Razgovarala Elma Zećo
Snimio Jasmin Fazlagić i privatni album
U dvadeset pet godina postojanja Crvene jabuke, povodom kojih je u sarajevskoj Zetri održan koncert, stalo je mnogo posebnih i nezaboravnih trenutaka, no frontman grupe Dražen Žerić Žera kaže da najviše pamti početak i prvu snimljenu ploču.
“U bivšoj Jugoslaviji bio je veliki problem da izdaš ploču, da te bilo koja diskokuća uzme u razmatranje, a kamoli šta drugo. Danas to nije tako: možeš snimiti CD ako skupiš pet-šest hiljada eura”, govori Žera, koji nije krio da ga drži pozitivna trema pred obljetnički nastup.
Kako ste uspjeli da se ovoliko godina održite na muzičkoj sceni?
– Samo da imaš čistu glavu, da nisi iskompleksiran, da si prije ovoga čime se baviš imao i prvu ljubav, da popularnost nisi iskoristio da budeš frajer. Moraš proživjeti sve. Drugo, treba samo svirati i voljeti ono što radiš.
Da li je ikada došlo do zasićenja?
– Nije, ne može doći do toga, jer te svaki koncert tjera da imaš još koncerata. Svaki nosi nešto svoje.
Ko Vam je u mladosti bio najveći muzički uzor?
– Pošto sam bio klavijaturista, gledao sam kako sviraju Nenad Jurin i Vlado Pravdić, dok je to od stranih bio Jon Lord. Oni su mi bili uzori. Plejada sarajevskih pjevača i bendova nama je uvijek bila vodilja.
Vrijeme kada ste Vi počinjali i ovo današnje bitno se razlikuju. Kod nas, gotovo da se i ne rađaju novi bendovi. Da li tu preovladava manjak želje i nedostatak muzičkih talenata ili je sve, ustvari, posljedica lošeg stanja u društvu?
– Nemaju se na osnovu čega roditi, a situacija je uvijek loša u društvu. Pogledajte dnevnik prije 30 godina i čut ćete da je loša situacija, isto kao što sada pričaju. Narod je glup i pošten, pa ne može da shvati šta mu rade političari. Uvijek je isti dnevnik, samo se mijenjaju datum i godina. Međutim, kada sam ja bio klinac, postojali su autoriteti. Imao sam autoritet Davorina Popovića, Zdravka Čolića, Kemala Montena, Mahira Paloša, grupe Kod… Nažalost, danas ne vidim nigdje da se rađaju ljudi koji bi shvatili muziku kao sastavni dio života. Svi su željni nečega, a kada ih pitaš šta je to, niko ti ne zna reći. Jesu li željni naslovnih stranica ili televizije? Pravi muzičari su riješeni tih stvari. Volio bih da je Sarajevo ostalo u duhu ćevapa i finih ljudi, a u muzici bih više volio da miriše Davorin Popović nego Selma Bajrami. I dalje sam zagovornik tih ideja.
ZA DAVORINA “Volio bih da je Sarajevo ostalo u duhu ćevapa i finih ljudi, a u muzici bih više volio da miriše Davorin Popović nego Selma Bajrami. I dalje sam zagovornik tih ideja”
Pjevušite li svojim kćerkicama?
– One su još male, one meni pjevuše.
Petra i Marea imaju devet i po mjeseci. Jesu li zahtjevne bebe i koliko supruzi pomažete oko njih?
– Ne znam šta je zahtjevna beba, pošto su mi to prva djeca. Imao sam sreću da su djeca spavala od rođenja – kako ih nahraniš naveče, one spavaju do ujutro u komadu. Nisam imao problema, iako su me ljudi prepali da će me buditi svaku noć. Uglavnom se cijeli dan smiju i pjevaju, nekad malo i prebučno. Supruzi pomažem, a i nama treba ponekad pomoć jer ne možemo sve stići. Onda dođu punica, sestra, komšiluk se skupi…
Kada ih planirate dovesti u Sarajevo?
– Ne mogu još putovati. Ljekari su nam rekli da izbjegavamo slikati djecu zbog blica, a preko granice ne mogu bez pasoša. Sačekat ćemo da malo narastu i onda to uraditi.
Koliko Vas je njihovo rođenje promijenilo?
– Dalo mi je bogatstvo i širinu života. Mislim da je to ljepota života za koju ljudi ne znaju dok ne dobiju djecu.
Kako ih želite odgojiti?
– Onako kako su mene moji roditelji odgajali – u čistom sarajevskom duhu: voliš sve, ne mrziš nikog, da su čiste i pravedne.
Oženili ste se u 44. godini, a većina ljudi Vas je do tada doživljavala kao zakletog neženju.
– Nisam namjerno čekao toliko. Ženidba se ne čeka – desi se ili se ne desi. Smatrao sam, ako nije do sada, valjda neće u šezdesetoj. Jednom prilikom pričao sam sa Željkom Bebekom, pitao ga za razliku – on je stariji od svog punca, ja sam bar tu negdje – razgovarali smo kako je izgledalo upoznavanje, kako mu je bilo, a on je rekao: ‘Ne pitaj me ništa, ali kada dođu djeca, sve je super.’ Ako se ljudi vole, godine nemaju veze.
Barbara je od Vas mlađa 24 godine. Osjetite li to u vezi?
– Ne osjetimo nikakvu razliku. Pravila postoje onako kako ih ti sebi zadaš u životu. Da li miješaš bijelo s crvenim, crno s bijelim, to nema veze. Isto je s godinama: ako se ljudi slažu i ako veza funkcionira, onda je to najbitnije.
Živite u Zagrebu. Nedostaje li Vam Sarajevo?
– Nisam otišao s namjerom da ću ostati bilo gdje živjeti. Niko od nas nije otišao iz Sarajeva zato što je htio otići. Normalno je da mi fali za život, jer mentalitetom spadam ovdje, ne spadam u bilo koji drugi grad. Ali snalaziš se i živiš, ko zna šta život nosi? Neki dan mi je žena rekla da bi htjela živjeti u Sarajevu, pa rekoh: što sam kupovao stan u Zagrebu, mogao sam bilo šta drugo (smijeh). Niko ne zna šta će biti.
Kada je odijevanje u pitanju, poznati ste po starkama. Da li je tačno da imate 280 pari te da ste ih također kupili svojim kćerkama?
– Imam ih i ne znam šta ću s njima, a one sada imaju osam pari. Kada sam kupovao starke u Italiji, brat mi je rekao da sam lud jer mu nije bilo jasno zašto to radim ako mi djeca ne hodaju. Rekao sam da se uvijek mogu složiti boje kada su u kolicima.
Gdje se vidite za deset godina?
– Nemam viziju, jer ne gledam tako daleko. Šta bude, bit će! Znam da djecu više neću praviti.
