Razgovarala: Vedrana Božinović
Snimio: Irfan Redžović
Ljudi koji ga poznaju zovu ga Petrom Panom jer nikada neće odrasti. On kaže kako je odrastao, ostario, postao legalista, ali negdje duboko svako ko razgovara s njim prepoznaje onog Zdravku Grebu (63) koji je jurišao na barikade. I doslovno i u prenesenom značenju. Profesor sarajevskog Pravnog fakulteta za koga se nikada nije vezao niti jedan skandal, politički aktivista, ali i otac i sin, tvrdi kako danas nema snage za revoluciju. I kako je vrijeme da to uredi neka druga generacija.
Kako ste se promijenili u odnosu na prije trideset godina?
– Prvo, najgluplji odgovor: ostario sam, pa mi je onda penjanje do prvog sprata na Pravnom fakultetu kao pokušaj da se osvoji Mont Blanc. Ali mislim da je najdrastičnija promjena koja mi se desila, i zbog koje mnogo patim, u mentalnom sklopu. U odnosu prema javnim stvarima, pa možda čak i prema privatnim stvarima, postao sam umoran, tu i tamo spreman na rezignaciju. I, naravno, ono što mi najteže pada, da sam na neki način izgubio kuraž.
Šta je danas ostalo od buntovnog šezdesetosmaša?
– Ovo govorim s ironijom: ostao je mudri, srednjovječni čovjek koji, naravno, nije napustio sve svoje ideale. Ali više nemam ni tu hrabrost, ni agresivnost da istjeram svoje ideale. Nisam hrabri borac, nego sam mudri savjetnik koji, umjesto da možda ponovo izađe na ulicu, pravi osnov za čir u stomaku.
Koje svoje stavove iz tog perioda danas smatrate smiješnim?
– Skoro nijedan. Većina ljudi do kojih držim tvrde da sam Petar Pan, vječni adolescent, što je djelimično tačno. I kada sam zaista bio Petar Pan i kada je Zvončica letjela oko mene zaista i jesam vjerovao u ideale socijalne pravde, jednakosti, slobode, iza koje ide mali upitnik. Još vjerujem u isto, mada samo budale i antiglobalisti vjeruju u to.
Da li biste danas imali snage pokrenuti novu revoluciju?
– Nisam više spreman za revoluciju. Ja sam legalista. Vidim siromaštvo, vidim kako ljudi moraju izvoditi razne akrobacije mitomanske, ne u smislu mitova i legendi, nego mita, ili korupcionaške, kako bi dobili radno mjesto, ali moj odgovor na kraju dana uvijek glasi: tražili ste, gledajte. Kada pitate tu generaciju od dvadeset do dvadeset pet, za koju mislim da može jedino napraviti neku promjenu, koliko njih je glasalo na izborima, saznate da je to troje-četvero. Odgovor je kako je cool ne glasati i ne učestvovati. Nemam toleranciju prema tome: može im se gaditi politički angažman, ali reći da je cool čekati da ne znam ko, nebeska sila, riješi nešto u tvom životu, poražavajuće je.
Može li je pokrenuti neka nova generacija?
– Ne. Nema te energije, nema više ideologije, niko ne zna šta je ljevica, desnica, centar, ko su liberali, socijaldemokrati – ljudi su, jednostavno, utucani. A s druge strane sistem vrijednosti, što će zvučati učiteljski i patetično, promijenjen je. Da malo karikiram: moj prijatelj Enver Marić, poznati golman, rekao je rečenicu koju uvijek koristim: Da nisam fudbaler, bio bih maneken. Sad ako nisi fudbaler, maneken, starleta ili nabildani s dva pištolja, nisi ništa. Ta djeca gledaju šta je kriterij socijalne promocije. I razum kaže: ja bih to. Zašto bih šest godina studirao medicinu, ili pet arhitekturu, četiri pravo, nudi mi se da budem manekenka, ljepotica, kamatar, to je lakše.
Kada se prestaje biti buntovnik?
– Mislim da je za to moje buntovništvo, ono pravo ulično, bitan datum održavanja Narodnog parlamenta, kada sam na prijedlog da budem neki vođa rekao kako više nikada neću preuzimati vlast na ulici. To je taj trenutak. Mislim da ono prestaje krajem tridesetih. Ali, ne bi mi bilo mrsko da se pojavi jedna nova generacija koja ima znanje, motiv, želju i životni plan i da oni postanu ti agresivni buntovnici, a ja ću pomoći koliko mogu.
Koliko su Vaši sinovi naslijedili Vaš aktivizam?
– Kad imate komada četiri, onda je kako gdje: najstariji je ljevičar, koji je prije nekog vremena otišao u Kurdistan; njegov mlađi brat nema tu senzibilnost; treći, iz drugog braka, neko je vrijeme proveo u Izraelu i tamo bio propalestinski aktivista, a onda ovdje stvarao društvo jevrejsko-muslimanskog prijateljstva; četvrti je potpuno svoj, on je budista, ali je i to neki angažman. Tu, dakle, ima raznih kombinacija i izbora.
U ČEMU SAM TIPIČNI BALKANAC “Pošto sam Mostarac, poslije ručka obavezno legnem – sijesta, svaki put dižući glavu iz prvog sna pitam suprugu: Gdje je ona dekica? Njen odgovor je: Tamo gdje je vazda i bila. Ali ja još uvijek očekujem da ona skoči na noge lagane i da me pokrije”
Kakav imate odnos prema tome što ste godinama još uvijek nečije dijete?
– Nedavno mi je umro otac, u devedeset trećoj godini, a majka mi je još živa, kao i majka moje žene. Meni su sada šezdeset tri godine, što statistički znači da je moguće i da ću umrijeti prije nego što ću postati čovjek, jer sam još uvijek dijete. U našoj bosanskoj tradiciji je tako: dijete si sve dok su ti roditelji živi.
Jesmo li mi zaista humaniji zato jer se do kraja života brinemo o roditeljima ili se radi o nečem drugom?
– To može zvučati kao naš specifičan, kulturološki odnos prema porodici, što je lijepa isprika. S druge strane, već smo govorili o nezainteresiranoj, cool generaciji u kojoj polovina njih do četrdeset pete žive s tatom i mamom. To je pragmatični izbor: nemam stan, mama i tata brinu o meni. Ne mislim da s nekim uzrastom ljudi gube obavezu da brinu o svojim roditeljima, ali da do kraja života brineš i da ti to bude fokus, to je malo previše. Starost biološki nosi posesivnost, sebičnost. Malo sanjaš smrt, malo si sam, malo si onemoćao i treba ti pijenje kafe, priča o tome kako su procvjetale lale. Ja to razumijem, ali nemam uvijek vremena za to.
Kako gledate na jednakopravnost spolova?
– Imam nagradu Muškarac godine, koju svake godine dijeli Aida Dajidžić. Obrazloženje je bilo zato jer sam gender senzitivan. Došli smo kući i žena s kojom sada živim kaže kako je, ako je to obrazloženje, to onda prevara stoljeća.
U čemu ste tipični Balkanac?
– Upotrijebit ću primjer i nadam se da se moja intimna okolina neće ljutiti. Prije svega, zaista mislim da je apsolutna ženina dužnost da dočeka s ručkom; može i salata i sir, eno ti frižider pa uzmi, ali navikao sam na to da ručka ima. Pošto sam Mostarac, poslije ručka obavezno legnem – sijesta – i svaki put dižući glavu iz prvog sna pitam Ognjenku: Gdje je ona dekica? Njen odgovor je: Tamo gdje je vazda i bila. Ali ja još uvijek očekujem da ona skoči na noge lagane i da me pokrije.
Šta mislite o braku?
– Moj se prvi i jedini brak raspao mimo moje volje. Trudio sam se svim silama da se ne raspadne, ali za brak je potrebno dvoje, a za razvod jedno. Sada živim u, uslovno rečeno, drugom braku, koji nije formalni brak. Mi funkcioniramo savršeno. S vremena na vrijeme padne mi na pamet, što je i interna pošalica, da suprugu odvedem pred oltar, ali ni jednom od nas to nije zaista bitno. Naša veza i emotivno, i u svakom smislu koji podrazumijeva zajednički život, funkcionira dobro. U formalnom smislu brak nije važan, ali s obzirom na prilike u kojima živimo, na tradiciju i kulturu, za mnoge ljude koji drže do toga i koji žele sigurnost veze i djece, taj komadić papira nešto znači. Meni ništa.
Da li sada više mislite na zdravlje?
– Trebao bih, ali ne mislim, što nije pohvalno, nego je, naprotiv, sramota. Briga o zdravlju je jedna od civilizacijskih vrijednosti. Međutim, ja sam čovjek koji je bio neka mala bosanska replika buntovnika bez razloga, koji je malo posjećivao kafanu, pa cigarete, pa se potrošiš i dođeš u ove godine, pa sada valja trčati po doktorima. Pitanje je da li se stara mašina može popraviti. Ona se može zadržati na ovome, pa koliko izdrži. Da mislim, ne bih pušio, a pušim.
A kafana?
– Ja to više fizički ne mogu, što je normalno. Ne znam ni koji je to danas tip kafane u koji sam volio ići nekada. Kao stara Lisica, Šadrvan… Bojim se da takvih kafana nema. Drugo, nemam s kim. Većina tog svijeta ili je mrtva ili ne živi u Sarajevu. Mi smo izgubili kafane koje smo imali nekada – kafane kao socijalne institucije.
U čemu se ogleda taj gubitak?
– Obojica mojih deda – jedan je ubijen u Jasenovcu, drugog sam zapamtio – bili su akšamlije. Što će reći, kad dan prođe, kad završe poslove, sjedneš s ljudima s kojima imaš šta da pričaš, pa staviš malo šipka, jedno zrno grožđa, šljivu i čokanj. I to traje. To je razgovor. Ne vidim koju bih temu imao s nekim novim posjetiocima kafana, niti imam tih prijateljstava. Draže mi je ostati kod kuće. Kasno je da se prilagođavam na du-du-du muziku, brzu kafu, Coca-Colu, malo šmrkanja, što sada ide uz to. Jednostavno, to je njihov izbor, moj nije.
Koje društvo Vam nedostaje?
– Fisovska raja, onog starog Fisa, koji je bio kombinacija sporta i pive: čitaš Sportske novosti, a uz njih popiješ pet-šest piva.
Gledate li televiziju?
– Što da lažem – gledam, ali sve u korist svoje štete: gledam Dnevnike, mog veselog Bakira, sve političke emisije… Mada sa sve manje entuzijazma. Teme se ponavljaju, način vođenja postaje cilj sam sebi. Naravno, na kraju ostaje ono što je velika opasnost za svaku sretno ustrojenu zajedincu ili brak, ko šta izabere, a to je fudbal. Moja supruga to zove teror fudbala. Gledao sam sve što je prenošeno sa Svjetskog prvenstva, ali sad ćemo se valjda smiriti.
Kako ste kao profesor s dugim stažom sačuvali dobar glas?
– Imao sam sreću da karijeru počnem u instituciji koja je tada bila prava institucija, sa sjajnom plejadom profesora koji su davali ton i dignitet nečemu što je najstariji fakultet Univerziteta. I da si htio, nisi mogao pustopašno i raskalašno da se ponašaš. Ako ciljate na brlog u koji se Pravni fakultet pretvorio, mislim da je mene od toga sačuvalo to što bi nekako nazvao građanskom pristojnošću.
Kako gledate na afere koje potresaju Univerzitet?
– Praviti svoj imidž tako što ćeš biti viđen u pijanom i napušenom stanju s mladim djevojkama ili studenticama, meni je zaista odvratno. Ne sporim, možda su ti momci, koji su moja generacija, seksualno hiperaktivni, možda imaju stvarnu potrebu, ali za zadovoljenje tih potreba postoje žene kojima je to posao. Ovo je bila više demonstracija moći i bahatosti. Mene to nikada nije privlačilo. Što se novca tiče, to se, prije svega, teško dokazuje. Mito je kažnjivo u oba smjera, i teško ćete zato naći nekoga ko će reći kako je dao mito. Meni se zaista, a ne igram francusku sobaricu, nisu dešavali slučajevi da mi neko ponudi novac. Prema tome, tu nisam ni imao velikih problema.
Šta je suština dobrog odmora?
– Dalmatinska poslovica: promijeniti glavu.
Kako za Vas izgleda idealan odmor?
– Da se probudim prirodnom smrću, ne trebam nigdje i ne treba mi sat, popijem kafu, odem do sela koje je pet stotina metara od kuće, kupim na pijaci paradajz, papriku, luk, neku ribu, popijem kafu i prelistam novine, vratim se kući i ponovo ne moram ništa da radim. I ne moram ni da se kupam ako mi se ne da. Sjedim i gledam u borove, tu i tamo dođe vjeverica, koja pripitomljena ptica kos. I to je ustvari test za sve nas koji živimo ovako kako živimo – histerično. Dokaz da alternativa postoji.
Gdje ljetujete?
– Prvo sam bio veteran mljetovanja, otišao sam tamo kad nije bilo ničega, samo vinograd. Poslije sam volio i dalmatinska ljetovanja jer volim tu vrstu plaže, šljunak i more, i bio sam još i dobar jer sam u četiri ujutro izlazio da pecam i time završavao svoj domaćinski posao. A sada je to Istra. Sami nos Istre i kuća zaštićena od pogleda, puta i komšiluka.
Odbolujem svaki konflikt
Ko su za Vas zgodni muškarci?
– George Clooney, Sean Connery, pa ja.
Muškarci i emocije – da ili ne?
– Jesam emotivan, ali to ne smatram svojom karakternom prednošću. Emocije su bitne, kao i razum, i talenat, i rad, da bi čovjek manje-više neoštećen prošao kroz život. Još uvijek znam, mada sam stari magarac, otplakati film. Ili Srebrenicu. Čak me ne bi bilo stid pustiti suzu i javno.
Ulazite li često u konflikte?
– Ne volim konflikt. Nikada ga namjerno ne izazivam, ali kad imam konflikt s ljudima do kojih mi je stalo, uvijek ga odbolujem.
Kako počinjete dan?
– S kafom i dostavom dnevnih novina na vrata.
Zašto više ne vozite?
– Prije svega, imam degeneraciju makule koja je ozbiljno i nepopravljivo oštećenje vida. To ne znači da ću ostati slijep, ali nema pomoći. Vozio sam, ali i tada samo subotom i nedjeljom, kada se može parkirati. A drugi razlog je taj što su mi ukrali auto. Prema tome, i da hoću – ne mogu.
