Piše: Mersiha Drinjaković
Gledam, slušam i čitam. Ispovijesti koje su jednako tužne i svakog drugog dana koji nije 11. juli, jer tuga i bol ne biraju datum. Sjećam se jednog 11. jula u Potočarima kad sam trebala pisati o zajedničkoj dženazi. Moj “zadatak” bio je da pitam srebreničke majke kako im je. Čuj da ih pitam kako im je?! Valjda da ih pitam je li bol minula, a tuga izgubila oštrinu… Nije. Znam da nije, ali znam da nešto moram pitati. Obilazila sam svježe iskopane mezare i onda sam samo sjela pored neke od njih koja je taj dan ukopavala sina, muža, brata…i čekala da mi se obrati. “Jesi li žedna, sine?”, pita. Nema te tuge ni te smrti koja će jednu ženu spriječiti da se pobrine za ove druge, žive… “Nisam”, kažem i pitam: “a kome je vašem dženaza klanjana danas?”. “Sinu… Drugom, mlađem. Starijeg sam ukopala prije dvije godine. Grdna rano moja…”. Pogled joj odluta, a oči ispune vlagom, tugom… Kao da nikad ni nisu bile suhe… Ne znam šta je gore, da plačem ili da ne plačem. Ako plačem, čini mi se da je povređujem, jer što bih ja plakala, ako ona suzdržava suze. Ako ne plačem – jesam li od kamena, kako neću zaplakat… Zaplačem, a sramota me… (Gracija 10.07.2012)
