Napisao: Emir Imamović

Teško je postaviti pravo pitanje, a kamoli dati odgovor. Je li, dakle, prvo umro rock‘n’roll, pa je, samim tim, nestalo i dobrih bendova, ili je prvo nestalo dobrih bendova, pa je, uzročno-posljedično, umro rock‘n’roll? Ili je možda pravo pitanje: je li rock‘n’roll umro ili je samo klinički mrtav? Kako god, načisto smo u jednom:  rock‘n’roll, barem na prostoru gdje se govori jezik koji smo u školi učili kao srpsko-hrvatski i gdje sasvim dobro razumiju bosanski – nije živ. I to je, blago rečeno, čista katastrofa. Nije, eto da se ne pretjeruje, ni dovoljno mrtav za nekrolog i vječni rastanak. Što, opet, nije golema sreća. Muzika bunta (rock bez uticaja na društvo je kao i pozorište bez refleksije stvarnosti) danas je, da okončamo pokušaj uspostavljanja dijagnoze, kao čovjek u komi; kao pacijent koji sam diše, vari i obavlja još ponešto, ali niti se budi, niti govori, niti reagira na vanjske podražaje. Ko živ, kako se već može kazati. 

Iskreni roker

Ostanemo li pri tom poređenju, uneseni u lik dr. Housea – tersli dijagnostičara iz ponajbolje bolničke serije na televiziji – valja odlučiti da li njegovati ono što još radi ili s neizvjesnim rezultatom pokušavati popraviti pokvareno, uz rizik da ispravno zakaže. E, tu je već lakše izabrati. Nije potrebna golema pamet da se ne kvari ono što funkcionira. 

Prevedeno u jednostavniji jezik i stvarnost, to bi moglo značiti da pojave poput Davora Sučića valja njegovati i čuvati. Jer iskrenih rokera – onih kojima to nije poza, nego neka vrsta religije – malo je, čak i kada im se pridruže hip-hoperi i svi ostali obrazovani na rifovima, ali artikulirani u beatovima ili čemu već. Ne bi se potrošilo previše prostora da se nabroje svi bivšejugoslavenski smišljeni, angažirani i kvalitetni bendovi i pojedinci koji, pritom, žive od muzike, a ne od toga što u vrijeme kada rokeri spavaju, idu na posao u neko osiguravajuće društvo ili u zgradu radija kojem uređuju muzički program. Nema, međutim, smisla: svako ko je zakačio nešto od rock kulture zna da u Hrvatskoj – gdje je Davor Sučić s uspjehom završio fakultet pod stare dane – od rocka, punka, hip-hopa, živi nešto grupa i Edo Maajka. U Bosni, kojom se Sučić i dalje bavi, još manje. U Srbiji je, znamo, pobijedila Grand parada odavno, a Crna Gora je u rocku slabija nego u skijanju. 

Bez nostalgije

Golema je stvar, zbilja, održati živim ime Zabranjenog pušenja, ne jahati na nostalgiji za pravom rajom i još pravijim Sarajevom. Pjevati o gadnoj sadašnjosti i još živjeti od toga.

Davor Sučić, kako je, da i to razjasnimo, pravo ime Seje Sexona, fundamentalista je rock‘n’rolla. On staru slavu nije zamijenio za ulogu nacionalne ikone. Ne prodaje onu stvar pod bubrege pjevušeći o tome kako je osamdesetih najljepše mirisalo Vilsonovo i kako je samo prava raja znala u čemu je fol. (Jer nije, uzgred, pojma imala.)

Sula jako poštuje svoje slušatelje. On im ne jaše po novčaniku i CD playerima zato što ima pravo na ime i stare hitove velike grupe New Primitivsa. Ne pokušava dosadnim aranžmanima pokazati da je narastao kao Brian Eno i da on može ko i Sting, ali na našem.

Tri kriterija rocka

Ne uvaljuje hermetični humor kao masku u uzaludnom dokazivanju da je Brega pakšu i da svijet počinje od ovog momenta. Sejo, kako najbolje zna, pokušava zadovoljiti tri kriterija rocka: da su albumi producirani najbolje što se može, odsvirani isto tako, i da ono o čemu se pjeva, ipak, znači nešto i govori više nego stihovi o suncu, moru, kaldrmi, džezvi i beskrajnoj tuzi. Ostavljajući, pritom, svakome dovoljno prostora da mu, ako hoće i u lice, kaže da mu se to ne sviđa, svjestan da još uvijek ima dovoljno onih zbog kojih vrijedi ići na turneje i od kojih se pošteno živi. Sejo je, recimo i to, posljednji vjernik rocka iz generacije uspjele u prošlim životima. On će, kada osjeti da to što radi nema više smisla, naći kakvog posla i svirati na dernecima, jedva čekajući, kao i sada, da se pojavi neko kome je gitara hobi, pa da rahat mezi.  

Počasna salva

Davor Sučić je rođen u Sarajevu davne 1961., iako se nikada ne bi reklo da mu je skoro 50 (sad već preko 60. op.pr.). Sa 12 je počeo svirati gitaru, a zahvaljujući dalmatinskim korijenima, mogao je ići na more po tri mjeseca a da nije morao, poput Zenita Đozića, pola ljeta trošiti na izbjegavanje učešća u radovima na izgradnji vikendice. Prvi je bend formirao 1978., a 1982. prelazi u Zabranjeno pušenje, za koje piše većinu pjesama i prije velikog praska sprema odlazak. Nije, kako je kazao, uživao u ideji da se što brže jaše na stečenoj slavi. Njemu se radilo polako.

Pušenje je obnovio 1996., nakon ratnog Sarajeva, izbjeglištva u Zagrebu, rada za TV i radio. Pisao je, poslije, novinske kolumne, komponirao filmsku muziku, ozbiljno pričao o tome da reprezentacija BiH ukrade Slavena Bilića dok je vrijeme, naslađivao se porazima Fudbalskog kluba Sarajevo, napisao himnu prevarenih ratnika (Počasna salva) i s uspjehom i na opće iznenađenje završio drugi fakultet koji je upisao. Medicinu je u Sarajevu apsolvirao, a povijest je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao. Privatno je, kako kaže, konsolidiran.

Omalovažavanje kao nacionalna disciplina

O Davoru Sučiću, generalno, postoje dva mišljenja: jedno, nadam se, blisko ovome što ste pročitali, i drugo, sasvim oprečno. I, nažalost, prečesto baš u Sarajevu, gdje je uvijek dovoljno onih što bi i Nikoli Tesli rekli da je kreten i sebe ubijedili da je svaki naš poraz ustvari moralna pobjeda i da bi do prave došli samo da nije globalne urote protiv nas.

Obezvrjeđivanje i omalovažavanje u nas je nacionalna disciplina. Ili, kako je to Sejo kazao u pjesmi Tigar iz Kladnja: To je sport za ljude u Bosni/ Niski udarci tu se ne sude/ A ima samo pauza mala/ Da čistačica pomete zube. 

Zato je dobro što je Sejo ostario toliko da zna kako je najgore što može raditi to da se pokuša svakome dopasti. Jer još uvijek ima dovoljno onih kojima se ne mora udvarati, nego iskrenom svirkom pokazati da ga, bez obzira na sve, rock‘n’roll još uvijek zanima. Makar bio i na izdisaju.