: Bez ikakve sumnje, ja_f bih došao na dženazu. Da nisam u ovakvoj situaciji, ja bih sutra sigur­no bio u Sarajevu. Molim Boga da mu podari Džennet. On je bio ve­liki čovjek i moj veliki prijatelj.

***

Arafatov savjetnik mi iza nje­govih leđa išareti da je moje vrije­me isteklo. Nemam utisak da Arafat ne bi rado još pričao sa mnom, ali ustajem. Ustaje i on i pokazu­je mi gelere u zidu. “Evo, vidite gdje ja živim.” Hoću da se ruku­jem, ali mi on pruža pripremljenu fasciklu sa nekoliko fotografija. Otvara je i pokazuje mi fotografi­ju na vrhu. Na njoj je jedan od naj­dragocjenijih svetih simbola kršćanske religije i kulture, statua Bogorodice Marije iz Betlehema. Vidi se da je dobrano uništena ge­lerima i mecima.

– Vidite ovu fotografiju. Pogle­dajte šta je izraelska vojska uradila od statue Bogorodice Marije, koja se pominje i u Kur’anu. A sjećate li se opravdanih reakcija u svijetu na­kon što su talibani uništili čuveni kip Bude?
–Sjećam.
– Znate li i za jednu reakciju u svijetu nakon što je izraelska vojska ovo učinila kipu Bogorodice?
– Ne znam.
– E, vidite: mi smo vijekovima čuvali Bogorodicu neokrznutu, a pogledajte šta su oni uradili. To je svijet u kome živimo!

Rastajemo se, grleći se i ljube­ći kao da se znamo godinama. Prije nego što ću izići iz sobe, po­tpisuje se na poleđini fotografije sa Bogorodicinim kipom i pruža mi je. Izlazim iz sobe i ubrzo na­puštam Ramallah. Desetak minu­ta nakon što smo prošli kontrol­ni punkt na putu prema Jerusalemu, izraelska vojska je ušla u Ra­mallah i tenkovima ponovo op­kolila Arafatovo sjedište. Uzdajući se u razum zločinaca, nadam se da pismo koje je predsjednik Izetbegović napisao kao poslje­dnje u svom životu neće istovre­meno biti i posljednje koje je predsjednik Arafat primio.

DANI 333, 31.10.2003.