Sjećanje Senada Pećanina na pogibiju Željka Ružičića

Ugledni advokat i nekadašnji prvi čovjek magazina Dani Senad Pećanin, prije 10 godina, prisjetio se dirljivim statusom dana kad je poginuo kultni radijski voditelj Željko Ružičić. Senad se Željkove pogibije prisjetio 6. aprila 2012. kada je cijeli svijet plakao sa Sarajevom, gledajući u nepregledni niz praznih crvenih stolica, simbolično postavljenih za poginule stanovnike bh. prijestolnice. Evo njegovog sjećanja:”Danas sam se sjetio pokojnog Željka Ružičića. Njegove voditeljske smjene na Radio Sarajevu su tokom prve godine rata postale kolektivna psiho-terapija mnogobrojnim slušaocima. Negdje početkom ’93. se srećemo u CSB Sarajevo, došli da uzmemo nove pasoše. Ja bih da odem da pokušam pronaći roditelje i sestru za koje sam čuo da su negdje na sjeveru Švedske, a Željko bi da obiđe porodicu koja je dobacila do Australije. U policiji nas fino prime, čak nas počaste i kafom. Dobijemo pasoše, izlazimo iz zgrade, ja putujem sutra a Željko za nekoliko dana. Željko će put zgrade Predsjedništva, da proba pronaći neki prevoz do radija, a ja… odlučujem da svratim do obližnjeg Fisa, znam da su tamo Kindže i ekipa. Pozdravljamo se. Tek što sam ušao u Fis, jedna je roknula pravo blizu, sve se zatreslo. Ne znam ima li stradalih, odlazim da se spremam na put. Čitavu noć oka ne sklapam, manje od uzbuđenja što prvi put izlazim, više od straha da četnicima ne padnem živ u šake na putu prema aerodromu na mjestu na kojem su par dana prije u transporteru Unprofora ubili potpredsjednika Vlade Hakiju Turajlića. Ujutru idem po Boru Kontića, putujemo zajedno. Otvara vrata stana bijel kao zid, pitam ga šta mu je. “Znaš li da je poginuo Željko Ružičić?” Nakon pitanja kada i gdje shvatam da je poginuo jedva minutu nakon što smo se rastali, upravo od one granate koja je eksplodirala kad sam ulazio u Fis. Dugo nisam mislio na dobrog, plemenitog Željka. Sjetio sam ga se danas, dok sam tupo zurio u one crvene stolice. Da sam krenuo sa njim, bila bi danas jedna više. Ali, da sam ga ubijedio da pođe sa mnom do Fisa danas bi bila jedna stolica manje…”