Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimci Privatni album
Spisateljica i aktivistica Martina Mlinarević (38) broji deset mjeseci na poziciji ambasadorice Bosne i Hercegovine u Češkoj, a od marta je, kao i svi mi, zbog pandemije u vanrednom režimu života i rada. Njezinu diplomatsku funkciju najbolje su osjetili građani BiH koji su se privremeno zatekli u Češkoj: neumorno je radila sve što je mogla da im pomogne – ili da se sigurno vrate u domovinu ili da ostanu, uz svu podršku kako ambasade tako i sistema. Teško ju je bilo “uhvatiti” za razgovor: upravo je predala akreditive za nerezidentnu diplomatsku službu u Slovačkoj, pripremala obilježavanje 25 godina potpisivanja Dejtonskog sporazuma te se spremala da obilježi Dan državnosti BiH, uz sve svakodnevne obaveze u ambasadi i kući. “Ludnica mi je s rasporedom ovih dana, ali stižem sve, ne brini”, napisala je dva dana pred slanje ovog broja Gracije u štampu žena koju s našim magazinom veže posebno emotivno iskustvo. Naime, Martina je prije dvije godine krasila našu novogodišnju naslovnicu, pozirajući s ožiljkom nakon mastektomije, kad joj je radi karcinoma odstranjena dojka. Ta naslovnica i Martini i nama u Graciji znači mnogo, njome smo poslali poruku o važnosti preventivnih pregleda, a ta se poruka proširila mnogo dalje od granica BiH. Danas je, kako nam Martina kaže, najgore iza nje, kontrolni pregledi daju joj veliki podstrek i optimizam, te nastavlja aktivistički angažman i u diplomatskim vodama.
Ovo je danas najvažnije pitanje: kako ste?
– Umorno, ali ispunjeno. Huzurli. Konačno, huzurli.
Pandemiju koronavirusa ste dočekali u novoj sredini. Koliko ste imali vremena da se priviknete na novonastale okolnosti; u svakom smislu?
– Kada sam koncem januara preuzela dužnost ambasadora u Češkoj Republici, nisam ni sanjala u kojem smjeru će se odvijati 2020. godina, ali vjerujem da nitko, bez obzira gdje živio ili čim se bavio, nije ni sanjao da će kompletnu planetu zadesiti nešto poput covida. Pandemija je preko noći posve promijenila naše poimanje svijeta, život kakvog smo znali bio je zaustavljen, stopiran, zakočen u trenutku, i sve je naprosto stalo. Biti u Pragu u tom trenutku bilo je i teško i čarobno. Svjedočiti potpuno praznom gradu koji svake godine privlači milijune turista, vjerovatno je nešto što nikada neću zaboraviti. Imati Karlov most samo za sebe – scena kao iz sna. Tako da sam praktički imala samo jedan mjesec u “normalnim radnim okolnostima”, sve drugo je bila improvizacija u trenutku, prilagođavanje situaciji prema epidemiološkim mjerama, pokušaj da se kvalitetno i uspješno predstavlja zemlja čak i u takvim okolnostima, briga o našim građanima – koja nam je postala najvažnija stavka.
Posvetili ste se građanima BiH koji su se zatekli u Češkoj u vrijeme lockdowna – kako je to izgledalo?
– Posvetiti se građanima Bosne i Hercegovine u teškim trenucima izbijanja pandemije bilo je ne samo prioritetno nego i najvažnije, ljudski, ono zbog čega zapravo ambasade i postoje, a to često zaboravljamo. Dogodilo se toliko neočekivanih situacija da je naprosto malo jedan intervju za pobrojati ih. I na svjetskoj diplomatskoj sceni oformilo se nešto što danas zovemo human diplomacy, jer su svi, ne samo ja i naša ambasada, morali reagovati onako kako možda nikad nisu ni sanjali. Ono što mi je ostalo najupečatljivije jest odnos koji sam izgradila s našim studentima, posebno onima koji su na početku pandemije i sami bili zaraženi, dok još nismo ništa znali o virusu. Biti na stalnoj vezi s njima u Češkoj, s njihovim zabrinutim roditeljima u Bosni i Hercegovini telefonski, prenijeti kasnije taj odnos u čvrsto prijateljstvo, najveća je vrijednost koju imam. Tijekom pandemije rodila se i djevojčica Lena, od hrabre mame Nadine, koje su bile posve same jer ni Nadinin zaručnik Mirza, Lenin otac, ni njihovi bližnji, nisu zbog mjera i zatvorenih granica mogli ući u Češku. Na dan termina poroda, bio je Prvi maj, sjela sam u auto i otišla do Nadine. Toliko je bilo snage u toj naizgled krhkoj djevojci! Privilegirana sam zaista da sam sve te trenutke dijelila s našim ljudima. Jedna djevojčica iz Mostara bila je sedam sedmica na karcinomskoj terapiji u Pragu – kako smo se samo vezali za nju i cijelu njezinu porodicu! Iz Brčkog je romski par posredstvom stanovnika i vlastodržaca Brčkog došao ovdje na umjetnu oplodnju: nedavno su mi javili radosnu vijest da je postupak uspio. Veselili smo se odistinski.
Koliko i sami osjećate težinu pandemije?
– Srećom, i ja i čitava moja porodica smo bili i još uvijek jesmo zdravi, te osobno nismo imali nikakvih problema. Ali kroz naše ljude u Češkoj i Slovačkoj, mnoge naše prijatelje koji su bili zaraženi, nekako smo sve prolazili zajedno, i naravno strahovali kao i svi, za najstarije i najranjivije članove naših porodica u BiH.
Kakva vam je svakodnevnica? Šta su uobičajene dužnosti?
– Kako je sve ovo pandemijom izokrenuto naopako, tako nam se i svakodnevica mijenja i ovisi o novim propisanim epidemiološkim mjerama, ali je konstanta radno vrijeme u ambasadi, gdje smo prva dva mjeseca pandemije, zbog pojačanih zahtjeva i teških situacija s našim građanima, radili i sve vikende. To je timski rad s mojim kolegama, svakodnevno praćenje situacije u zemljama koje pokrivamo, novosti koje bi mogle biti od važnosti za naše obje zemlje, kontakti s našim građanima i češkim institucijama i u svemu tome dovijanje na sve načine da kroz pandemiju vodite koliko toliko uspješnu online diplomatiju, jer se sve preselilo online: i sastanci, i samiti, i panel-diskusije.
Šta je sa slobodnim vremenom?
– Slobodno vrijeme provodim s Goranom i kćerkom Unom, koja je u stalnom proputovanju između Praga i Hercegovine. Kako češka vlada objavi da se škola prekida, Una se u momentu spakira i ode u Hercegovinu na sunce, kod tate i baka, uživa sa svojim životinjama i drugarima. A onda Goran i ja imamo vrijeme za sebe, dragocjene trenutke za obilaske ove prelijepe zemlje.
“Naši ljudi u Češkoj su posebna priča. Jedina je to zemlja u kojoj nema ‘hrvatskih, bošnjačkih ili srpskih udruženja’, već svi djeluju zajednički u Udruženju ‘Lastavica’, koje je kao istureno odjeljenje Ambasade, ambasada kulture i humanizma”
Šta ste sve vidjeli?
– Obišli smo neke od najljepših dijelova Češke, a ova zemlja ima ljepotu od koje zastaje dah. Pričala bih vam o Češkom Krumlovu, o Karlovym Varyima, Kutnoj Hori, Lednicama, o svim dvorcima, pejzažima, malim i velikim gradićima, historiji koju toliko poštuju, prirodi za koju žive jer sve svoje slobodno vrijeme provode u prirodi, pričala bih vam o izlascima sunca na Karlovom mostu i meandru rijeke Vltave, ali ću to ostaviti za neku buduću knjigu…
Koliko vodite računa o svom zdravstvenom stanju?
– Radim i živim u petoj brzini, uvijek s idiotskim geslom da prvo brinem da su svi oko mene dobro, pa se tek onda osvrnem na sebe. Imala sam dvije onkološke kontrole, i obje su, srećom, pokazale izvrsne rezultate. Veliko blago Praga je i dr. Edo Jaganjac, sarajevski ratni kirurg, naš džoker-zovi za sve što se tiče zdravlja. Najgore mi je kad mi netko kaže da se pazim tijekom pandemije jer sam kao karcinomski pacijent u rizičnoj skupini. Jednom kad pređete igricu zvanu rak i sve njezine levele, nema toga čega se plašite u životu. Svaki dan živite srcem kao da je zadnji i ne brinete o sutrašnjici. Jer vam se već jednom sve jasno kazalo. I smrt, i život. I odabrali ste život gledajući smrti u oči.
Koliko ste imali kontakata sa češkim političkim i kulturnim krugom? Kakve su nam veze s tom zemljom i gdje vidite priliku za unapređenje odnosa?
– Iako sam u Češkoj tek deset mjeseci, od čega je devet bio rad u pandemiji, moram priznati da sam zaista zadovoljna odrađenim u takvim uvjetima i kontaktima koje sam za kratko vrijeme uspostavila. Na početku mog mandata, i za Dan nezavisnosti i Osmi mart uspjeli smo održati jedan veliki prijem za češke političke zvaničnike i bosanskohercegovačku zajednicu, organizirali izložbu fotografija posvećenu životu i djelu Karela Paržika, češkog arhitekta koji je izgradio najveće i najvažnije objekte u Sarajevu i BiH; u julu smo imali dirljivu komemoraciju za Srebrenicu; imali smo također samit Višegradske skupine na ministarskoj razini na kojem je sudjelovala ministrica Turković, te na desetine i desetine akcija, susreta i sastanaka svaki dan. Imajući u vidu da sam zbog pandemije, kao i još 13 ambasadora pristiglih u ovoj godini u Češku, akreditivna pisma predsjedniku Zemanu uspjela predati tek na zajedničkoj ceremoniji za sve nas koncem oktobra, što je dosta otežavalo naš rad, jer po protokolu ne možete održavati sastanke na najvišem nivou u zemlji primateljici dok ne predate akreditive poglavaru zemlje, u ovom slučaju predsjedniku, mnogo toga se uspjelo odraditi. Češka je jedna divna zemlja čudesnih ljudi, koji imaju veliku emociju prema Bosni i Hercegovini i odličnu bilateralnu suradnju kroz godine. Pokojni predsjednik Havel prvi je strani predsjednik koji je posjetio BiH nakon rata, osoba koja je 1995. pred Vijećem Europe o Srebrenici i ratu u BiH govorio kako se rijetko tko usudio. Sjajan odnos imam i sa češkom ambasadoricom u BiH, Ivanom Hlavsovom, kao i njezinim prethodnicima, što mi uvelike olakšava rad. Odličan je tim uz mene i u ambasadi, te se trudim da svakodnevno budu na usluzi svim našim ljudima za sve što trebaju.
A naši ljudi u Češkoj su posebna priča. Jedina je to zemlja u kojoj nema “hrvatskih, bošnjačkih ili srpskih udruženja”, već svi djeluju zajednički u Udruženju “Lastavica”, koje je kao istureno odjeljenje Ambasade, ambasada kulture i humanizma. Ljudi koji se tu okupljaju učinili su toliko fenomenalnih stvari za prezentaciju Bosne i Hercegovine u češkom društvu, u kojem su izuzetno etablirani, a njihova humana djela su nadaleko poznata. Sretna sam što je baš mene dopalo da budem ovdje i da ih sve upoznam.
Koliko imate vremena za porodicu? Koliko je teško sve organizovati u vrijeme pandemije?
– Goran je, iako nije formalno zaposlen u Ambasadi, tijekom pandemije bio moja desna ruka kroz sve nedaće koje su zadesile naše građane: njegov broj bio je broj za hitne slučajeve, javljao im se u svako doba dana i noći s novim informacijama oko granica, novih mjera i restrikcija, pratio njihove povratke i dolaske, bio tu za sve. Imati čovjeka koji je vaš smisao i snaga, a pritom i tolika podrška u svemu, zaista je nešto za šta sam svaki dan iznova zahvalna. Una je krenula u prvi razred češke škole i sva je u tome, ima sjajnu učiteljicu i malu raju u razredu, i svakodnevno nas podučava češki jezik.
Pišete li?
– Bilo mi je teško kroz sve ove mjesece naći vrijeme za neko duže pisanje, ali opet, svako malo ipak napišem neku crticu. Jer to sam ja, to je suština mog bića, sve što ja jesam. Ljudima koji me godinama čitaju i prate sad je zanimljivo moje viđenje Praga i Češke te s mojim objavama putem društvenih mreža kao i fotografijama upoznaju ovu zemlju i njezine stanovnike.
Da li i dalje stižu reakcije na Huzur i Bukaču?
– Svakodnevno. Ne jenjava zanimanje za obje knjige podjednako, što me čini beskrajno sretnom, a mnogo se radi i na njihovim prijevodima. Bukača je ušla i među 14 najboljih knjiga na najvećem književnom natječaju u regiji, onom za nagradu Fric. Ipak, i dalje je ono što me diže, ispunjava, raduje i daje snagu komunikacija s čitateljima nakon što pročitaju knjige. Njihove opservacije, razmišljanja, priče koje podijele sa mnom o vlastitom životu, to je neprocjenjivo. Volim reći da imam najbolje čitače na svijetu. Ljudi su to koji su me nosili kroz najbolje i najgore. Nedavno je jedan gospodin, nakon što sam objavila pričicu o Uninom polasku u školu, rekao: “Pratio sam bitku za njezino rođenje i sada je već krenula u školu!” To su moji čitatelji, koji su sa mnom predeverali sve i pomalo smo već prešli i u “svojtu” (smijeh).
Koliko ste danas izloženi govoru mržnje? Je li barem utihnuo sad kad niste fizički u BiH?
– Napisala sam prije nekoliko dana da nitko nije prošao takav cyberbulling kao ja u Bosni i Hercegovini, i to nije prestalo, niti će prestati, samo je sad zadobilo nove konture, jer dolazi od onog soja ljudi koji ništa s ljudskošću nemaju, fašističkih isljednika koji svoje političke bitke i patološku mržnju prema članu Predsjedništva Komšiću biju preko mojih leđa, ali i to ću izdržati, kao i sve dosad. Moj rad govori za mene i to je ono što im je najveći trn u oku. Jer sam, kako sam i najavila, došla u Prag da radim. Da dam sve od sebe za Bosnu i Hercegovinu. Da pronosim ime naše zemlje gdje god hodam i da budem tu našim ljudima u svemu što trebaju.
S kim se družite u Pragu?
– Kako sam rekla, toliko dobrih Bosanaca i Hercegovaca je u Pragu. Kakve životne priče, kakve ličnosti! Sretna sam da ih zovem svojim prijateljima i da smo za ovako kratko vrijeme stvorili neraskidivo prijateljstvo. Izvrsna je i ekipa diplomata u Pragu, ambasadori koji inspiriraju, od kojih svakodnevno učim, koji su me odlično prihvatili.
Ko vam je najbolji savjetnik u ovoj novoj diplomatskoj ulozi?
– Mnogo čitam, pratim i učim od stranih diplomata u BiH, mojih velikih prijatelja privatno, od kolega ambasadora u Češkoj, kolega bh. ambasadora, kolega u Ambasadi, od zajednice naših ljudi. Profesor, prevoditelj, glumac i teatrolog Hasan Zahirović iz Brčkog moj je najbliži prijatelj u Pragu. Adis Šaranović i Hadis Medenčević su dvojac koji mi tumači Češku, obožavam ih. Amila Hrustić, koautorica monografije Žene BiH, živi i radi u Pragu, a radi sjajno i volim razgovore s njom. Moji dragi Ćerimagići iz Sarajeva i njihovi fenomenalni klinci. Tarik Altumbabić, čovjek koji mi je pomogao pri realizaciji svih ideja, i koji financijski pomaže naše građane u nevolji. Munir Pašagić, Srebreničanin, naš počasni konzul u Slovačkoj, humanista i altruista koji je riješio najteže probleme naših građana tijekom pandemije u Slovačkoj za par minuta, i koji to radi oduvijek. Melisa i Dragan, koji nas najedu pitama i baklavama i svojom ljubavi. Moj vozač Peđa, brat i prijatelj. Jasmin Hasić, mladi savjetnik u uredu ministrice Turković, autor jedine knjige o vanjskoj politici BiH na engleskom jeziku, osoba na kojoj će, nadam se, počivati budućnost vanjske politike BiH. Osluškujem Kafku i Kunderu. A uz sve to, najviše vjerujem i svom nekom unutarnjem glasu koji me vodi čitav život, pa i kroz rad u diplomatiji.
Da li ste naučili češki jezik?
– Na kurs češkog smo krenuli, ali je, kao i sve drugo, prekinuto pandemijom. Dotada nas uči Una.
Šta vam nedostaje iz domovine? I ko vam nedostaje?
– Otišla sam na jako ružan i bolan način, izgađana, ispljuvana, kamenovana, i doslovno spaljena. Tako da mi trenutno, u nekom ličnom miru kojeg imam, ne nedostaje ništa. Osim ono dragih ljudi koje bih voljela prebaciti ovamo, da sve bude na mjestu. I dobro, malo Trebižata, malo Neretve, Srebrenika, Alifakovca, Glavatičeva…
