Razgovarala Živana Jovančić
Snimio Amer Beganović/Spektroom
Mile Stojić svakako je ime koje treba pamtiti”, pisao je književnik Veselko Tenžera još 1980. u Vjesniku povodom Stojićeve knjige pjesama Umjetnost tame, kad mu je bilo tek 25 godina. Odavno je Stojić jedan od ponajboljih pjesnika kod nas i na prostoru bivše države, jednako i godinama odan je peru i stihovima, objavio je tridesetak knjiga poezije i esejistike, od početnih Lijer, jezik ili Umjetnost tame preko knjige Prognane elgije do angažovanih i uspješnih pjesama u djelima Večera bez politike i Među zavađenim narodima. Najnovija, Doći će drugi, nedavno je promovisana u knjižari izdavačke kuće Buybook, među ljubiteljima pjesničke riječi koji su za tili čas pokupovali primjerke.
Već su kritičari rekli da je nekad lirski Stojić danas angažovani pjesnik Stojić. Rezultat je to teškog i gorkog životnog iskustva, je li tako?
– Mislim da je Danilo Kiš jednom rekao da je do 30. lako biti pjesnik. Poslije je mnogo teže, jer čovjek sa 65 godina, koliko imam danas, ne samo što pjeva prirodu, on pjeva i vlastito iskustvo, sve što je doživio i pročitao i, naravno, vrijeme u kojem živimo, a ono je puno gore nego ono vrijeme kad sam kao mladić pisao pjesme.
Ili se ljudi spremaju u rat ili ratuju, stoji u pjesmi Heraklit, a naslovom poručujete da će doći neki drugi ljudi. Hoće li biti bolji od nas?
– Pisao sam u pjesmama i člancima da je upravo generacija kojoj i ja pripadam, a i malo starija, napravila ovo najveće zlo koje mi danas živimo. To je moja generacija i krajnje sam razočaran, jer znao sam toliko ljudi, pio sam kafu s Radovanom Karadžićem, koji je bio pjesnik, i mi ljudi, općenito, napravili smo najveće zlo. U toj optimističkoj rečenici u naslovu malo sam ironizirao, ali mislim da gori od nas ne mogu doći. Ko god dođe, bit će bolji, neće napraviti ovoliko zlo i neće moći da ga napravi s obzirom na to šta smo doživjeli. Dobro uvijek ima malu prednost nad zlom.
Otići ili ostati i sad je dilema za naše ljude. Zašto u pjesmi Trebao sam ostati prigovarate sebi zbog povratka iz Beča?
– Imao sam divnu poziciju, ali teško je biti u drugom jeziku bez obzira koliko ga poznajete. Što kaže Brecht, koji je bio egzilant u Americi: ‘Egzil je jedno stanje u kojemu vičeš a niko te ne sluša, praviš greške u jeziku a niko te ne ispravlja’. Bila je i porodica sa mnom, međutim, mi smo odlučili da se vratimo. Onda opet ovdje misliš da ponovo treba otići i ponovo se vratiti. Tako je sa svima nama koji smo se vratili: pošto nam je svima loše, uvijek nam se čini da je drugdje bolje.
Pjesnici su nekad bili zvijezde, njihove pjesme znali smo napamet, imali smo Sarajevske dane poezije, pjesnički maraton. U stihovima Svjetski dan poezije raduje vas što imate više posjetilaca na promociji od nobelovke Szymborske. Koliko ovo danas liči na ono juče?
– Dodirnih tačaka malo ima. S obzirom da je u socijalizmu književnost bila vrlo važna, politika ju je visoko rangirala i posvećivala joj pažnju. Bilo je tu i cenzure i nekih nedostataka, ali knjiga je bila na puno većem nivou nego što je danas. Paradoksalno je da se danas puno više i lakše štampaju knjige, a ranije si morao proći svojevrsne filtere da bi objavio knjigu. Poezija i književnost će opstati, općenito, bez obzira što ovo vrijeme pokušava da zatre sve duhovne vrijednosti, što je vlast orijentirana isključivo na materijalno, na profit i novac. Mi i danas čitamo Kranjčevića, a niko ne zna ko je prije sto godina bio političar, gradonačelnik.
Gorko se šalite na vlastiti račun u pjesmi Dolce & Gabbana zato što nosite sako kupljen u second handu. Je li zaista dotle došlo?
– To je moj cinizam. Mi smo sanjali o kapitalizmu kao o nekom divovskom free shopu gdje imaš svega, od mercedesa do najljepših žena. Kad smo vidjeli da je to nešto sasvim drugo, malo sam se u toj pjesmi šalio i na svoj račun i svih nas, koji smo postali sirotinja Evrope veća nego što smo ikad bili.
Obilježili ste četiri decenije stvaranja 2015., a tada Izabrana djela predstavili na promociji nazvanoj Cum grano Stojić u Tuzli. Zašto baš tamo?
– Današnja Tuzla je za mene fascinacija, to je veoma širok i otvoren grad, što je paradoksalno, čini mi se da je puno otvoreniji od Sarajeva. Tamo sam bio rado viđen gost, bio sam član njihovog žirija; oni okupljaju pisce iz cijele bivše Jugoslavije, svakog ljeta dolaze ljudi sa raznih strana i u sklopu dodjele nagrade “Meša Selimović” i mimo toga. Tuzla je, što kaže Mirko Kovač u jednom tekstu, danas slobodni teritorij. Naravno, neću reći da je meni loše u Sarajevu.
Zašto se vaše kolege i naš grad nisu sjetili da vam prirede pjesničko veče u Sarajevu?
– Sjetili su se bosanski franjevci. Kod njih sam u Nedžarićima, na Franjevačkoj teologiji, imao prekrasno veče, uključio se u program i Franjevački zbor, puno ljudi je bilo prisutno. Ima i u Sarajevu još uvijek lijepih stvari. Sarajevo je moj grad koji sam živio i koji živim, kojeg sam pjevao i kojeg ću pjevati, međutim, vlastima u Sarajevu izgleda ne valja ni Orhan Pamuk, a kamoli jedan Mile Stojić.
Koji su pjesnici obilježili vašu mladost?
– Kao i svi mi, odrastao sam uz Ćopića, Karla Maya, Seliškara, Grigora Viteza. U vrijeme kad je rokenrol ulazio u Jugoslaviju, bili smo oduševljeni američkim piscima; kasnije su došli Poljaci, koji su možda najveći uticaj napravili na moju generaciju, mislim na Milosza, Herberta, na Grohovjaka, Rozewicza, Szymborsku i mnoge druge. Oni su mi ukazali da poezija ima katarzičnu, iscjeliteljsku misiju.
Šta danas čitate?
– Danas više čitam prozu. Posljednjih godina se bavim jevrejskom tematikom u literaturi. Pisci, kao što su Paul Celan, Primo Levi, Walter Benjamin, Jean Améry, to su ljudi koji su preživjeli koncentracioni logor i njihovo iskustvo je neponovljivo. Zanima me i Mihalj Kertes, Mađar, koji je imao veze s nama u ratu. To je sve tragično iskustvo: saznao sam da je većina tih pisaca, koji su prošli koncentracione logore i preživjeli, izvršila samoubistvo i to u poznim godinama.
Ko je sve uticao na vaš estetski i književni profil?
– To je teško pitanje, pošto sam cijelu mladost proveo u čitanju. Prva ozbiljna knjiga koja je mene uputila u pisanje na neki način jeste knjiga Preobraženje Antuna Branka Šimića, koji je moj zemljak. Već u osnovnoj školi dobio sam na dar tu knjigu i čitam je skoro svaki dan. Poslije sam zavolio ekspresionizam, pogotovo Gottfrieda Benna, koga je Šimić prevodio prvi. Kasnije, sve što je u svjetskoj književnosti i pročitano, i doživljeno, i viđeno, i domišljeno, utiče na nas.
Jeste li ikad živjeli boemski?
– Možda u ranoj mladosti, u gimnazijskim danima. Kasnije, uvijek sam imao stalni posao: radio sam, bio sam novinar, urednik, profesor. Čovjek sam građanskog tipa, imam porodicu. Jako mi je stalo do svega toga.
Kakav ste otac svojim kćerima?
– One tvrde da sam dobar. Njima treba vjerovati, mada sve kćerke kažu za svoje očeve da su dobri. Obje su trenutačno u Berlinu. Hana radi već šest-sedam godina, vodi jednu fondaciju za prevođenje, a Ivana radi povremeno i prevodi. Volio bih da su obje ovdje, bliže, ali sada je tako.
Pjesnik ste koji je posvetio pjesme svojoj supruzi, glumici Hasiji Borić…
– Da, to su lijepe pjesme Bratstvo i sestrinstvo i Večera bez politike. Moja supruga i ja živimo u braku već 37 godina, nemam nikog na svijetu ko mi je bliži od te osobe. Naravno da joj dugujem ne samo pjesmu nego i pola života.
Sa kime se družite?
– Društvo čovjek ne bira uvijek, nekad budeš i sam izabran. Moje društvo su pretežno slikari, književnici, ali imam puno i inžinjera, bankara, arhitekata. U druženjima čovjek nikad ne iznosi neke velike ideje, to je obično opuštena konverzacija, priča, šala.
Poslije knjige pjesama Doći će drugi, šta je slijedeće?
– Imam jednu knjigu o ljudima koje sam sretao tokom života. To će biti mali eseji o ličnostima, o događajima, i ta knjiga bi trebala izaći krajem godine u Zagrebu.
