Razgovarala Živana Jovančić
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom
Najpoznatiji veteran među filmskim snimateljima Bosne i Hercegovine, Mustafa Mustafić ostvario je respektabilnu karijeru, poštovan je i nagrađivani autor, u bliskim krugovima kolega i prijatelja znan po nadimku Pujdo. Nekad član Televizije Sarajevo, skoro 40 godina krstari pod zastavom slobodnog filmskog radnika i sa tim statusom stigao je i u penziju. U javnosti se prvi put javlja kao snimatelj u filmu Ime čovjeka, reditelja Bakira Tanovića, potom su se zaredale TV serije Porobdžije, Kože i Aleksa Šantić, te filmovi Kuduz, Ovo malo duše, Moj brat Aleksa, Bulevar revolucije i Magareće godine, da spomenemo samo neke. Iznimno iskustvo bilo je u ratu, kada je radio na rasvjeti predstave Čekajući Godoa u režiji Susan Sontag. U postratnim godinama snima Go West, u režiji Ahmeda Imamovića, i po prvi put radi sa sinom, rediteljem Dinom Mustafićem, na filmu Remake. I kontinuirano snima kratke dokumentarce Tranzicija žena, Behar i Saraj’vo. U karijeri je snimao brojne slavne ličnosti poput Josipa Broza Tita, Orsona Wellesa, Jeanne Moreau, Ronalda Reagana…
“Bilo je divno biti u društvu tih velikih ljudi i svjetskih zvijezda, pogotovo za nekog mladog kao što sam ja bio tada”, govori Mustafić danas. Dobitnik je više priznanja, nekoliko puta osvajao je nagradu “Đorđe Jolić”, a dobitnik je i najznačajnije nagrade za životno djelo “Ivica Matić”. Dinamični i neumorni Mustafić iznenadio nas je novim radnim podvigom –knjigom Miris filmske trake, koja svjedoči o rađanju bh. kinematografije i pripovijeda o svijetu filmskih snimatelja. Knjiga je predstavljena u Ljubljani na balKamu, festivalu snimatelja i autora iz regije, zatim u Beogradu na Imago festivalu, promocija u Sarajevu održana je 8. maja, a već sutradan na Festivalu balKam u Banjaluci.
Šta vas je inspirisalo da napišete knjigu?
– Upravo ono što piše u podnaslovu: Prilog historiji bh. snimatelja. Želio sam da neki snimatelji, od kojih sam ja učio i koji su veoma bitni za nastajanje bh. kinematografije, budu spomenuti, da ostanu zabilježeni, da ih ne zaboravimo, da za njih znaju generacije koje dolaze.
U knjizi pominjete neke ličnosti iz vremena stvaranja naše kinematografije, djelimično pišete i biografski o njima. Zašto skrećete pažnju čitalaca na njih?
– Mislim da treba da znamo za ljude koji su gradili i udarili temelje ovoj kinematografiji i ostavili svoj trag u tome. Ne počinje svijet niti naša kinematografija od ove generacije; oni su nešto naslijedili od prošlih generacija, neki kontinuitet, estetiku, metod rada, filmski opus. Pored reditelja, pominjem kolege snimatelje, među kojima je jedan od najboljih i najveći talenat koji se ikad pojavio u Bosni i neće se zadugo pojaviti, a to je Đorđe Jolić, koji je nesretnim slučajem stradao na snimanju filma Bitka na Neretvi. Zatim, Aleksandar Vesligaj, Edo Bogdanić, i još puno kvalitetnih snimatelja. Radio sam deset godina na televiziji, imali smo veoma jaku ekipu snimatelja: Tomo Ljevak, Ranko Stanišić, Dževad Čolaković, Ivica Matić, Edo Bogdanić, Bato Bušić. Od snimatelja mlade generacije izdvajam Almira Đikolija. On je izuzetno fini dečko, mi smo iza kamere postali najbolji prijatelji.
Pišete i o pionirskim danima filmskog Sarajeva. Po čemu ste ga zapamtili u mladosti?
– U ono vrijeme tačno se znalo koji se ljudi bave filmom, koji se ljudi mogu baviti filmom, na koji način možeš doći do toga da se baviš filmom. Nekada su i muzičke spotove, reklame i bilo koje snimke radili vrhunski profesionalci. Bilo je mnogo više profesionalizma u fotografiji; danas je više amaterizma.
Je li je razlog tome to što se danas forsira produkcija, a kvalitet postaje sekundaran?
– To je tačno. Jednostavno, današnja je tehnologija omogućila svima, bili stručni ili ne, da se bave našim poslom. Zato danas ima puno samozvanih snimatelja, a direktora fotografije koliko god hoćete.
Snimate li sada nešto novo?
– Već sam počeo da radim dokumentarac kome je radni naslov Slike iz života bh. filma. Počeo sam da snimam izjave nekih autora koji pripadaju generaciji starijoj i od moje. Jedan od njih, Vlatko Filipović, preminuo je nedavno, snimao sam ga prošle godine. Sad sam bio kod Veljka Bulajića u Zagrebu, ima 90 godina, ali je snimio film! Bio sam u Ljubljani kod Karpa Godine, u Beogradu sa Nikolom Stojanovićem, nas dvojica smo generacija. Ovaj moj film neće biti bukvalno istorija filma, ali dijelom i jeste jer predstavljam samo autore koji su ostavili trag i pečat u bh. kinematografiji. Jedva sam uspio da za ovaj film dobijem neka sredstva iz Fonda za kinematografiju FBiH.
Poslije filma Remake, na kome ste radili sa sinom, rediteljem Dinom Mustafićem, očekivali smo da će buknuti vaša zajednička saradnja. Zašto se to nije desilo?
– Dino se opredijelio za pozorište, njemu je to bliže, ima više afiniteta. Hvala bogu, napravio je karijeru, veoma je uspješan, to je drago i meni i njemu. Dino voli film, ali pokrenuti film je zaista teško; poslije Remakea rekao mi je da više neće snimati filmove jer se sa Remakom napatio. Kad smo u Sarajevu završili snimanje, Dino je napravio pauzu od šest mjeseci kako bi pronašao koproducenta u Parizu. Moglo se dogoditi da film nikad ne završi, a takve su stvari stresne za autora. Moj sin je shvatio da je teško raditi i biti slobodni umjetnik.
Kako stvari stoje danas – da li vas prepoznaju po sinu, ili sina prepoznaju po ocu?
– Stvari stoje tako da mene danas prepoznaju po sinu. Moram vam ovo ispričati: jednom sam na Titovoj, ispred Imperijala, sreo pokojnog Acu Jevđevića, mog prijatelja, stajao je sa Ivanom Lovrenovićem i Stipom Svetinovićem, mojim kolegom. Sa Ivanom se nisam poznavao, ali sam znao ko je, a pošto je on nešto radio sa Dinom, da bi bilo lakše ja mu kažem da sam Dinov tata. Na to će Aco: ‘Jadan Pujdo, predstavlja se kao Dinov tata’, a Ivan mu na to veli da ja mogu biti ponosan na to, jer svi znaju za Dina Mustafića. Tako je gdje god odem, kad sam u Prištini, Ljubljani, u Zagrebu, a u Beogradu da vam ne pričam. Ponosan sam na to, srce mi je puno kao roditelju kad o mom sinu ljudi govore ne samo kao dobrom reditelju nego i dragom čovjeku.
Koje filmove rado gledate?
– Mnogo ih je. Za mene je Otac na službenom putu Emira Kusturice fantastičan film. Jednom godišnje pogledam Kuma, veliki filmovi ne prolaze. Volim vrstu filmova koji imaju manje dijaloga, govore slikom, a oni su rijetki; recimo, gdje je scenarista bio Abdulah Sidran, on ima te kratke replike od samo jedne rečenice.
Sada imate više vremena da sa suprugom Majdom priredite i porodična okupljanja. Kako doživljavate te trenutke?
– Film postoji i ostaje, to je vrijedno za čovjeka, ali porodica vas ispunjava, ispunjava vas to da imate djecu koja su napravila uspješnu karijeru, da imate unuke i očekujete da će i oni izaći na pravi put. U godinama kad sam intenzivno radio, supruga je morala biti sa djecom i nadomjestiti ono što sam ja trebao raditi, a nisam. I danas ona okuplja porodicu, našeg Dina i snahu Lejlu, njihovu kćerku a našu unuku Iman, i našu Svjetlanu sa kćerkom i našom unukom Hanom.
Znamo da živite na selu, ali čime ispunite vrijeme?
– Meni je super na selu. S godinama ste manje angažovani, manje vas trebaju. Nisam bio čovjek od kafana, sve je manje mojih prijatelja, ali imam još onih sa kojima mogu da popijem kafu. Nekad je lijepo biti sam, treba vam mir, dobro je razmišljati o sebi i svemu u tišini. Imam oko sebe prirodu pa malo kosim travu, posadim voćku, okopavam, zalijevam, to mi čini zadovoljstvo. Imam sve što mi treba: internet, kablovsku TV, telefon, mogu da čitam, čak sam neke dokumentarce montirao sam, naučio sam to. Imam dva psa, dvije ženke, sestre, koje sam pokupio sa ulice, one mi pričinjavaju radost. Supruga Majda bude sa mnom ljeti, njoj je komfornije u stanu, pogotovo dok je brinula o Hani kad je bila mala. Naučio sam i da kuham, silom prilika.
Po čemu biste voljeli da vas ljudi pamte?
– Volio bih da me ljudi koji me poznaju pamte kao čovjeka, pa tek onda kao profesionalca, snimatelja, autora. Trudio sam se cijeli život da nikome ne napravim nešto što ne bih želio da neko meni napravi. Moguće je da sam nekog i ja povrijedio i uvrijedio, no bilo je to nesvjesno. Nisam nikad imao takvu namjeru.
Šta vam je najvažnije u ovoj životnoj dobi?
– Zdravlje. Hvala bogu, imam dobar zdravstveni status, ne smijem kukati.
Jeste li nešto propustili u životu, žalite li za nečim?
– Propustio sam sigurno mnogo toga, kao i svi ljudi što su propustili. Nisam vjernik, ali vjerujem u to da je svakom od nas nešto predodređeno i da na to ne možemo uticati.
