Napisala Jadranka Šoltić
Snimci Privatni album
Jutro nakon što je u Kamernom teatru 55 izvedena Petra, predstava koja govori o odnosu majke i tri kćerke, sarajevska svakodnevnica tekla je normalnim tokom. Najviše se razgovaralo o politici, zbog čega nas je posebno obradovala činjenica da je srbijanska glumačka diva Tanja Bošković (68), zvijezda Petre, smještajući se na stolici u jednom od gradskih kafića, nasmijano podcrtala da je politička situacija jedino o čemu ne želi razgovarati. Predstava u kojoj igra Majku, rađena je po motivima teksta Richarda Lortza i u režiji Irfana Mensura.
Uprkos činjenici da je noć prije izvela vrlo zahtjevnu predstavu i nakon toga se dugo družila s prijateljima i poznanicima, Tanja je prilikom našeg susreta djelovala vrlo odmorno, raspoloženo i pričljivo. Ispričala nam je kako nakon nastupa u sklopu festivala “Dani Jurislava Korenića”, s kćerkom i partnericom u predstavi Lanom Karaklajić nastavlja put ka novom nastupu u Bijeljini te se činilo da joj naša zajednička kafa joj predstavlja kratki predah u vrlo dinamičnom rasporedu.
Na sceni sa kćerkom
U predstavi pored Tanje i Lane igraju i glumice Viktorija Arsić i Nataša Petrović. Tanja proces pozorišne saradnje s kćerkom opisuje kao posebno iskustvo u kojem je Lanu posmatrala isključivo kao mladu glumicu koja ima svoj dar, što je željela ispoštovati. “Nije bilo savjeta. Tu se mora poštovati tuđi dar. Ona ima svoj, a ja svoj. Inače kad dolazim u kontakt s mlađim glumcima pazim šta i kako govorim. Jedno je naš porodični, a sasvim drugo naš kolegijalni odnos. Ona je vrlo osjetljivo umjetničko biće, baš kao i ja. Kroz cijeli proces smo njegovale uzajamno poštovanje i toleranciju”, govori.
“Sarajevo sam zapamtila po fantastičnim kafanama. To je jedan potpuno drugačiji život. Kafane nisu bile kafići, nego ozbiljne kulturne institucije. Tamo su vođeni neki vrlo važni i ozbiljni razgovori. Ja tada nisam govorila, samo sam slušala”
Usne joj se zatim šire u smijeh, pa dodaje kako je nakon odigrane premijere zahvalila Lani za zajedničko iskustvo, nakon čega ju je kćerka podsjetila da su kroz takve procese prolazile već nekoliko desetina puta. “Ona je sa mnom prolazila kroz takve procese otkako je naučila čitati. Svaki put. Moj odnos sa djecom je izgledao ovako – pričala sam s njima kao sa odraslim ljudima, govorila sam im šta me tišti i čini sretnom. Nisu uvijek sve razumjeli, ali smo o svemu razgovarali. Preslušavali su me prije svake predstave. Lana je prošla sve dječije bolesti u pozorištu. To je također važno. Često postoji predrasuda da se djeca glumaca apriori primaju u pozorište, ali to nije istina. Ne zaboravite da se veoma razlikuju djeca koja su odrasla u pozorištu i djeca koja prvi put dolaze u takve institucije. Lana je već s pet godina igrala prvu predstavu, malu Lolitu. Sjećam se da smo se jednu večer vraćale kući, a vani je padala kiša. Nismo imale novca za taksi, a ona je propustila drugaricin rođendan kako bi odigrala predstavu. Pitala me: ‘Šta je ovo, jesu li ovo čari umjetničkog života?’. Prošla je i tu ružniju stranu, naučila je da gluma nije samo uvijena kosa, glamur i čokolade i cvijeće na poklon. Po tome se razlikuje od ostalih”, govori.
Lanu, koja se lani udala za dugogodišnjeg partnera, trenera Stefana Adžića, Tanja je dobila u braku sa sad već bivšim suprugom, rediteljem Dejanom Karaklajićem. Osim Lane, plod ovog rediteljsko-glumačkog braka je i 32-godišnji sin Đorđe koji živi i radi kao socijalni radnik na Floridi, te je oženjen anesteziologinjom Katarinom.
Vraćamo se na Petru – a Tanja je prepuna utisaka, te je izuzetno ponosna na uspjeh predstave i čvrsto vjeruje kako je ovaj pozorišni komad sarajevsku publiku doveo do katarze: “Riječ je o jednoj interesantnoj temi, nema tako često predstava o majci i tri kćerke. Taj odnos je bogat. To je odličan komad u kojem ljudi mogu da se identifikuju sa tim likovima. Ne volim politički teatar i koncepte, volim glumačko pozorište – igrati situacije koje smo dobili od pisca. To me zabavlja. Nemam više vremena za potrošnju na nešto što me ne zanima. To je komocija koju obezbjedite kada imate toliko godina”.
Razgovor skreće u pravcu dugogodišnje glumačke karijere, a Tanja ističe kako u 48 godina djelovanja ne postoji ništa što bi promijenila. Od pjevačice u filmu Balkan ekspres, lika po kojem je prepoznaju mnoge generacije, bila je samo jedna od njezinih mnogobrojnih uloga, da spomenemo samo neka filmska ostvarenja: Majstori, majstori, Čovek sa četiri noge, Policajac sa Petlovog brda, Rat uživo, Okupacija u 26 slika, Balkanska pravila, Volim te najviše na svetu, Peti leptir, kao i TV lik Lole Golubović u Srećni ljudi. Za dvije godine neće slaviti veliki jubilej jer smatra da nema razloga za slavlje. “Ja sam svoj život potrošila na glumu, sve što sam do sada radila je slava. Što sam živjela, to da slavim? Meni je svaki dan slavlje, meni je divno”. Dodaje kako planira susret s Goricom Popović i Brankom Jerinićem, trojcem koji je zajedno stupio na scenu 19. januara 1973. godine: “Otići ćemo na ručak nas troje koji smo živi, radosni i veseli. Prisjetit ćemo se tog dana kad smo zajedno počeli”.
Sarajevski provodi
Našu dosjetku kako bismo se za dvije godine mogli naći u Beogradu i napraviti opširan životni intervju Tanja dočekuje raširenih ruku. “Naravno! Dođite, ugostit ću vas i provesti kroz grad”, obećava. Poziv povezuje s pričom o svojim dolascima u Sarajevo, prisjećajući se kako je prije više od 30 godina s Vesnom Čipčić sasvim spontano kupovala avionske karte, dolazila na večernje predstave, a zatim ostajala u sarajevskim diskotekama i kafanama do ranih jutarnjih sati.
“Onda bismo onim prvim jutarnjim vozom, negdje oko četiri sata, otišli u Beograd i stigli na probu. Sarajevo sam zapamtila po fantastičnim kafanama. To je jedan potpuno drugačiji život. Kafane nisu bile kafići, nego ozbiljne kulturne institucije. Tamo su vođeni neki vrlo važni i ozbiljni razgovori. Ja tada nisam govorila, samo sam slušala. Mogli ste čuti i naučiti svašta, stvari koje niste mogli naučiti nigdje osim u kafanama. Slušala sam Sidrana, Jovanovića i mnoge druge posebne ljude, koji su sada možda i zaboravljeni, ali su u mojim sjećanjima itekako živi, divni i posebni”, prisjeća se.
Dodaje kako danas primjećuje vrlo malo takve bliskosti u društvu: “Sramota me je koliko rijetko gostujemo mi ovdje, a vi tamo. Ta cirkulacija reditelja i glumaca je nekad bila normalna. Sramota me je zbog djece koja sada stasavaju. Mojoj generaciji je bio tijesan svijet, a sada teško možete poslati studenta u inostranstvo – gdje ga čeka inspiracija za glumu, balet, operu… Ako u mladosti ne upijete sva čuda ovog svijeta, vi prema tom svijetu više nikada nećete imati tako otvoreno srce”.
Prizivajući sjećanja iz mladosti, Tanja ističe kako je ponosna na sliku koju desetljećima nosi u glavi. Još kao mlada glumica prisustvovala je jednom od susreta književnika Danila Kiša i njegovih kolega u Ateljeu 212: “Mi koji smo imali sreću da to slušamo, nismo otvarali usta, osim kada se zaprepastimo. To su velika bogatstva koja su nam darovali. Danas se rijetko čuje prava rasprava, ljudi se svađaju i ne slušaju jedni druge. Tako jadno, tako siromašno. To je zapravo naše siromaštvo. Nemate potrebu da date, a samim time nemate potrebu ni za primanjem. Svako ostaje u svom tijesnom svijetu u kojem se njeguju strah i tuga”.
Govori nam kako upravo zbog toga nije bila sretna tokom prve dvije godine pandemije, nazivajući sebe ovisnicom o zagrljajima i druženjima. Samim time ne smatra da su snimci predstava uspjeli nadomjestiti ljudsku potrebu za kulturom za vrijeme pandemije: “To nije pozorište. To nije emocija ni misao – to je samo zabava. Pozorište može da bude zabavno, ali nije tako, ono služi nečemu drugom. Napolju se vrlo rijetko dešavaju čuda, a ona su u pozorištu svakodnevna stvar. Odlazak u pozorište jeste i mora biti katarza. Umjetnost je oduvijek bila i ostat će pribježište. Pozorište će preživjeti sve”.
Na koncu, Tanja sebe opisuje kao ženu 19. vijeka, koja se nekako uspjela prilagoditi 20. vijeku iako ju je pomalo žuljao, dok je već 21. nije pretjerano oduševio: “Ja volim neustrašivost, naš gorštački narod je Mediteran. Tu i kad se viče – viče se kao muzika! Polako odlazim s ovog svijeta i idem negdje drugo, to je jedno vrlo prijatno iskustvo. Nemam žal za mladošću, to gledam kao jedno teško prebiranje gdje imate mnogo snage i malo mudrosti. U mojim godinama je obrnuto. Sada je fizička snaga manja – što ne znači da ne mogu da letim!”.
