Piše: Mersiha Drinjaković
Nemamo institucionalne kapacitete, nemamo sistem, nemamo podršku sportistima (onakvu kakvu stvarno zaslužuju), nemamo zakon o sportu, nemamo strategiju ni viziju za ulaganje u sportiste, nemamo prave ljude na pravim mjestima koji prepoznaju šta je važno za gradnju imidža zemlje, nemamo infrastrukturu za treninge, nemamo školske programe koji prepoznaju talente i onda ulažu u njih, sve je ostavljeno na entuzijazmu pojedinaca. I šta onda imamo?
Imamo one koji uspijevaju UPRKOS SVEMU ovome – Lanu Pudar, Elvedinu Muzaferiju, Lejlu Njemčević – vi slobodno nastavite niz, jer ih ima, i one su odlične, one ponosno dižu zastavu svoje zemlje čak i kad ta zemlja nije baš posebno zaslužna za njihove uspjehe.
Bez podrške sistema
Evo, nakon Lanine bronze na Svjetskom prvenstvu u Dohi, danas je Elvedina Muzaferija je ostvarila najbolji rezultat našeg skijanja u historiji Svjetskog kupa! Znamo li mi, obični smrtnici, šta znači izdići se na takve visine, a da iza toga ne stoji neka velika sistemska mašinerija? Slavimo ih u medijima, po društvenim mrežama, ooo kako nam je drago kad pobijede, kad nam vrate malo dostojanstva u naše živote obilježene i unesrećene politikom.
Znamo li kolika je vrijednost ovih djevojki? Znamo li da će neko novo dijete, dječak, djevojčica gledajući Lanu, Elvedinu ili Lejlu poželjeti da bude kao one? Znamo li koliko je to važno, prevažno da djeci ponudimo prave uzore?
Da ne gledaju u TikTok i Instagram kao izvor svoje inspiracije? Da shvate kako prave vrijednosti dolaze uz trud i zalaganje. Da ovim djevojkama lajkovi, klikovi i pregledi nisu važni. Da su im važni njihovi rezultati. Da istinsku sreću osjete kad pobijede sebe – tražeći, zahtijevajući od sebe samo najbolje. Ima li boljeg i svijetlijeg primjera u zemlji u kojoj su političari zatrovali svaku sferu života.
