Krajem marta je u sarajevskoj Vijećnici upriličeno otvaranje izložbe “Nacionalno blago Bosne i Hercegovine”. Eksponati čine pisano kulturno naslijeđe iz specijalnih zbirki Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine. Na jednom mjestu predstavljene su neprocjenjive rukopisne zbirke prepisivane stoljećima do prvih knjiga i novina štampanih u Bosni i Hercegovini, putopisa i arhivskih kolekcija bosanskohercegovačkih velikana.
Izložba, koju su organizirali Fondacija “Alija Izetbegović“ i Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH, dio je zvaničnog programa obilježavanja 30. godišnjice nezavisnosti BiH, a upriličena je uz pokroviteljstvo predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića i člana Predsjedništva BiH Željka Komšića. Amel Suljović, autor projekta izložbe “Nacionalno blago Bosne i Hercegovine” i savjetnik za kulturu presjedavajućeg Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića odgovara na naša pitanja o svim aspektima ove vrijedne postavke.
Kako ste došli na ovu ideju, koliko su trajale pripreme i šta su sve uključivale?
– Ideja za izložbom javila se 2011. tokom moje posjete Vladi Slovačke Republke u Bratislavi gdje sam imao priliku vidjeti Bašagićevu zbirku rukopisa na orijentalnim jezicima koju je vodeći naš intelektualac toga vremena, dr Safvet beg Bašagić prodao tamošnjoj biblioteci 1924., usljed teških političkih okolnosti u BiH kojima je i sam bio izložen. U predgovoru kataloga koji je ogledalo svake izložbe, napisao sam da bi se put do ove izložbe mogao nazvati dugim čekanjem. Deceniju. Eto, toliko su trajale pripreme, kako vi kažete. Šta su uključivale? Ovako: polovinu od toga odgovornost, da ne izgubite iz vida značaj ideje, uprkos vjerovatnoći da od toga neće biti ništa. Drugu polovinu strpljenje i diplomatija, te na samome kraju znanje i odlučnost. U depoe sa nekoliko hiljada rukopisa od kojih svaki zaslužuje da se pokaže javnosti, ne silazite bez jasne slike o tome šta hoćete da nađete.
Šta je najviše uticalo na vas tokom rada na izložbi, šta vas je motivisalo?
–Dvije su ličnosti čiji su me radovi pratili na putu do ove izložbe. Bili su posvećenici u radu i odgovorni prema razmjevanju značaja pisanog kulturnog naslijeđa Bosne i Hercegovine. Dr Safvet beg Bašagić, prvi. To što je dr Bašagić postigao u uslovima u kojima je radio, teško je postići i danas, u uslovima u kojima je raditi drugačije i lakše. To je ličnost koju su krasili znanje, elokvencija i odgovornost u odlukama. Njegovo životno djelo, Zbirka orijentalnih rukopisa upisana je od strane UNESCO-a 1997. godine, na listu svjetske kulturne baštine. Gledajući dijelove te zbirke u Bratislavi 2011. godine, nisam do kraja razumio koliko znanja, vještine, mudrosti treba da se prikupi i sačuva jedna takva kolekcija. Danas mi je to jasnije. Neko će kazati, to je mogao Bašagić. Treba kazati: to je postignuto odgovornošću i odricanjem. Mehmed beg Kapetanović Ljubušak, drugi. Ličnost u čijem su se radu tako vješto preplitale mudrost i energičnost, kako su i kada zahtjevale prilike. Ozbiljni društveni procesi, bilo gdje u Evropi, trebaju ljude poput Ljubušaka, iznova i iznova, čije znanje, odmjerenost i diplomatska vještina otvaraju puteve koji su se do tada činili neprohodnim. Umijeće Mehmed-bega Kapetanovića da visoke funkcije koje je savjesno obavljao stavi u službu svoje misije kulturnog preporoda Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, u svrhu javnoga dobra, zaslužuje da se istakne. I još nešto: Narodno blago koje je za ono vrijeme bio veliki poduhvat, mogao je sakupiti samo čovjek izuzetne energije, znanja i vještine sa kojom je dolazio do potrebne građe. Treba biti pošten i priznati da ovo što činimo, prema uslovima i rezultatima Bašagića i Ljubušaka, nije dovoljno, ali je važno da to razumijemo.
Šta posjetioci mogu vidjeti tokom posjete izložbi?
– Jezgro izložbe čine domaći autori, prepisivači, rukopisi prepisani i djela štampana u Bosni i Hercegovini. Djela velikana na koja su se naši ljudi naslanjali. Rukopis djela Fevzije Mostarca iz 1739. koji sam vidio u Bašagićevoj zbirci u Bratislavi i rukopis Sadijevog Đulistana koji je 1617. prepisao Alija Ahmetov u Mostaru, pored ostalog govore i tome da je Bosna i Hercegovina oduvijek bila i jeste dio evropskog kulturnog prostora. Pažnji javnosti treba ukazati i na djela bosanskih sufijskih prvaka, Abdurahmana Sirrije, Hasana Kaimije i Abdulvehaba Ilhamije. Na Attara i njegov Govor ptica. Na čudesnu zbirku mushafa koju su prepisali naši mladići, unoseći u svoja djela više od tinte i vještine. Zato ona traju do danas, kao da su jučer prepisana. Na djela šestorice viđenijih franjevaca, na evropske putopisce koji su otkrivali Bosnu i njene ljude, šaljući u Berlin, Beč, Paris i Sankt Petersburg sliku o nama, sliku o drugom. Prve štampane knjige i listove koji su nas oblikovali kao društvo, nalazeći rješenja za sve poteškoće koje mi danas nemamo. Ukratko: izložbu treba vidjeti.
U kome ste našli najveću pomoć i podršku?
– Zahvala ide Upravnom odboru Fondacije Alija Izetbegović, rukovodstvu i saradnicima iz Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, partnerima koji su razumjeli da je važno, i preostalom timu saradnika jer su razmjeli da treba. Treba kazati: Na prijedlog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Šefika Džaferovića izložba „Nacionalno blago Bosne i Hercegovine“ uključena je u zvanični program obilježavanja 30. godišnjice od nezavisnosti Bosne i Hercegovine.
Šta bi bila poruka ove izložbe?
– Da brigu ili nebrigu o pisanom kulturnom naslijeđu ne može pokriti jedna izložba, ma kakva bila. To je proces koji traje, i u kojem se smjenjuju naraštaji, čitave generacije. Proces u kojem se iznova vrši preispitivanje napora, ulaganja, odgovornosti i potrebnog znanja. Znanja koje treba da uključuje: Bašagićevu elokvenciju i lakoću usvajanja, Ljubušakovu energiju, akribičnost Hamdije Kreševljakovića, pedantnost Derviša Korkuta, posvećenost Mehmeda Handžića, istrajnost Kasima Dobrače i strpljenje Mahmuda Traljića. Strpljenje ono Kafijino.
