Razgovarala Anesa Agović
Gracija je proteklih mjeseci predstavljala dragulje turizma u BiH, a sve kako bismo vas motivirali da istražite ljepote koje nas okružuju. Prije svega jer nam je sve blizu: za četiri do pet sati vožnje možete do mora, najljepših rijeka i kanjona, do najčistijeg planinskog zraka. Mi smo se nedavno zaputili u Unsko-sanski kanton, da osjetimo krajiško domaćinstvo, ali i uživamo u čarima Une. Tamo smo pronašli poduzetnicu Erminu Alagić iz Bihaća, certificiranu trenericu za mikro, malo i žensko poduzetništvo, koja nam je otkrila zašto sebe naziva domaćicom, ali i kako žena može da radi na vlastitom razvoju u svakom smislu. Zašto domaćica, pitali smo je. Kaže da je to stoga jer joj se sviđa ideja da žena bude dobro plaćena i cijenjena za ono što cijeli život uspješno i vješto radi.
Zašto ste se odlučili da se bavite poduzet-ništvom, posebno ugostiteljstvom?
– Svaki rad ima svoju vrijednost i bude priznat na neki način, jedino djelatnost domaćice prolazi neopaženo i nepriznato. Turizam je naša velika prilika da se to prepozna, adekvatno vrednuje, i mnogo uživam u pohvalama i naplati usluga domaćice. Kako sam certficirani trener za mikro, malo i žensko poduzetništvo, te osposobljena za izradu modularnih programa za sticanje zapošljivih vještina, lani sam izradila koncept svog novog zanimanja. Po standardnoj klasifikaciji, djelatnost isto odgovara zanimanju upravitelj/ica domaćinstva. Zanimljivo je da je ekonomija u svom najprostijem značenju upravo upravljanje domaćinstvom, a još je zanimljivije da ne postoji ni obrazovanje ni zvanje za taj esencijalni životni proces koji baš svi prolazimo.
I šta vam je donijelo to saznanje?
– Ta me je spoznaja motivisala da evidentiram strukturu zanimanja i nacrt nastavnog plana i programa predložim Ministarstvu obrazovanja na akreditiranje. Nažalost, akreditaciji mogu pristupiti samo pravna lica registrovana za obrazovanje odraslih, i nije postao javno dobro kako sam namjeravala, ali je jedan njegov dio realiziran u saradnji sa CEI Nahla, pod pokroviteljstvom USAID-ovog Projekta za održivi turizam, a originalni koncept zastupam samostalno kroz programe “zaRADI u TUrizmu”, “Holiday Home Academy” i “Booking.com Mastery”.
Šta podrazumijeva koncept nastavnog plana i programa za upraviteljicu/upravitelja domaćinstva?
– Sastoji se od sedam modula od kojih svaki posjeduje tendenciju samostalnog zanimanja, a to su: Poznavanje zakonskih i administrativnih okvira za upravljanje domaćinstvom, Vođenje finansijskih i pravnih evidencija domaćinstva, Upravljanje rezervacijskim i kanalima komunikacije, Kreiranje standarda, Kreiranje turističkih programa, Upravljanje odnosima sa gostima i Uspostava održivosti domaćinstva. Bez obzira da li se radi o hotelu ili kampu, ili nekomercijalnom domaćinstvu, ovaj koncept predstavlja suštinu uspješnog upravljanja domaćinstvom. Čak i kad su u pitanju manja ili veća preduzeća, mnogo toga bi se promijenilo uspostavom domaćinskog odnosa i orijentacije svakog uposlenika.
Da li možete predstaviti rad vaše djelatnosti našoj publici?
– U mom slučaju to je “Kuća za odmor”, kojom upravljam od 2018. Još 2008. godine, tokom globalne recesije, i sama sam doživjela finansijski krah. Tada sam doživjela i psihofizički slom gubitkom identiteta uspješne poduzetnice, a oporavak je dugo trajao. Iako je turizam moja prva ljubav i prva profesionalna orijentacija, trebale su mi godine da razmotrim prijedlog prijateljice Elvedine iz Sarajeva i svoj dom pretvorim u vodeći turistički smještaj. U prošlosti, naš dom je uvijek bio popularno okupljalište, poznat po čestim i dobro organiziranim proslavama i zabavama, i nije mi bilo strano ugostiti desetine ljudi. U svemu što sam u životu radila vodila sam se pitanjem: Šta imam, znam i mogu odmah učiniti? Tako je i ovaj put odgovor na to pitanje presudio u ime odluke da moje domaćinstvo, koje nije više bilo rentabilno, postane objektom rentanja – i rentabilno.
Šta nudite gostima?
– Zasad samo usluge sezonskog smještaja, ali radim na idejnim rješenjima za cjelogodišnje proširene koncepte. Veliki potencijal vidim u tematskim programima boravka u Bihaću i okolini, čija je sreća u nesreći da je nakon industrijskog giganta postao izuzetno energetski snažna zelena oaza okružena izobiljem čiste i velikim dijelom pitke vode i zaokruženim biološkim lancima u prirodi. Upravo sam bila domaćica na izletu grupi učesnica antistres odmora u organizaciji prakse “Magistra Vitae” iz Holandije, koju vodi naša sugrađanka iz dijaspore Berka Nezić, spisateljica i antistres terapeutkinja. Ovaj uspješni prvijenac je dokazao da je naše područje samo po sebi antistres zona u kojoj se savremeni čovjek može brzo i lako “presložiti” i izbjeći danas česte dijagnoze menadžerskog sindroma, “burn-out” sindroma, i slična stanja od kojih se u svakodnevnom životu sporo i teško oporavlja.
Šta Unsko-sanski kanton, kao i Bihać posebno, može ponuditi turistima?
– Bez razlike da li se radi o stranim ili domaćim turistima, Bihać i okruženje, osim već brendiranih destinacija poput Štrbačkog buka ili Martin Broda te izletničkih i sportsko-rekreativnih lokacija kao što su Japodski otoci, River Dock i Nature Art, imaju izuzetnu klimu za opetovane dolaske i stvaranje imidža visoko kreativne zone za freelancere, zone za brzo osvježenje i oporavak od svakodnevnice za poduzetnike i menadžere i sl. Kako je naš geografski položaj najbolje povezan sa ostatkom Evrope, a još uvijek snažno i autentično nosimo elemente autentičnog bosanskog duha, smatram da imamo, ali i trebamo strateški razraditi pristup specifičnim i preciziranim ciljnim grupama za koje boravak u Bihaću i okolini može predstavljati deficitarnu prekretnicu za modernog čovjeka.
Šta traže turisti?
– Turisti više ne traže mjesto za odmor, nove stvari za vidjeti; turisti traže izgubljene osjećaje, izgubljeni smisao, izgubljeno sopstvo. Turizam se razvio do te mjere da tendenciozan turista zapravo traži da uspješno zatvori životni krug. Možda ću zvučati pretenciozno, ali da sam ja neko, Bihać bih brendirala kao prekretnicu, čemu mnogi moji gosti i svjedoče u svojim osvrtima.
Sa kakvim izazovima se susrećete i kako se nosite s njima?
– Kao najveći izazov izdvojila bih predrasude. Kada me ljudi pitaju za savjet, najčešće već imaju formirano mišljenje od kojeg ne žele odstupiti i koje je zapravo njihovo opravdanje da ne zarone u izobilje koje nam turizam može obezbijediti. I sama sam imala te predrasude i mogu reći da ključna prepreka leži u našem neprihvaćanju vlastitih vrijednosti i nepovjerenju da se može lagodno živjeti mimo ili čak bez teškog rada, dobrih ili loših političara, nezamislivo velikih investicija – sa onim što svi imamo, znamo i možemo odmah. Iako su mnogi od nas odrasli u društvu koje je izgrađeno i uređeno praktično iz ničega, ipak nama dominira to podsvjesno uvjerenje da niko od nas nije dovoljno dobar da živi svoje ideale. S druge strane, nestao je osjećaj društvene odgovornosti i olako se prihvatamo svega što smo vidjeli kod komšije i učinilo nam se dobro. Ne razmišljamo dugoročno, niti marimo puno o tome kako će se ono što mi radimo odraziti na zajednicu, na okoliš, na imidž grada ili države. Ovdje se ponovo mogu vratiti na neophodnost osposobljavanja u području upravljanja domaćinstvom, sa snažnim akcentom na održivost, jer, nažalost, svjedočimo ponašanjima koja ne samo da nisu održiva već su i pogubna za održivi ekonomski razvoj. Kažem ekonomski, jer meni turizam, prihvaćali mi to ili ne, predstavlja generator za razvoj i napredak svih drugih privrednih grana, te najlakši i najbrži put da se ekonomski oporavimo od gubitaka, zaduženja, promašenih investicija.
Kako biste ocijenili spremnost žena da se okušaju u privatnom sektoru odnosno započnu svoj biznis?
– Upravo žene imaju moć, ali i spremnost da u smislu turističkih okolnosti naprave društveno-ekonomsku promjenu kakvoj se nadamo. Ne govorim o ženama koje su na sceni, koje, nažalost, s vremenom i same postanu vođene muškim principima, već o ženama koje “žive od svog posla” bez potrebe da se na bilo koji način ističu u društvu, a čine veliku promjenu. I ponekad čitamo o njima u Graciji. Imam sreću da prijateljujem ili se poznajem s takvim ženama, danas milionerkama, a neke se približavaju i statusu milijarderki. Ako nam uspije reformirati obrazovanje, barem obrazovanje odraslih da učimo od stvaratelja praktičnih postignuća, imamo sve predispozicije da naš život bude Švicarska.
Da li postoji dovoljno podrške poduzetnicima, posebno ženama?
– U našoj državi postoji mnogo, ako ne i izobilje podrške za žensko poduzetništvo. Međutim, postoji i jedna karika koja fali da bi žene u što većem broju razvijale i iskorištavale svoje potencijale, a to je osvještavanje vlastitih snaga i slabosti, kao i nesvjesnih uvjerenja. Da ste mene prije 20 godina pitali koliko se samosvjesnom osjećam, koliko samopouzdanja imam, koliko sam spremna iskoračiti u nepoznato, spremno ali iskreno bih odgovorila 10/10 za svaku stavku. Međutim, vrijeme je pokazalo drugačije i danas bih rekla da sam tek na početku osvještavanja i eksploatacije svojih potencijala izvan zadanih odgojno-obrazovnih okvira i životnih izazova i proizašlih iskustava. Moj najozbiljniji slom se dogodio kad sam podigla djecu, u manje od tri godine izgubila oba roditelja te shvatila da je završila era dobročinjenja za druge i suočila se sa izazovom činjenja dobra za sebe. Moj sistem se jednostavno nekoliko puta ugasio bez ikakve najave ili objašnjenja. Odgovorno tvrdim da je najveći izazov, barem za žene, prihvatiti ulogu “samoroditeljstva” i “samoučiteljstva” i početi se njegovati i posvećivati sebi onako kako smo to činili za druge, u fizičkom, psihičkom i duhovnom pogledu. Često se nasmijem starijoj kćeri koja ne propušta, srećom, rijetke prilike da pojede obrok u McDonald’su i svaki put kad je pitam kako joj ne dosadi, odgovara: “Zato što mi je duševan”. To je aspekt zdravlja koji najčešće zanemarujemo.
Imamo veliki turistički potencijal, šta nam nedostaje da to i iskoristimo?
– Odluka da se mi dogodimo turizmu. Da ponovo počnemo otkrivati najbolje u sebi, ne misleći o sebi, već slušajući kako nas drugi doživljavaju. Jednostavno jest, ali nije lako. Ništa nije tako okrutno kao napadi podsvjesnih uvjerenja; i meni su trebale godine turizma da shvatim i prihvatim šta gosti govore o meni, da pamte moje ime, da svaki bez izuzetka doživi neki svoj vrhunac u mom odnosu prema njima. Nekad je to hurmašica koju čak ni ne napravim, samo je friško zalijem agdom, nekad je to vrlo mali, ali dobro promišljen poklon za dijete ili nekakvo drugo iznenađenje, brza intervencija za nepredviđenu situaciju prije nego što postane problem. Kako ja nastojim iskazati zahvalnost svima koji su prešli pola svijeta i iz svetih gradova Meke, Medine i Jeruzalema, pa na svoj način i Dubaija, koji fascinira svojom razvojnom preobrazbom u nekoliko desetljeća i moj je idol u smislu modela “upravljanja domaćinstvom” kojim se vodi, tako i oni ukazuju meni na autentični otisak moje duše, koji je bitniji za uspjeh od naših znanja, uvjerenja i sposobnosti. Upotrebom tih spoznaja, naš posao postaje mnogo lakši, a mi rasterećeniji, jer se više služimo autentičnim otiscima, a manje umom i tijelom, te je potrošnja naše energije puno manja, a efekti višestruko snažniji. Prirodno opada težnja da se dokazujemo, da ostavljamo dobre dojmove, da budemo pohvaljeni, a ne pokuđeni; sve su to veliki energetski potrošači. Žena može biti ono što bez premca svaka od nas i jeste – domaćica koja će uz pažljivo slušanje i odgovaranje na izravne turističke potrebe postati zvijezda na turističkom nebu.
