Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom
Prije 17 godina, u decembru 2007., Amira Medunjanin dala je svoj prvi intervju za Graciju. Iza nje je bio debitantski album sevdalinki Rosa, kojeg je muzički kritičar britanskog lista Sunday Times proglasio albumom godine. Od tada, Amira nas ne prestaje fascinirati glasom koji dospijeva u sve kutke duše, izazivajući navalu emocija svaki put kad je slušamo. A jedna je tipična sarajevska mahala, uska ulica načičkana kućama, iznjedrila djevojčicu koja je prvi put zapjevala pred mamom Suadom kad joj je bilo pet godina. Prva sevdalinka koju je naučila bila je Kad sretneš Hanku, sijedu baku. I nikad nije prestala pjevati.
Od prevoditeljice do interpretatorice sevdaha
Najveća podrška su joj, uz mamu, otac Salko, sestra Indira i brat Mirza, a od susreta 1997. i suprug Bekim, kojeg je upoznala tako što se, kao dotadašnji carinik, javio na konkurs za prevodioca u uredu Delegacije Evropske komisije, u kojem je Amira radila kao prevoditeljica i knjigovođa već godinu dana. Nakon nekoliko mjeseci otišli su na ručak, pa drugi, treći, a poslije nekoliko godina veze, vjenčali su se u oktobru 2011.
A što se tiče njenog muzičkog puta – Amira je svojoj publici postala sinonim za sevdah. Jedinstvena interpretacija bosanske sevdalinke, ali i ostalih tradicionalnih pjesama s ovih prostora čine je divom u pravom smislu te riječi. U Sarajevu je nastupala prije pet godina i sad mu se opet vraća: 6. decembra će održati koncert u Zetri, a iako ne voli obilježavanje datuma, mi ćemo ipak dodati kako je Amira na sceni već 21 godinu (2003. je snimila pjesmu Mujo đogu po mejdanu voda gostujući na albumu A secret gate Mostar Sevdah Reuniona).
Amirin Damar
Prije deceniju i po prvi put je nastupila u Sarajevu, i to na Jazz Festu u Bosanskom kulturnom centru, a njezin album Live u izdanju Gramofona objavljen je 2009. Uslijedili su albumi Zumra, uz gostovanje poznate umjetnice na harmonici Merime Ključo, zatim Amulette, na kojem je okupila imena kao što su Vlatko Stefanovski, Kim Burton i Walter Quintus, pa Silk and Stone 2014… Godine 2016. objavila je album Damar, potom gostovala širom Evrope, Sjeverne Amerike i Dalekog istoka, a u julu 2018. objavila je retrospektivni album Ascending s norveškim ansamblom TrondheimSolistene, s kojim je i nastupila u sarajevskoj Zetri u decembru 2006. Netom prije smo vodili ovaj razgovor sa Amirom.
Jeste li se zaželjeli nastupa u Sarajevu?
– Poželjela sam se Sarajeva, to je neopisivo. A što se tiče emocija, moram reći da sam fokusirana na pripreme za koncert, da ne bi puno razmišljala. Svaki put kad sam u Sarajevu, emocije provale po svim šavovima, i sigurna sam da će tako biti i ovoga puta.
Kako se desilo da album Ascending snimate s norveškim muzičarima TrondheimSolistene?
– Prošle godine sam pripremala pjesme za album, i željela sam ga snimiti s orkestrom, a znate da sam dosad nastupala s raznim ansamblima u regionu. Motiv je bio da 15 godina života u muzici zaokružim retrospektivnim albumom. Prilikom gostovanja u Trondheimu, solisti su izrazili želju da pokušamo nešto izvesti na sceni zajedno. Srećom, dan prije imali smo probu i sve je bilo perfektno. Koncert je bio za pamćenje. Naravno, poslije toga sam predložila da snimimo cijeli album. Moram reći da su vrhunski umjetnici i jako dobri ljudi. I izuzetno motivirani da sve bude savršeno odsvirano. Album je završen u februaru, u nekoliko dana. I sad, nakon premijere u Sarajevu, slijede nam gostovanja u Evropi.
Od Rose do albuma Ascending prošli ste dug put – po čemu ga najradije pamtite?
– Da. Dugo putovanje… Sad kad me to pitate, naviru mi sjećanja. Imam veliku riznicu lijepih trenutaka i mogla bih vam puno toga reći. Upoznala sam veliki broj dobrih ljudi na svim stranama svijeta i podijelila svoju sreću i tugu s njima. Gledajući na taj način, ja sam u potpunosti privilegovano biće. Vrijeme prolazi, ali svi ti ljudi su stalno sa mnom. I družimo se i na koncertima i onako, na kafi, kad god se vidimo.
Evo, pričamo 2018. – iza vas je 15 godina karijere, deset godina od prvog i pet godina od zadnjeg koncerta u Sarajevu, a vi opet ne slavite, ne obilježavate, bježite od godišnjica… Zašto?
– Prvenstveno, ne volim praznike. Ne volim kad se ne radi. Nigdje nikoga u gradu i atmosfera pogodna za depresiju. A poznato je da sam osoba koja ne voli rođendane. Nemam razloga slaviti što sam starija godinu dana. Ali, da ne mislite da sam negativna, za mene je praznik i rođendan svaki dan, kada su svi oko mene živi i zdravi. A muzika je druga stvar. Da sam ja netko, ljudi bi muziku slavili svaki dan. I to je u ovom slučaju iznimka. Koncertom u Sarajevu proslavit ću 15 godina mog druženja s muzikom.
Kad pomislite na svoj život prije muzičke karijere, šta vam prođe kroz glavu?
– Sjetim se prve jutarnje kafe u osam i petnaest, i razmišljanja šta trebam uraditi taj dan. Ali, to je bio neki drugi život.
Koje vam je najupečatljivije sjećanje povezano sa sevdahom i djetinjstvom?
– Odrasla sam u sarajevskoj mahali, što je svakako dodata vrijednost za oblikovanje čovjeka. U to vrijeme iz svake kuće se čula sevdalinka s radioprijemnika. Sunčan ljetni dan i miris ručka koji se kuha… I ja šetam po mahali i pjevam Jablani se povijaju iz sveg glasa. Komšijama nije bilo pravo, a ja tada nisam nešto ni marila. Imala sam divno djetinjstvo.
Ko je kriv za vaš ulazak u svijet muzike? I kako se to desilo?
– U tom prethodnom vremenu, mogla sam nastaviti živjeti i raditi do penzije. Ali, razum se tu nije nešto pitao. U mom slučaju srce nije dalo dalje. Ima čovjek u životu puno prekretnica. Nekad ih čovjek nekako amortizuje, a nekada okrene novi list i zaputi se u nepoznato. Mada sam znala da je to pravi put, bez obzira šta će se dogoditi. Jednostavno, i da sam htjela, nije moglo biti drugačije.
Šta je vaša definicija sevdaha?
– Svaki čovjek stremi ka tome da bude sretan i zadovoljan u životu. I naravno, važno je da svako sam bira svoj put. Sevdah za mene predstavlja slobodu, a život jedino i ima smisla samo kada je čovjek slobodan.
Uz koju sevdalinku najčešće zaplačete?
– Baš teško… Na ovo pitanje ne znam pravi odgovor. Ima puno pjesama koje bude u meni duboka osjećanja i nerijetko izazovu suze. Ali, svakako da nisam puno drugačija od većine Bosanaca i Hercegovaca. Mislim da ih svi mi imamo nekoliko koje nam dobrano protresu dušu.
U čemu je tajna dobre izvedbe jedne sevdalinke?
– Znam da se čovjek zaista mora poistovjetiti sa stihovima. A meni je potrebno dosta vremena da saživim s pjesmom. Jedan dugačak proces. I ako sama pjesma ne izađe pravo iz duše, onda meni nema nikakvog smisla.
Koju asocijaciju u vama budi sevdalinka Pšeničice sitno sjeme?
– Za nju znam otkako znam za sebe. I dobro da ste me pitali, jer sam se sada sjetila prvomajskih uranaka. Ono kada smo svi išli na Vrelo Bosne i s dekicama i roštiljem proslavljali Praznik rada. I, onda nakon svega, kada se sve smiri u suton, onako, potiho bi krenula sevdalinka.
Po čemu pamtite pjesmu Mujo đogu po mejdanu voda – prvu koju ste snimili u karijeri?
– Davno sam čula pjesmu u izvedbi Nade Mamule. Uvijek mi je bila draga, što zbog stihova, što zbog same izvedbe. A to je bio moj pokušaj i prije svega želja da se na taj način zahvalim na predivnim trenucima kada sam ja uživala u njenoj neponovljivoj interpretaciji.
“Sunčan ljetni dan i miris ručka koji se kuha… I ja šetam po mahali i pjevam Jablani se povijaju iz sveg glasa. Komšijama nije bilo pravo, a ja tada nisam nešto ni marila”
Vjerujete li u ljubav kao iz sevdalinki, onu snažnu, sa nepatvorenim osjećajima, bez kalkulacija?
– Naravno. Ja i ne znam da li može drugačije. Cijeli život ne bi imao nikakvog smisla. I ne znam čemu se onda smisleno nadati u životu bez ljubavi.
Ko je na vas imao najveći utjecaj da postanete ovo što jeste?
– Mislim da su to doajeni sevdalinke, koje sam pomno slušala još od ranog djetinjstva.
Kako zamišljate sevdalinku u godinama ispred nas, hoće li i ona proći neku transformaciju?
– Vjerovatno. A, to i ne bi bio prvi put. Ali, u svemu tome je važno sačuvati njenu snagu i ljepotu. Vidjet ćemo šta će se događati. Ja puno nade polažem u nove generacije. Vjerujem da će i oni ugraditi dio sebe u sevdah.
U sveopštoj pomami za spektaklom na mnogo načina, vi ste izvođačica sevdalinki koja je “svedena” na glas i emociju, ne uklapate se u zadane kalupe. Kako gledate na to?
– Znate da nisam osoba od tog posla. A istina je da šabloni djeluju i demotivirajuće. Uostalom, ovdje se radi o našim starim pjesmama i mislim da nema potrebe za bilo kakvim nepotrebnim stvarima. Sve treba biti podređeno čistoj duši.
S kojom se interpretatoricom sevdaha iz naše prošlosti najviše poistovjećujete?
– Ovo je interesantno pitanje. Kada govorimo o velikanima sevdaha iz prošlog stoljeća, svi interpretatori i interpretatorice su imali svoj stil. I nevjerovatno je koliko su njihove interpretacije specifične i žive do danas. I teško je da se bilo ko poistovjeti s nekim, jer ne bi bilo potpuno iskreno. Ipak se ovdje radi o sevdahu. A uticaje nalazim u Kseniji Cicvarić, Nadi Mamuli, Himzi Polovini i drugima.
Koju sevdalinku volite izvesti bez ijednog instrumenta?
– To bi bila pjesma: Bogata sam, imam svega.
Kako se prevodi sevdah?
– Prevesti tekstove sevdalinke je odista teško. Ima puno uspješnih prevoda i vjerujem da mnogima koji ne govore naš jezik može puno pomoći. Na nastupima je važno objasniti o čemu pjesma govori, mada obično ono između redova i ono što je iza same interpretacije ostaje samom slušatelju da shvati. Ipak, kada je ljubav u pitanju, kad je čovjek prepozna, sve riječi su suvišne.
Uz koju se muziku opuštate kod kuće?
– Sve ovisi. Sada trenutno slušam Letu Štuke i novi album Topla voda, a posebno moram naglasiti pjesmu Žad.
Koje domaće bendove ili muzička imena volite, po čemu ih izdvajate?
– Sigurno da imamo mnogo dobrih bendova. Prvenstveno bih rekla Letu štuke: volim sve što Dino Šaran napiše, i mislim da je trenutno najprogresivniji autor na ovim prostorima. I beskompromisni Edo Maajka je izdao novi album koji je jako dobar.
Poznata je vaša fascinacija Nickom Caveom, šta vas najviše oduševljava kod njega?
– Nadasve volim njegovu poetiku. Nema puno takvih autora u svijetu. Volim tu jednostavnost i iskrenost.
Imali ste nekad davno ritual da sjednete pored Mošćanice i otpjevate jednu sevdalinku, poruku dragom “ako ne dođe, nek me se prođe” – koliko dugo niste to praktikovali?
– Moram reći da sam nedavno otišla da prošetam. Nažalost, nisam mogla pustiti glas, jer su tu bili neki ljudi. Ali, idem ponovno uskoro. Jednostavno, bez toga ne može.
A šta danas prakticirate umjesto mirne šetnje prirodom?
– Nedavno sam probala, po prvi put u životu, paraglajding. Osjećaj potpune slobode! Adrenalin na najjače! Jedva čekam naredni let. I da, volim i uživam u vožnji motorom, pa i vespom, makar se ne bih usudila voziti sama.
