IN MEMORIAM Preminuo Branko Cvejić

“Život je nevjerovatno kratak i strašno brzo prođe. Odživite svaki trenutak, po mogućnosti lijepo.”, kazao nam je prije tri godine legendarni glumac Branko Cvejić. A večeras je tužna vijest prostrujala prostorima koje zovemo regijom: Cveja više nije među nama

Nedavno objavljeno

Razgovarala Tatjana Kuljača


U znak sjećanja na čuvenog glumca čija nas je vijest o smrti večeras zatekla, objavljujemo razgovor s njim nastao prije tri godine. Od popularne serije Grlom u jagode, gdje je glumio čuvenog Baneta Bumbara, pa sve do Momčila Raša Sinđelića, Branko Cvejić jedan je od omiljenih likova televizijskih serija na našim prostorima. Rođen 1946. u Beogradu, prve korake na daskama koje život znače napravio je uz oca Žarka koji bio operski pjevač u Narodnom pozorištu, te je pozorište postalo njegova sudbina. Od 2002. do 2011. bio je i upravnik Jugoslovenskog dramskog pozorišta, a igrao je u Ateljeu 212 i Zvezdara teatru. Gluma je njegov život. Voli da glumi, koliko i činjenicu što još u tome uživa. U Crnu Goru stigao je sa predstavom U agoniji, Narodnog pozorišta u Beogradu, koja je u okviru Beo Art revije predstava odigrana u hotelu Mediteran u Bečićima i podgoričkom KIC-u Budo Tomović. Predstava U agoniji, prema drami Miroslava Krleže, u režiji Ane Đorđević odjevena je u drugačije ruho nego što je prvobitna ideja, s ciljem da se prilagodi današnjem vremenu koje se čini kao početak kraja perioda koji je započeo padom Austrougarske monarhije. 

Izvor: Jugoslovensko dramsko pozorište / Nebojša Babić

U predstavi ste narator/inspektor koji opisuje radnju i raspoloženje likova. Da li je, zapravo, ovakav prikaz Krležinog djela pravi, gdje akcenat nije stavljen na ljubav već na tamnu stranu procesa modernizacije, na zlo vladavine novca i moći?

– Svako ima svoje viđenje djela. Svaki reditelj ima novitete koje unosi u predstavu. Ovdje je dosta radikalno napravljena adaptacija same drame. Kada je drama napisana 30-ih godina, prvo su napisani prvi i drugi čin, a onda je Krleža 60-ih godina dopisao treći čin, koji se rijetko igrao. Uglavnom se igraju samo prva dva čina. Naša rediteljka i adaptator teksta napravila je predstavu po sopstvenom viđenju. Nije ništa promijenila, nije dopisivala, ali je izbacila cijeli prvi čin. Drama počinje od samoubistva Lenbahovog, kada počinje da teče rasprava između dvoje ljubavnika. Dolazi policija i radnja poprima stil trilera. Drama i dalje govori o onome što je Krleža i htio. O odnosima među ljudima. Možda više o tome nego o pitanjima novca, bez obzira koliko se novac tu pominje, akcenat je više na nemogućnosti ostvarenja prave ljubavi između dvoje ljudi.

Da li je ovo doba zaista početak kraja vladavine obmane? 

– Ma kakav početak kraja?! Ovo je početak početka obmane. Mi konstantno živimo u jednom lažnom svijetu koji vode oni koji pobjeđuju i vode zemlju. Ali, bolje da ne počinjemo o politici.

Vjerujete li da dobro može da pobijedi i da će vrijedni i obrazovani ljudi uspjeti da se izbore za svoju šansu i mjesto pod suncem? 

– Pitanje je vrlo teško. Od ljudi se, ipak, traži da budu odani određenoj struji u zamjenu za šansu.

Igrali ste najrazličitije uloge u Vašoj bogatoj karijeri, neću pretjerati ako kažem da smo rasli uz njih. Kako je bilo igrati Petrunjelu u predstavi Dundo Maroje, ulogu žene za koju ste dobili i nagradu? 

– Bilo mi je veoma drago da igram ulogu jedne žene! Bila je to divna predstava. Bila je smiješna, duhovita i dobra. Rađena je jako davno, ali je upamćena. Igrana je i u Dubrovniku, odakle je i potekla, pa kad uspijete na takvom mjestu gdje je djelo i nastalo, onda vam bude drago!

Branko Cvejić kao Bane Bumbar i Josif Tatić kao Tale Foto: iz Programskog arhiva RTS

Da li je bilo teško postati žena, makar na par sati? I da li Vam je ta uloga, možda, pomogla da bolje razumijete žene?

– Ne! Nije mi bilo teško da igram ulogu žene, to je glumački zadatak, bilo mi je zadovoljstvo! Igrao sam ženski lik još jednom i to u filmu Slučaj Harms. Ne znam zašto je reditelj insistirao da lik žene igra muškarac, ali eto, ja sam dobio priliku da je igram i to mi je bilo zanimljivo. Ipak, ta uloga mi nije pomogla da malo bolje shvatim žene. Ali je lijepo jer glumac voli da istražuje, da radi nešto drugo, neuobičajeno.

Danas viđamo tipske glumce za koje se, nerijetko, ispostavi da su slični likovima koje glume. Da li ste Vi sebe prepoznali u nekoj od svojih uloga?

– Uvijek sam pokušavao da budem to što igram počev od prvih uloga. Naravno, ne mogu da budem žensko. Ta uloga je jedna od životnih epizoda. Koristite sredstva koja imate u sebi da biste ostvarili neki lik. Morate da se prilagodite. Meni je uvijek bilo jako važno da se uživim u živote likova koje igram.

Nekada se karijera gradila na znanju i sposobnostima, a danas je znatno drugačije. Mnogi nastoje da podignu prašinu uz pomoć tabloida, pa da se na taj se način ostvare u ulogama koje, možda, i ne zaslužuju. Da li se karijera glumca može izgraditi na ovakav način?

– Ne bih bio toliko strog prema glumcima i ne mislim da to glumci svjesno rade. Uloga može biti dobro ili lošije odigrana, bez obzira da li je to pozorišna predstava, film ili televizijska serija, sve to može da bude i dobro i lošije. Ne smatram da oni namjerno, preko tabloida, planski dobijaju uloge.

Branko Cvejić
Foto: Zoran Lončarević/Nova.rs

Ćerka Bojana i sin Žarko su završili studije u inostranstvu, a ćerka sada radi i živi u Briselu. Da li ste im ikada savjetovali da se vrate kući? 

– Ćerku ne bih savjetovao nikada ništa, ona sama bira svoj put. Donijela je odluku da živi u inostranstvu i ja sam je prihvatio. Lijepo je da može da živi od posla kojim se bavi. Sin se vratio, živi u Beogradu i radi kao profesor. Dok bude onih kojima će predavati na fakultetu, živjeće u Beogradu. Vrlo lako može da se dogodi na ne bude nikoga, pošto ljudi, redom, odlaze iz zemlje.

Pozorište je Vaša druga kuća gotovo od rođenja. Vaš otac je bio operski pjevač, da li je to presudilo da se bavite pozorištem? 

– Moguće da jeste, na neki način, jer sam ipak od rane mladosti bio stalno u pozorištu sa svojim ocem. Ne znam da li mi je pozorište bilo prva ili druga kuća, ali mi je bilo jako blisko, tako da je bilo sasvim normalno da poželim da se bavim nečim u pozorištu, bez obzira da li je to gluma ili nešto drugo.

Kladim se da se svi koji Vas pamte i vole pitaju kako uspijevate da odolite vremenu i da se fizički gotovo ne promijenite? Naše dame bi cijenile da im otkrijete tajnu!

– Ju, hvala Vam veliko! Ali, nažalost, nije tako. Mijenjam se, ali to tako mora. Prođe dosta godina, obavite svašta, pa dođete u penziju, pa u neke pozne godine. Mislim da sam sad, inače, u poznim godinama, ali radujem se što želim još uvijek da igram. I što volim da igram. To mi je zadovoljstvo.

Prije pet godina ste postali djed. Da li ste u odnosu s unukom drugačiji nego što ste bili sa djecom? 

– Žao mi je što zbog trke za poslom nisam više vremena posvjećivao svojoj djeci. Nisam vidio svaki trenutak njihovog odrastanja. Ja sam imao babe i dede koji su preuzeli dobar dio posla oko mog odgoja u vrijeme kad sam bio mali. Sad imam dvije unuke, a u avgustu će doći i unuk i raduje me što nas ima mnogo!

Svi glumci se suočavaju sa tremom na početku svoje karijere. Koliko je vremena trebalo da protekne i koliko predstava da ostane za Vama da ne osjećate tremu?

– Nikad nisam bio bez treme. Ali ne samo kao glumac. Dugo sam bio direktor pozorišta pa sam uvijek imao tremu, pred svaku premijeru. To vas drma. Nikada niste 100 odsto sigurni, čak i ako mislite i znate i jeste stručni da procijenite da li je to dobro ili nije dobro. Ipak, ne možete da znate da li će to publika prihvatiti pozitivno ili će to proći nezapaženo ili loše. Tako da trema uvijek postoji, bar na premijeri, a poslije se sve slegne i svako sljedeće izvođenje bude lakše.

Ne pravite planove. Da li jednostavno puštate da se život dešava ili se plašite da se planovi neće ostvariti?

– Ne pravim planove, pogotovo sada, u ovim godinama. Ljetos sam taman htio da idem negdje na more, kad su mi rekli da od toga nema ništa jer moram da radim neku reparaciju na samom sebi, pa sam bio operisan. Sada mi je to smiješno, ali u tom momentu je bilo dosta ozbiljno. Prema tome, šta vrijedi praviti planove? Napravite ih, a onda vam se dogodi nešto i planovi propadnu. Ovako, živimo od danas do prekosutra.

Šta biste poručili čitaocima Gracije?

– Jedino što imam da vam poručim je da je život nevjerovatno kratak i da strašno brzo prođe. Odživite svaki trenutak, po mogućnosti lijepo.

 

Pročitaj još
Related

Weekend.15 otvorio najveći poznavalac svijeta tajnih službi i Mossada

"Weekend ima tu moć privlačenja ljudi već 15 godina,...

Otvorena izložba “Tri(o)logija” dizajnerske grupe Trio

Izložba "Tri(o)logija" će sarajevskoj publici predstaviti preko trideset originalnih...

Danas počinje jubilarni 15. Weekend Media Festival

Tako će do nedjelje, 25. septembra, omiljena istarska destinacija...