Razgovarala Živana Jovančić
Snimila Majda Balić
Ovogodišnje “Kočićevo pero”, bosanskohercegovačka i srbijanska nagrada koju dodjeljuje Zadužbina “Petar Kočić” Banjaluka – Beograd, pripalo je književniku Dževadu Karahasanu (62) za knjigu Kuća za umorne. Nakon diskretne ceremonije održane u Muzeju pozorišne umjetnosti i književnosti u Sarajevu, već sutradan, 25. aprila, razgovarali smo s laureatom, tokom trajanja Sajma knjiga, u jednom kafeu u “Skenderiji”. Nismo mogli da ne zapazimo da je naš sagovornik stigao na dogovoreni susret tačno, skoro u minut.
Ako ste pomislili da je to pravi džentlmenski manir kakav dolikuje jednom piscu, znajte da niste pogriješili. Naš je dojam da ovaj kompliment neće ničim zasjeniti po svemu naglašeno obzirni i odgovorni Dževad Karahasan, koji za sebe kaže da je u suštini svog bića “patološki tačan čovjek”. Nikad nije kasnio niti voli kad mu neko kasni. “Može mi od tog čovjeka kojeg čekam zavisiti posao, život, ne znam šta golemo, duže od 10 minuta ne čekam nikoga i nikada. Događa mi se da moji prijatelji u Berlinu, kad reagiraju na tu moju patološku tačnost, govore: ‘Pa, dobro, ko je ovdje Prus?! Došao nam Bosanac utjerivati pruske vrline‘.”
Erudita i akademik
Akademik, erudita i pisac rodom iz Duvna, redovni profesor sarajevskog Filozofskog fakulteta i vanredni univerzitetski profesor u Grazu, autor je romana Istočni divan, Šahrijarov prsten, Sara i Serafina, Noćno vijeće, Sjeme smrti, autor je pripovjedaka, eseja, drama koje su igrane u mnogim teatrima. Po osobnom priznanju, na njegovo književno-estetsko formiranje najviše su uticali Andrić, Krleža i Čehov – kojeg čita od rane školske dobi i njime se intenzivno bavi sve do danas. U društvo važnih mu pisaca uveo je Dostojevskog, Flauberta, i nekoliko njemačkih autora: Göthe, Georg Büchner, Heinrich von Kleist i E.T.A. Hoffmann. “To su pisci kojima se bez prestanka bavim. A, nakon njih su došli antički pisci Sofokle, Aristofan i Platon – koji je jedna od mojih književnih opsesija i mislim da ne prođu dvije-tri godine da ga ne pročitam cijelog iznova”, govori književnik koji je za svoj opus dobio više međunarodnih priznanja, a u zadnje vrijeme izdvajaju se Nagrada “Heinrich Heine” i “Goetheova medalja”.
Niko ne radi za nagrade, a pogotovo ne pisac, ističe Karahasan i otkriva emocije koje u njemu proizvode književna priznanja. “Ja im se uvijek radujem, ne zato što bih mislio da nagrade dokazuju da ono što pišem vrijedi, ne zato što mi nagrade trebaju da bi me uvjerile kako ima smisla to što ja radim, nego su mi važne, i volim ih zato što mi nagrada kaže da je neko čitao to što ja pišem i da je na to pozitivno reagirao.”
Jesu li ovo godine vaše književne slave?
– Ma, ne. Srećom, nisam čovjek koji bi znao biti slavan i nisam čovjek koji bi mogao biti slavan. Slavan je čovjek koji pristane na to da bude dvodimenzionalan, da bude jedna vrsta plakata, a ja nisam dvodimenzionalan, mene ne možete ni u ludilu vezati na nešto što se može slaviti ili ne slaviti. Ja čak ne trpim da me moji studenti, mlade kolege ili moji mlađi prijatelji gledaju s nekakvim strahopoštovanjem, kao nekakvu veličinu, kao uzor. Znate, slava je suviše površna da bih mogao na nju pristati po onome po čemu se manifestuje, kao što su fotografije u novinama, crveni tepih, a narodne mase viču: “Joj, mašala, eno ga!” Jer, mene prihvaćate kao sugovornika ili me izbjegavate. U principu, književnost i slava ne idu zajedno, jer je književnost razgovor, a razgovaramo uvijek s partnerom. Ako ste čitali moje knjige, mnogo bolje me poznajete nego ogroman broj ljudi koji se sa mnom viđaju a nisu čitali moje knjige.
Junaci vaše knjige Kuća za umorne nose dirljiva sjećanja na ljubav koja treperi od mladosti, koja nikad nije zgasnula. Slažete li se da nema ni priče ni dobrog i uzbudljivog romana bez ljubavi?
– Potpuno se slažem, a s time se slažu mnogi veliki i važni pisci. Radi se o tome da ljubav nije samo ono što povezuje dvoje ljudi; ljubav je kosmička sila koja se u konkretnoj ljubavi između dvoje ljudi reflektira. Dvoje ljudi koji se vole samo pokazuju da čitav svijet počiva na ljubavi, da se između njih dvoje pokrenula, među njih se umiješala i materijalizovala ona sila koja drži svijet na okupu.
Sjećate li se svoje mladosti, kakav ste bili mladić?
– Naravno, sjećam se, i, da budem iskren, mislim da sam bio uvijek pomalo zamišljen, odsutan, mislim da sam bio prilično dosadan. Ja sam i inače prilično tih čovjek: radujem se tiho, bjesnim tiho, ljutim se tiho, a mladim ljudima je tihost pomalo iritantna. Mladi ljudi vole buku, gužvu, frku, a mene je presudno određivala potreba da istovremeno doživljavam, stičem iskustvo i reflektiram. I to je za mlade ljude iritantno, naporno, tako da mislim da se nikad ne bih volio družiti sa samim sobom.
Zar nije bilo ničeg što ste voljeli u mladosti?
– Strašno sam volio igrati nogomet i odbojku, čitati knjige, volio sam se družiti sa šoferima. Znate, odrastao sam u Duvnu uz čitav niz šofera, ljudi koji su vozili kamione. Oni su mi bili zanimljivi, oni su me trpjeli, a ponekad su mi znali reći: ‘Ma, dobar si, samo da ti nije tih knjiga, šta će ti?!” Jer, uvijek sam patološki mnogo čitao, ali sam se volio jako družiti. Pazite, ja sam od najranijeg djetinjstva bio duboko svjestan toga da čovjek misli i tijelom, da je mišljenje i tjelesni fenomen, i strašno mi je trebalo da imam pametnu ruku.
Šta to znači imati pametnu ruku?
– Želio sam da naučim misliti rukom, želio sam da završim neki zanat. To je bio, rekao bih, presudan nesporazum između mog rahmetli oca i mene. Ja sam htio ići na zanat, a on je htio da idem u gimnaziju. Pamtim kao da je danas kako mu govorim da ću, naravno, studirati, da ću se baviti književnošću, ali da moram naučiti neki zanat. On to nije dozvoljavao. Zbog te želje da naučim misliti rukom, da naučim misliti tijelom, ja sam se intenzivno družio sa zanatlijama.
Jeste li mladost zapamtili i po ljubavi, makar ona bila platonska?
– Naravno, bilo je platonske ljubavi, bilo je prelijepih uzbuđenja pred dodirom, bilo je predivnih trema, bilo je svega. Jedan važni dio odrastanja je upravo umirivanje straha od drugog spola.
Jeste li takav strah osjetili pred nekom djevojkom u Duvnu ili kasnije?
– Doživio sam to u Duvnu, naravno. Već tada je meni postala jasna jedna užasno važna stvar, a to je da nam znanje ne pomaže baš mnogo u životu, u ljubavi. Kad se trebate prvi put poljubiti, naravno da vam je to uzbudljivo, strašno, prelijepo, i onda umirujete sebe da to ljudi rade oduvijek, ali to vam nimalo ne pomaže. Vaše uzbuđenje i panika, radost i strah pred prvim poljupcem ostaju. Ta je djevojka iz Duvna za mene bila prelijepa, fantastična, neusporediva. Ljepota je otkriće onog posebnoga u jednom čovjeku, vama je lijep onaj ko se vama otkrio svojom najljepšom stranom, vi prepoznajete to što vam je otkrio i shvaćate koliko je lijep. Naš doživljaj drugog čovjeka je uvijek pitanje našeg odnosa, otkriće tuđe ljepote nikad nije ono u što nas danas uvjeravaju svećenici idiotizacije ljudi, koji žele da od nas naprave konzumerističko stado.
Da se vratimo na malu iz Duvna. Jeste li se ikad više sreli?
– Sreli smo se milion puta i to je uvijek bilo prelijepo. Jedna od stvari za koje mislim da su dobre u mom životu je to što se ni sa jednom osobom sa kojom sam se volio nisam razišao u bijesu. Moguće je da uspijevam u tome zato što ni bijes koji se javi prema njima ne prešućujem, nego pokušavam svoje ljubavi, svoja prijateljstva izgradititi tako da jedno drugome bez problema govorimo i neugodne stvari. Mislim da je to jako važno.
Koliko su iskustvo i zrelost promijenili vaš odnos prema ljubavi?
– U mom doživljaju i odnosu prema ljubavi nije se ništa bitno mijenjalo. Mijenjala su se ljubavna i životna iskustva, rad i sazrijevanje, koji su mi pomagali da razvijem mir u sebi, a vremenom se smanjio i strah od toga da će me žena kojoj se obraćam krivo razumjeti, da ćemo se razilaziti glupo. Žena je prva tajna s kojom se suočavamo, žena je prva misterija koje se bojimo i za kojom istovremeno čeznemo. Fascinirani ste, čeznete, želite, i istovremeno se bojite da ćete biti odbijeni, da će vas krivo shvatiti, bojite se da ćete biti ismijani, bojite se nepoznatog.
Kako ste upoznali sadašnju suprugu Draganu Tomašević?
– Upoznali smo se u jednoj biblioteci. Znamo se 32 godine, a u braku smo od 1983. Mislim da je to mala vječnost. Znate, komunikacija između ljudi odvija se na milion planova, odvija se pogledima, dodirima, mirisima, riječima, i vi prije ili nakon što izgovorite pet rečenica savršeno dobro znate možete li se s nekim razumjeti ili ne, da li vam taj neko može biti blizak ili ne. Mislim da Dragana i ja sjajno komuniciramo, između ostalog, upravo zato što možemo jedno drugom reći i neugodne stvari.
Koje vam Draganine osobine imponuju, kao muškarcu i čovjeku?
– Mislim da je Dragana po svom primarnom talentu, prije svega, književni kritičar. Ona je jedno vrijeme pisala odličnu književnu kritiku, a to danas, nažalost, nikome više ne treba. To je suviše fina književna forma da bi je barbarizirano vrijeme trebalo. Ima nekoliko stvari kod Dragane koje meni mnogo znače. Prvo, njezino, rekao bih, gotovo djetinje povjerenje u dobro. Ona je jedan rođeni optimist i to se jako dobro dopunjava sa mnom koji sam rođeni pesimist. Ona ustaje i već ujutro je dobro raspoložena, radosna što je svanuo još jedan dan, a meni, kad se probudim, treba najmanje sat i po da sebe nagovorim da izdržim još taj jedan dan. Drugo, ona je pošten čovjek, ona ima, rekao bih opet, gotovo djetinju potrebu za pravdom i povjerenjem u pravdu. Ona je strpljiva je, a ja sam nestrpljiv.
Koje su to situacije u kojima ste nestrpljivi?
– Uvijek sam nestrpljiv. Strpljiv sam jedino kad treba raditi: mogu 74 puta preraditi jednu knjigu, ili mogu 184 puta razgovarati sa sugovornikom da bi nešto ukapirao. U životu sam užasno nestrpljiv, prije bih rekao da sam neurotik. Mislim da smo Dragana i ja jedan, uglavnom, normalan par. Njezinom ekstremnom optimizmu, strpljivosti i sposobnosti radovanja odgovara moj ekstremni pesimizam, moja nestrpljivost, moja tihost radovanja. Jedan mi je prijatelj rekao: “Kad tebe čovjek vidi kako se raduješ, poželi te pitati ko ti je umro.”
Kao bračni par, u čemu uživate, šta vas oboje zanima?
– Mene zanima šetnja, jer sam strastveni pješak, i bez prestanka sam u potrazi za žrtvom koja bi sa mnom hodala. Nisam uspio Draganu oduševiti za stvari koje jako volim, kao što su šuma, livada, jer ona je gradsko dijete koje se ovim stvarima ne veseli. Ali, ona jako voli sa mnom upoznavati gradove pješice, samo nogom, jer tvrdim da se samo tako može upoznati neki grad. Mi volimo teatar, volimo zajedno gledati filmove, a ona strašno voli da joj ja, uvjetno govoreći, analiziram pojedina filmska lukavstva dok gledamo film.
Na koji način su žene oblikovale i davale ton vašem životu, od majke, sestre, supruge do kolegice, prijateljice?
– Mnogo je bilo takvih žena, a prva je majka. Mislim da taj odnos, u pravilu, određuje ljude za čitav život, jer s majkom provodite presudno vrijeme koje vas najdublje oblikuje. Od majke sam usvojio smisao za rituale, koji su mi važni, jer su rituali ono čime sebi oblikujemo dane i život. Moja majka nije znala ritualizirati objed, i meni je objed ostao do danas jedna vrsta prisile. Ali, kahvenisati ili čaj piti, to je užasno važan ritual bio za moju majku, bez toga ne može proći dan, to je najvažniji događaj u danu. Tu je i niz žena iz mog djetinjstva, iz mladosti, recimo, rahmetli Fahra, majčina prijateljica. Imam dvije sestre, ali one su rano otišle od kuće tako da nisu snažno uticale na mene kao Fahra, koja me na neki način prihvatila kao svoje dijete, koja me je strašno voljela. I, danas kad se spomene dobar čovjek, ja mislim na nju, kad se spomene ljubav, ja mislim na nju. To je jedno čudo od osobe koja je zaista zračila ljubavlju. Uopće ne mogu kazati koliko joj dugujem.
Recite nam nešto o roditeljima, šta ste ponijeli i naučili od njih?
– O svojim roditeljima volim reći, prvo, da sam od njih naučio toleranciju. Moj rahmetli otac bio je komunist, uvjereni titoist, titoistički vjernik, desetljećima je bio na važnim funkcijama, živio je od plaće i otišao u penziju siromašan. Time se zaista ponosim, jer vjerujem da nije moguće naći pouzdanije svjedočanstvo ljudskom postojanju. Moja rahmetli majka bila je muslimanka, vjernica, i njih dvoje su sjajno funkcionirali u tom odnosu. Ocu nije smetalo to što majka slavi Bajrame, posti ramazane, što živi svoj život u sebi. Jeste njoj bilo malo žao što joj je muž, gluho bilo, neznabožac, ali ga je voljela. Znači, skromnost, snažno razvijeno osjećanje solidarnosti i tolerancija, to su tri stvari koje sam od njih dobio i na tome sam im zahvalan.
Sada živite u nekoliko gradova, od Berlina, Salzburga do Graza i Sarajeva. Gdje biste se najradije usidrili zauvijek?
– Najradije bih živio u Sarajevu, Grazu, Berlinu i Bologni, jer svaki od njih ima svoje prednosti i, naravno, nedostatke. Kod takvog izbora meni je nešto lakše zato što sam, uvjetno govoreći, tip mačke. Ja se ne vezujem za mirise, ambijent; mene za gradove vezuju, prije svega, biblioteke, knjižare i ljudi. Ako imam negdje sugovornike i knjige, ja se dobro osjećam.
Kako gledate na godine koje su pred vama?
– Nikako ne gledam i nimalo se ne opterećujem šta će sutra donijeti. Jedina forma mog bavljenja budućnošću je pitanje šta od knjiga, koje su mi praktično gotove, još mogu napisati. U mojim ladicama već čeka sedam-osam knjiga na kojima radim, i moje jedino bavljenje budućnošću je koju ću još stići završiti.
