Razgovarala Hana Ćurak
Snimio Arman Zrno
Nevena Džamonja je bosanski jezik počela usavršavati kao tinejdžerica, dolazeći svakog ljeta iz Madisona u Wisconsinu u rodno Sarajevo, nekoliko godina nakon očeve smrti.
Kako svjedoči Ferida Duraković: „Kad se 1998. godine vratio iz Amerike, iz jedne države koju je volio, ali najviše u knjigama, u drugu državu koju je volio, ali najviše u kafanama, Dario Džamonja dao je sljedeću izjavu za lokalnu TV: ‘Više volim da umrem kao pisac u Sarajevu nego kao kuhar u Americi.’ I eto mu ga. Umro je kao pisac u Sarajevu. Ja bih dodala: kao američki pisac u Sarajevu.“
Dario Džamonja (1955. – 2001.) bio je ranjen u ratu, u SAD otišao je 1994., vratio se u Sarajevo te nas napustio u četrdeset šestoj, dok je Nevena bila na pragu tinejdžerstva.
Nevena se često pojavljuje kao lik u Dariovim knjigama, koje bi Amerikanci svrstali u non-fiction, a ona ih opisuje kao spoj sarajevskog gonzo-novinarstva i magičnog realizma.
Dario Džamonja u Bosni i Hercegovini, a posebno u Sarajevu, nosi kultni status, kao, recimo, Top Lista Nadrealista, košarkaš Mirza Delibašić ili frontmen Indexa, Davorin Popović. Bol vezana za njegov odlazak utkana je u tkivo grada, pa je tako teško susresti nekoga kome se oči ne napune suzama na pomen Džamonje, čiji život i pisanje su također veoma jaki simboli vremena snažnih društvenih promjena usljed opsade, rata i genocida u BiH. Ostao je najprepoznatljivije lice i glas sarajevske alternativne scene: ljudi su jednako voljeli i njega i njegove priče. One se i danas u gradu prepričavaju kao lične uspomene, često u kafanama, odakle ga je većina i znala. Bio je kolumnista i nagađivan pisac. Njegova najpoznatija djela uključuju Priče iz moje ulice, Prljavi veš i Pisma iz ludnice. Veliki izbor iz njegovog djela objavljen je nakon njegove smrti u knjizi Ako ti jave da sam pao.
S njegovom kćerkom razgovori su uvijek fokusirani, konkretni i brzi, pa lako mogu zamisliti djevojčicu koju je Dario zamišljao: kako preko telefona odgovorno provjerava „Tata, imam li ja gdje kod tebe spavati kad dođem u Sarajevo?“, a zatim odrešito potvrđuje „O.K. See you soon, tata.“ Jednako lako mogu zamisliti kako se, Dariovim riječima, „zaleti na balkon (a nije vidjela da je ona mreža za komarce spuštena, pa grune u nju svom snagom)“.
Ali ne moram je zamišljati. Nevena, danas u srednjim tridesetim, multimedijalna je umjetnica koja živi i radi između New Yorka, Berlina i Sarajeva. Kroz tekst, fotografiju, video i vremenski zasnovane medije istražuje pitanja identiteta, klase, sjećanja i geografije, oslanjajući se na vlastito izbjegličko iskustvo i povezanost sa subkulturama. Njen rad ukorijenjen je u tradicijama DIY, underground i autsajderske umjetnosti, a predstavljen najčešće u formatu umjetničkih knjiga. Diplomirala je političke nauke na Univerzitetu Wisconsin-Madison, a magistrirala ljudska prava na Univerzitetu Columbia. Profesionalno se bavi pisanjem i scenografijom u oblastima umjetnosti i filma.
Povod ovog razgovora je njen prvi prijevod u okviru umjetničke prakse. Ujedno, riječ je o prvom prijevodu djela Darija Džamonje objavljenom u štampanom izdanju na engleskom jeziku. Knjiga Letters from the Madhouse (Pisma iz ludnice) izašla je prošle godine u izdanju prestižnog MIT Pressa, a trenutno je dostupna na internetu.
Izvorni razgovor vodile smo na engleskom jeziku, uz ponešto bosanskog, i zajedno radile na prijevodu.
Propuštene uspomene
Nevena, napisali ste predgovor knjizi Letters from the Madhouse, koju je tadašnja Slobodna Bosna objavila 2001. godine pod naslovom Pisma iz ludnice, a koju ste vi sada preveli. U njemu pišete: „Nisam prevoditeljica po struci. Nemam formalno obrazovanje iz bosanskog jezika niti sam se školovala u Bosni i Hercegovini. Kada sam kao tinejdžerica učila čitati i pisati na bosanskom, osjećala sam kao da u tom dijelu vlastitog razvoja zaostajem za drugima, stideći se svojih grešaka. Bio je to težak rad koji sam preuzela na sebe kako bih sačuvala vezu s mjestom u kojem sam rođena i s porodicom koju su vrijeme i geografska udaljenost rasuli. Ni ovaj rad nije običan književni prijevod, jer između mene i pisca, mog oca, ne postoji distanca. Ne zanima me puko prevođenje riječi, već prenošenje značenja: pokušaj da kroz pisani i emotivni arhiv iscrtam mapu jedne historije. Moj tata veći dio mog života nije bio prisutan. Čitanje njegovih djela za mene je pokušaj da pronađem jasnoću i odgovore na pitanja na koja do sada nisam uspijevala odgovoriti. Prije svega, to su pitanja porodične i lične historije: šta se dogodilo i zašto, te kako je sve to dovelo moj život do mjesta na kojem se danas nalazi? Je li nostalgija privilegija ili je sjećanje zatvor?“ Vaš uvod čini mi se kontrastno trezven naspram cijelog ovog procesa i materijala, u kojem se stvarnost i fikcija isprepliću ne samo u knjizi već i u vama samoj, i vašoj historiji. Ovo je moralo biti intenzivno.
– Uvod djeluje toliko trezveno upravo zato što je stvarni proces bio suprotan. Ovo nije bilo smireno promišljanje, već dani raspadanja, plakanja, otvaranja boca vina u pokušaju da nešto napišem, pa ponovnog plakanja. Uvod je moj pokušaj da sve to upakujem za druge ljude, jer im ne mogu predati bujicu onoga što je taj proces bio. Počela sam ga pisati mnogo ranije, ali se složio tek prošlog ljeta u Sarajevu. Ta posljednja tri dana bila su potpuni raspad. Pisanje me natjeralo da sebi priznam neke stvari koje sam možda ranije mogla zaobilaziti ili držati na sigurnoj udaljenosti. Najteže je bilo priznati sebi nešto vrlo jednostavno: tužna sam jer većinu života nisam imala tatu. Nisam ga imala i nikada to neću moći vratiti. Propustila sam uspomene i iskustva koja se ne mogu naknadno stvoriti. Postoje mjesta i ljudi kojih više nema, a s njima su možda nestale i neke mogućnosti mog života. Tu je stalno prisutno i ono „šta bi bilo da nije bilo rata“. To nije pitanje koje pripada samo meni. Kako bi mi život izgledao da sam odrasla u Sarajevu? Bih li bila jednak haos ili totalno normalna? Ne znam. Jesam li proizvod vlastitih trauma ili sam naprosto takva osoba? Dok sam pisala uvod, ali i prevodila cijelu knjigu, neprestano sam se vraćala tim pitanjima. Zato ta trezvenost vjerovatno nije baš distanca koju sam oduvijek imala prema porodičnoj priči ili tatinim knjigama, nego prije forma koju sam morala pronaći kako bih mogla govoriti o svemu tome. Ispod nje je bilo mnogo manje jasnoće, a mnogo više tuge, bijesa, čežnje…
„Povratak u Bosnu promijenio je način na koji sam razumjela sebe, i taj proces još traje“
Iskustvo migracije i izbjeglištva
Doživljavate li izbjeglištvo kao nešto što vas određuje ili je to naprosto jedan od načina postojanja u svijetu? I – zašto sada, zašto baš ova knjiga?
– Da, prepoznajem se u tom iskustvu. Migracija je vjerovatno bila jedan od presudnih faktora u oblikovanju mog života – onaj kliše osjećaj da ne pripadaš ni mjestu iz kojeg dolaziš ni onome u kojem si odrasla. U Madisonu nije bilo mnogo ljudi iz Bosne i Jugoslavije, pa dugo nisam imala širu zajednicu unutar koje bih mogla razumjeti vlastito porijeklo. Mama i tata su se brzo nakon dolaska u Ameriku rastali.
U mojoj porodici svako se s izbjeglištvom nosio na svoj način. Neki su se od Sarajeva udaljili jer je povratak bio previše bolan, ali mu se moja baka redovno vraćala, pa sam i ja počela dolaziti. Kad sam se prvi put vratila, imala sam snažan osjećaj da i ja od negdje dolazim – da imam porodičnu historiju, širi kontekst i ljude koji znaju kome pripadam.
Odrastanje u Americi dugo mi je djelovalo nepovezano i bez čvrstog uporišta. Povratak u Bosnu promijenio je način na koji sam razumjela sebe, i taj proces još traje. Tek u dvadesetim sam počela doživljavati obične oblike bliskosti s članovima porodice – okupljanja, zajedničko gledanje televizije – koji su mi dugo bili strani.
Dakle, motivacija da sada prevodite nije proizašla samo iz vašeg ličnog iskustva migracije, izbjeglištva i života u siromaštvu, nego i iz toga što vidite kako se to isto danas ponavlja na većoj skali.
– Mislim da jeste. Željela sam i bolje razumjeti vlastitu traumu jer je moj život bio postavljen tako da su mi život s PTSP-om i sve što ide uz njega djelovali normalno. Tek sam kroz terapiju shvatila da stvari koje mislim ili način na koji reagujem na stvari nisu nužno isti kao misli i reakcije drugih ljudi. Dio procesa prevođenja bila je i želja da otkrijem korijen toga.
„Postoji bol u spoznaji da je tata izabrao piće i žene umjesto da bude prisutan u nečijem životu; sada mislim da to nije bio toliko aktivan izbor koliko slabost koje je i sam bio svjestan“
Postoji, svakako, bol u spoznaji da je tata izabrao piće i žene umjesto da bude prisutan u nečijem životu; sada mislim da to nije bio toliko aktivan izbor koliko slabost koje je i sam bio svjestan. Tako da je tu bilo mnogo pokušaja da pronađem dokaz jesam li bila voljena ili šta sam značila toj osobi. Ali to nije iskustvo koje se dogodilo samo meni, nego je prilično uobičajeno, posebno za ljude koji su izbjeglice, ali i kod migracije općenito. Šta čovjeku učini to kada ga otrgnu od njegove predstave doma ili sigurnosti?
Ne želim govoriti za druge. Shvatila sam da je u osnovi velikog dijela ove boli spoznaja da se u životu nisam stalno osjećala kao da imam dom. Pokušala sam to stvoriti za sebe, ali sam se i pokušavala od toga otrgnuti i biti destruktivna, jer mi je to bilo poznatije.
Studirali ste ljudska prava i političke nauke, a živite u New Yorku?
– Da. Imala sam period kada sam mislila: „U redu, bit ću profesionalna, završit ću fakultet, magistrirat ću.“ A osjećam da mi to u životu nije baš mnogo koristilo. Onda sam se vratila svemu što jesam i rekla sebi: „Neću dobiti neki uredski posao niti mogu tako živjeti i biti sretna.“ I tu ne mislim samo na tetovaže ili takve stvari. Shvatila sam da takav život nije odraz onoga što jesam. Tako sam se nekako vratila tome da kažem: „Ne, meni se sviđaju priče o nekonvencionalnim životima i porijeklu.“ U tom međuprostoru, izvan onoga što se smatra mainstreamom, možda između različitih identiteta, postoji više mjesta za eksperimentiranje. To mi je mnogo draže od životnih puteva koji djeluju strukturiranije i rigidnije. Taj međuprostor jednostavno daje više slobode da otkriješ ko si.
A sada?
– Izdržavam se radeći na scenografiji, ali moja velika strast je DIY i samoizdavačka kultura – prvenstveno rad na umjetničkim knjigama, kojim se bavim već više od petnaest godina, najčešće u formatu zina, kroz fotografiju i poeziju; zanima me i video kao zin, praksa koju zovem subtitle art.
Uglavnom pišem i objavljujem u kontekstu njujorške kulturne scene te pišem o umjetnicama i izložbama, ali ovaj prijevod je moj prvi veći iskorak u izdavaštvo.
„Nevena, Daco je umro“
„Sarajevo mi ne daje osjećaj sigurnosti, ali mi daje osnovu da kažem da negdje pripadam“
Niste čitali Džamonju prije ovog prijevoda?
– Jesam, ali ovo je prvi put da sam neku njegovu knjigu pročitala u cijelosti, ranije samo nekoliko priča. Imala sam komplikovan odnos s tatom – prestao je biti dio mog života dok sam još bila mala, stalno je nekud odlazio. Djelovao mi je kao stranac. Sjećam se dana kada je umro – probudila sam se za školu, mama i baka su plakale i rekle: „Nevena, Daco je umro.“ Otišla sam pod tuš, malo plakala, i onda u školu, govoreći sebi da mi ne smeta, jer ga nisam poznavala. Kad sam bila mlađa, činilo mi se da ne oplakujem njega kao pojedinca, nego kao figuru. Otkad sam pročitala knjigu, to se promijenilo: sad mi nedostaje stvarna osoba, jer sam i sama imala problema s depresijom i anksioznošću, i mislim da bi me razumio. Mislim i da sam oduvijek voljela Sarajevo, još otkako sam tamo dolazila kao tinejdžerica. Kada odrastaš u Americi kao imigrantica iz porodice s niskim primanjima, bez tog osjećaja ukorijenjenosti, a onda dođeš u Sarajevo i shvatiš da ljudi poznaju i cijene umjetnički rad naše porodice – to ti djeluje tako duboko. To kao da je svemu dalo neku supstancu i težinu.
I Dario je u Sarajevu imao ono što nije imao drugdje.
– On je imao sjebano djetinjstvo i također nije baš odrastao s idejom doma. Zato je njegov osjećaj sebe bio u velikoj mjeri nešto što je sam stvorio, na isti način na koji je pronalazio vlastite zajednice. A glavna tačka svega toga bilo je Sarajevo. Sarajevo jeste i bilo je toliko posebno jer ima tu jedinstvenu kulturu, kombinaciju ležernosti i ponosa, prisnosti i neposrednosti. Taj faktor ga je ukorjenjivao i držao na mjestu, na okupu. Osjećam tu istu prolaznost, ili možda strah od vezivanja, i još uvijek tražim gdje bi dom mogao biti, kao fizičko mjesto ili čak u psihološkom smislu.
A vaš doživljaj sebe, čini mi se, više je povezan sa ženama u vašoj porodici nego s nekim mjestom.
– Odgojile su me baka i mama. Ja uopšte nemam koncept muškarca. Rijetko sam upoznala muškarca koji me je impresionirao. Ne znam kako to izgleda. Tako je kako je. Mislim da je i to prilično uobičajeno. Poznajem neke ljude u Bosni koji imaju dobre očinske figure, ili misle da su dobre, a onda shvatiš da mame uglavnom rade sve. Sarajevo mi ne daje osjećaj sigurnosti, ali mi daje osnovu da kažem da negdje pripadam. Bilo mi je nevjerovatno shvatiti da postoje ljudi koji misle na mene i kojima je stalo do mene; to mi je u Madisonu bilo strano.
Raja – „sarajevska” stvar
Čitajući Dariove priče uvijek stječem dojam da je on negdje, a da želi biti negdje drugo. Je li znao da umire? Jesu li drugi znali?
– Kako se ja sjećam, već je nekoliko puta bio u bolnici kada se vratio u Sarajevo. Moja porodica mi je pričala da je, kada je oženio moju mamu, bio najtrijezniji što su ga ikada vidjeli i svi su bili šokirani. Onda su dobili mene i bili su šokirani što je dobio dijete. Rekli su da mu je neko vrijeme išlo stvarno dobro, ali je onda ponovo počeo piti.
Kada govore o njegovom piću, kažu da je, kada je bio trijezan, kada je bio mlađi, bio toliko pametan, duhovit, talentovan. Ali pio je na onaj način kojim pokušavaš nešto ubiti, nešto isključiti u mozgu. Takav sam osjećaj stekla iz onoga što su mi pričali. A onda je u Americi, mislim, sve izmaklo kontroli jer je bio toliko odvojen od svega. Da, ponos to uradi čovjeku. Moja mama je bila njegova suprotnost. Došla je u Ameriku i rekla: u redu, ovo je sada moj život, i uhvatila se u koštac sa svim tim problemima, poniženjima i sličnim stvarima. Kao da njemu to jednostavno nije bilo moguće. I ne krivim ga. Nalaziš se na mjestu gdje ne možeš sebi priuštiti ni odlazak na odmor, radiš usrane poslove, prema tebi se ponašaju kao prema govnetu, živiš u usranom stanu i tako dalje.
I onda se vratio u Sarajevo da umre.
– Pa da, i da se pozdravi s rajom.
Šta je to raja? Odlučili ste da u knjizi ne prevodite tu riječ.
– Da, to je bio izbor. Ta riječ ne postoji u engleskom, a ni doslovni prijevodi s arapskog i turskog nisu egzaktni za naš kontekst, jer je u Bosni dobila mnogo egzistencijalnije značenje. To je ta „sarajevska” stvar: nešto prisno i domaće, što se čita kroz trenutke kad ljudi djeluju hladno, a onda se našale ili nešto kažu, usput, dok kupuješ u prodavnici, i dobiješ taj poznati osjećaj raje. Pretpostavljam da to više vidim ovako: ne želim to posmatrati kroz marksističku prizmu, ali hajde da to posmatramo kroz marksističku prizmu, raja predstavlja neki odnos zajedništva, nečega proleterskog, što u Sarajevu poprima poseban oblik prisnosti i humora kakav se ne susreće na isti način drugdje. Na kraju krajeva, ljudi u Bosni uglavnom pokušavaju da se dobro provedu, čak i kada su pomalo iscrpljeni ili mrzovoljni.
Hajde da pričamo o procesu prevođenja. Vi niste samo prevodili riječi, trebalo je prevesti i emotivni naboj koji je veoma prisutan u njegovim knjigama, u kojima ste posebno vi i sestra njegova motivacija da nastavi dalje. Morali ste prevesti riječi čovjeka koji se bori s činjenicom da vas je napustio, njegovim sjećanjima na vas. I morali ste prevesti, za sebe, kontekst koji je vama nepoznat, ne samo kao dubinsko pripadanje sarajevskoj sceni, koje je njemu bilo očito veoma važno, nego i sam grad. To je kao da prevodite nešto što je iza neke zavjese.
– Mama mi je pomogla s kontekstom Dariovih priča. Pomogli su mi i drugari iz Sarajeva, tragajući po kafanama za izumrlim slengom njegove generacije.
Vaš tata piše da ga je pisanje ubilo – pisao je za sebe, a ne za nekog drugog; knjiga je hronika Sarajeva, napisana za Sarajevo i ostaje unutar njega. Sada kada je na engleskom, gdje mislite da ova knjiga može pronaći svoje mjesto među publikom izvan našeg konteksta? Je li vam to uopće važno?
– Jeste mi važno, i bila sam prijatno iznenađena osvrtima na Goodreadsu – nekoliko ljudi mi je pisalo i pitalo ima li još sličnih priča. To je zato što su njegove priče dobre i dirljive; nisam bila sigurna hoće li biti bliske ljudima, ali jesu. A za koga je pisao – mislim da mu je to, na kraju krajeva, bio jedini oblik terapije, način na koji je obrađivao sve što mu se događalo.
„Prijevod mi je pomogao da prevaziđem nešto čega sam se plašila i roditelje počnem gledati kao ljude, sa svojim problemima i mukama, a ne samo kao roditelje“
Kako se prevođenje nečijih unutrašnjih procesa preplitalo s vašim? Da li vas je to iscrpilo?
– Bila sam prilično sretna kada sam završila prijevod i, naravno da želim čitati još njegovih stvari. Prijevod mi je pomogao da prevaziđem nešto čega sam se plašila i roditelje počnem gledati kao ljude, sa svojim problemima i mukama, a ne samo kao roditelje, što je prilično univerzalno iskustvo. Zbog toga se osjećam i povezanije sa Sarajevom i ponosnije što sam otamo.
(Intervju je prvobitno objavljen u Kulturnim Novostima, prilogu hrvatskog tjednika Novosti.)
