Razgovarala Alma Duraković
Snimio Aleksandar Letić
Iako za nju možda najznačajnija, nagrada Salona Collegium artisticum koju je u aprilu 2021. godine dobila za kostime u filmovima Koncentriši se, baba Pjera Žalice i Izbrisana slovenačkog reditelja Mihe Mazzinija, Sanji Džebi nije jedina. Na ovoj najvećoj godišnjoj smotri bosanskohercegovačkih umjetnika, tradicionalnoj Šestoaprilskoj izložbi, renomirana scenografkinja i kostimografkinja sveukupno je nagrađivana šest puta. Prvi put davne 1982. za diplomski rad na Akademiji primenjenih umetnosti u Beogradu, a radilo se o scenografiji za predstavu Kralj Ibi – bila je to velika stvar, jer bila je u konkurenciji sa vrsnim kolegama koji su imali puno iskustva iza sebe. Godine 1986. dobila je nagradu za enterijer u to vrijeme popularne sarajevske diskoteke “BB”, i to u konkurenciji sa enterijerima ozbiljnih arhitekata, među kojima je bio i Sanjin otac, Anto Džeba, koji je primio nagradu u njeno ime jer je ona tada bila na stipendiji francuske vlade u Parizu. Nakon duže pauze, s obzirom na to da je u Parizu živjela 15 godina, 2013. nagrađena je za kostimografiju u predstavi Sumnja rediteljice Selme Spahić, 2015. dobila je Grand prix za reciklažne tašne od ostataka biciklističkih guma, a 2017. Nagradu za unikatno oblikovanje.
Njenu dosadašnju karijeru obilježile su prestižne evropske škole, rad u pariškim teatrima, brojne scenografije i kostimi za TV-emisije, filmove i predstave, linija odjeće pod brendom Yekoto i linija tašni, ali i jedan Eurosong. Jer, osim što je scenografkinja i kostimografkinja, Sanja je i stilistica i modna dizajnerica.
Uz kreativni rad, Sanja je lijepo iskreirala i privatni život. U osmogodišnjem je braku s Dušanom Joksimovićem, jednim od najnagrađivanijih beogradskih direktora fotografije, a njena 22-godišnja kćerka Analuna trenutno se nalazi u Dublinu, gdje studira menadžment i organizaciju. Njihov život odvija se između Sarajeva, Brača, Beograda i Pariza.
Osim nagrade Šestoaprilskog salona za kostimografiju, 2021. godinu obilježio vam je i rad, i to prvi put u karijeri, na filmu u američkoj produkciji. Kakvo iskustvo nosite sa tog snimanja?
– Za mene je to iskustvo bilo bitno da shvatim šta zapravo znači filmska industrija. Hijerarhijski, rad na tako velikoj produkciji gotovo je vojnički, kao i inače na filmu, ali u domaćim i produkcijama iz regiona i nešto šire, ljudski odnosi su drugačiji; nekako je sve romantičnije, i ljudskije, rekla bih. Ovdje je ta hijerarhijska nota jako izražena, i kao što je to slučaj u velikim kompanijama i korporacijama, što ste više na ljestvici, od vas se traži da budete oštri prema podređenima ukoliko naprave grešku, čak i ako se radi o mladim asistentima kojima je to prvi veliki posao. Nikada više suza i svađa iza kulisa nisam vidjela, kao i otkaza koji su pljuštali s obje strane. Zaključila sam da takva sredina više nije za mene jer nemam tu vrstu neempatije prema ljudima. Možda nije tako u američkim produkcijama kada se rade u Americi.
Iza vas je skoro 30 filmskih projekata za koje ste radili kostime, također i pozorišnih predstava. Kako je kostimografija postala vaš životni izbor?
– Još dok sam bila studentica slikarstva i scenografije na Fakultetu primijenjenih umjetnosti u Beogradu, profesorica na predmetu Kostimografija, Zora Davidović, rekla mi je da ću se ja u budućnosti sigurno baviti kostimom. Nisam baš tada bila uvjerena da je to tako. Tih ranih 80-ih godina nije bilo baš žena scenografa, i po završetku akademije i povratku u Sarajevo, osim TV scenografija, uglavnom sam dobijala ponude da radim kostim. I kao što je to naslutila moja profesorica, u tome sam se odlično snalazila i sve više uživala. Naravno, konačno je presudilo mojih 15 godina života u Parizu. Radila sam u modi za Guy Larocha i na četrdesetak predstava, kostimografije u raznim pozorištima i sa raznim redateljima.
Kako nastaje vaš kostim? Na šta se najviše oslanjate?
– Vrlo sam intuitivna i u radu se dosta oslanjam na intuiciju. Kad pročitam dramski tekst ili filmski scenarij, uglavnom osjetim u kom bismo pravcu mogli ići. Kroz razgovor s rediteljem i glumcima, ovisno o periodu i žanru, sklapam sliku kao puzzle. Istraživanje je uvijek vrlo bitan dio. Još u studentskim danima provodila sam puno vremena u biblioteci akademije, i to mi je, što bismo rekli, ostalo u krvi (smijeh).
Možete li navesti neke primjere iz dosadašnjeg rada?
– Kada sam prvi put radila igrani film, a to je Ovo malo duše, bila sam puna straha i dilema, jer je to bila priča o prigradskoj sredini, koju nisam poznavala. Par mjeseci prije snimanja odlazila sam u sela i okolicu gdje smo kasnije snimali. Razgovarala sam s mještanima, gledala fotografije iz prošlih vremena koje su imali, ili koje sam mogla naći po buvljim pijacama, bibliotekama i u knjigama, jer je radnja bila smještena krajem 60-ih. Otkupljivala sam stare komade odjeće kako bih po njima mogla napraviti nove koji izgledaju kao rabljeni i koji imaju svoju priču.
I kad je u pitanju suvremeni film, vrlo je bitno da kostim bude tačan i vjerodostojan, tako da pridonosi likovima koje glumci igraju. Kada sam sa Aidom Begić u Turskoj radila film Ne ostavljaj me, koji govori o djeci izbjeglicama iz Sirije, obilazila sam sirijske obitelji da bih shvatila kako žive, da vidim kako su obučeni, da saznam nešto o tim ljudima… Danas mnogo podataka možete naći na internetu, ali to nije dovoljno; bitno je osjetiti sredinu, svjetlo, ljude… Pozorišni kostim je drugačiji, jer univerzum koji stvarate je više stiliziran. Proces priprema je sličan, a tačnost kostima je jednako važna kao i za film.
Šta više volite raditi: filmski ili pozorišni kostim?
– O, to je za mene teško pitanje. Iako me ovdje mnogi smatraju filmskim kostimografom, do sada sam se podjednako bavila i jednim i drugim. Čitav moj radni opus u periodu koji sam provela u Parizu vezan je za odjeću – što modnu, što pozorišnu kostimografiju. Ustvari, zbog pozorišta se i bavim ovim poslom. Kao djevojčica sam voljela balet, i željela sam biti balerina. Išla sam u baletnu školu i bila čak dobra, osim što se vidjelo da ću, kao moji roditelji, biti visoka, što baš ne odgovara pozivu balerine. Da bi me utješio, otac mi je obećao da će me voditi na sve baletne i operne predstave koje budem željela vidjeti. Tako je i bilo. Poslije puno odgledanih predstava, i godina, kad je došlo vrijeme studija, ja sam odlučila da ću studirati scenografiju.
Koliko se rad na filmu razlikuje od rada u pozorištu?
– Rad na filmu i rad u pozorištu se bitno razlikuju. Za početak, gledatelj na filmskom platnu sve vidi kroz objektiv kamere, tako da krupni plan daje važnost svakom detalju na kostimu, što je posve drugačije od pozorišta gdje ste uvijek na nekoj distanci i vidite cijelinu, a ako nešto želite istaknuti, to mora biti uvećano ili naglašeno bojom. Kad je film u pitanju, prvo idu pripreme u kojima se koncipiraju i prave kostimi. Radite s rediteljem odnosno rediteljicom, direktorom fotografije, kojeg nemate u pozorištu a koji je bitan za film, saradnicima iz sektora kostima. Poslije kreće snimanje, s dugim snimajućim danima na različitim lokacijama i u različitim vremenskim uvijetima. Vrlo bitan je kontinuitet kostima jer se scenarij ne snima uvijek hronološki. Svaki snimajući dan je izazov za sebe. S druge strane, pozorišni kostim se koncipira kroz razgovore, ali i gledanjem glumačkih proba, od čitajućih do onih na sceni. Svi smo zajedno u “pripremama”, a kad prođe kostimska proba i potom generalna, kostimograf je završio posao.
Koje informacije kostim pruža gledateljima?
– Za početak, kostim bi trebao biti važan element postavljanja lika. Element koji gledatelju omogućuje da što bolje prepozna i razumije karakter lika, kom društvenom sloju pripada, te u kojoj epohi, u kom vremenskom periodu, kao i u kojem godišnjem dobu se dešava priča. Boja kostima, forma, kao i teksture na kostimu doprinose da gledatelj primi informaciju o raspoloženju i karakteru lika.
Koji je najljepši, a koji najteži dio vašeg posla?
– Najljepši dio je kad odmaknem od samog početka, kada proradi imaginacija i krene kreativna izvedba. Tada hrlim u tom smjeru i to sa velikim užitkom. A, najteži dio je izvedba onog što ste osmislili jer ovisi i o stvarima koje ne možete kontrolirati. Često imate ograničenja, od zadatog budžeta do izbora materijala koji su vam potrebni da biste ostvarili svoju zamisao. Veliku ulogu igraju i saradnici, jer ni njih ne možete uvijek birati. Šnajderi, modisti i obućari su jako bitni jer i o njima ovisi kako će izgledati konačni rezultat.
Godinama ste bili prisutni u domaćem teatru, no već neko vrijeme ne primjećujemo vaše kostime u predstavama. Zbog čega ste nestali s pozorišne scene?
– Nisam nestala, tu sam. Volim pozorišnu kostimografiju, puno sam se njome bavila još na akademiji, a i kasnije. Sa Darkom Rundekom sam pred sami rat radila na festivalu “Mostarsko ljeto” predstavu Ne u zanimljivoj kombinaciji ljudi. Uz nekolicinu glumaca iz poznate pariške škole za pokret Ecole Jacques Lecoq, jednu od glavnih uloga je igrala Sonja Savić. To je ustvari bio NE za rat koji nam se primicao i koji će uskoro puno toga uništiti. Radila sam vrlo intenzivno za vrijeme mog boravka u Francuskoj, pa i u Sarajevu već od 1996., dok sam još boravila u Parizu. Kako sam znala dosta ljudi u teatru, u dogovoru sa MESS-om napravila sam nekoliko važnih kontakata koji su omogućili gostovanje pozorišne trupe Theatre de la Tempête s predstavom Philippea Adriena, predstave Rosas danst Rosas koreografkinje Anne Terese Keersmaeker, i još nekih, sve do Pine Bausch, koja nije imala termine za sljedećih par godina, ali kako je tada radila ciklus predstava o gradovima bila je zainteresirana da napravi predstavu o Sarajevu. Kad sam se definitivno vratila iz Pariza, neko vrijeme sam dosta radila u teatru. Sad zaista ne mogu više govoriti o sebi, ali nagrade valjda govore o mom radu i ako neko želi prepoznati takav moj umjetnički doprinos, uvijek sam spremna na kreativnu suradnju.
Kakva je trenutna slika bh. kostimografije?
– Potrebna su ulaganja – materijalna, ali i ljudska. Nestaju majstori iz radionica, a nema novih da ih zamijene. To su opasnosti za gubitak generalnog standarda izvedbe i opredjeljivanja za lakše varijante. A treba biti malo i strpljiv te, uz sve probleme, vjerovati da će na kraju sve biti dobro.
Da li u Bosni i Hercegovini postoji mladi naraštaj kostimografa?
– Sigurno da postoji. Svaka djevojčica koja oblači svoju lutku i svaki dječak koji se odijeva poput omiljenog junaka iz stripa već su neki najmlađi kostimografi. Tu počinje igra, počinje određena priča koja je suština pozorišta, i ja vjerujem da dolaze nove generacije koje imaju imaginaciju i strast da pričaju pozorišne priče i da oblače svoje omiljene junake. Da, u tome im treba pomoći i ja bih rado u tome sudjelovala, sa iskustvom i znanjem koje imam, ako bi postojali uvjeti za takvu edukaciju.
